Rekapitulacija

Evo, zaklopih knjigu dugu skoro 6 godina. S pomiješanim osjećajima, olakšanja, jer je ta avantura oduvijek bila samo stepenica koju se mora odraditi, ali i neke sjete kao uvijek kada nešto ipak važno, kompleksno i ispunjeno koječime, završi.
Profesionalno je to bio uspješan izlet, od dana kada su mi šaptali iza leđa "Je li ona zbilja prava doktorica?", panične provjere kod kolega jesam li dobro odlučila i besane noći u kojoj sam bar tri puta uzimala slušalicu da zamolim jednog pacijenta da ipak ode u bolnicu, umjesto da se uzda u moju terapiju, a za koju sam znala da ga jedina eventualno dijeli od vrlo teških posljedica, pa do dana kada me zovu doma da provjere nešto od drugih kolega, pa i samih starijih kolega koji se bez ustezanja konzultiraju samnom. Znam da je to tek mali komadić medicinskog svemira, ali svejedno je dobar osjećaj kada ovladaš njime, kada si počneš vjerovati za većinu odluku bez ikakvih naknadnih razmišljanja. Kada spoznaš da samo s deset prstiju, slušalicama i mozgom možeš doista nešto važno učiniti. Nije baš moralo toliko trajati, ali valjda neke stvari nije moguće požuriti.
E, sada, muškarci. 2-3 koje sam sasvim lijepo mogla izbjeći bez da trpim ikakav gubitak.
Jedan neopisivo drag plavi dečko koji mi je napisao pjesama za sasvim pristojno izdanje i kojeg nikako ne bih željela preskočiti, da i mogu ponovo birati. Koji je jedan pol muškog svijeta, potreban u najmanju ruku zbog spoznavanja "tko je tko" i kakvih ih sve ima. Vjerojatno pretjerujem, ali nekako imam osjećaj da je za njega zapravo nepravedno što je tuberkuloza pod kontrolom. Jer bi mu sasvim odgovaralo da skonča mlad u nekom mračnom podrumskom stanu, usred neke komplicirane socijalne akcije i s nedovršenim kapitalnim spjevom u rukopisu. Koji će ga u idućem stoljeću učiniti besmrtnim. Doduše, posve je vjerojatno da će on i u stvarnosti već naći neku kobnu bolest u centralnoj Africi, gdje sada pokušava popraviti svijet, kombinirajući farmaciju na koju su ga natjerali i poeziju zbog koje osjeća da je rođen. Poeziju koja može promijeniti svijet. S njim sam čak i sama skoro čitav mjesec prilično ozbiljno planirala jednu afričku avanturu. Još uvijek povremeno stavim i njegov lijepi, iako čelični, ili nešto slično, prsten. Zlato je naime previše krvavo i buržujsko za njegov ukus.
Onda puno stariji kolega, pametan, iskusan i nevjerojatno vješt sa ženama. Mislim također neophodan svakoj ženi. Ne samo zbog širenja horizonata, nego, još važnije, za zauvijek raskrstiti s podsvjesnim maštarijama u svezi vlastitog oca, odnosno vezanju za njegove replike i traženju kod muškarca onoga što nam je on pružao. Jer to ne postoji, a niti nam treba još jedan tatica. To je nesumnjivo jedan drugi svijet, dugoročno sasvim nekompatibilan i nezadovoljavajući, samo zbrka u glavi, miješanje sigurnosti i strasti, bijeg od nesigurnosti i hirovitosti mladih muškaraca. Dakako i povlađivanje vlastitom egu. Jer tako mogu obožavati samo oni koji su do jučer držali da im je vrijeme u tom smislu prošlo. Mogu i sasvim zadovoljiti intelektualne zahtjeve, pa jest bilo potrebno probati da bih shvatila kako je ipak nemoguće podijeliti život s nekim takvim, kako su mnoge razlike i činjenice ipak nepremostive i po definiciji nerješive, naprosto zacementirane u sasvim odvojenim vremenima i svemu što ta vremena podrazumijevaju. Čak ako dalju budućnost previdimo.
Na koncu Dragi. Sa svim manama muškarca, ipak prvi i jedini za kojega sam pomislila da bih se mogla udati za njega, imati s njim obitelj. Naprosto izaziva u meni dobar osjećaj većinu vremena. Mnogo toga što volim u životu radi dobro i s voljom i lakoćom, a osim toga nikada mu nije palo na pamet krotiti me i kontrolirati imalo više od neizbježnog. Uvjerena sam i da bih voljela takvog oca za svoju djecu. S druge strane, ne mogu reći da mi s srce slamalo kada smo se iseljavali iz našeg stana, ne mogu reći niti da sam ijednom bila u pravoj dilemi birajući između njega i novog posla u Zagrebu, ne mogu reći niti da ne mogu disati sada kada je relativno daleko, kolikogod često mislim na njega, ili kontaktiramo. A mnogi bi rekli da bih sve to trebala zbog svog muškarca. Vidjeti ćemo, valjda će vrijeme pokazati, okolnosti odvesti tamo kuda već hoće. Na koncu, i on bi silno želio da sam ostala, ali sam dobila tek dirljivu i vrlo maštovitu oproštajnu feštu, prvo s našim prijateljima, a onda i zbilja spektakularnu posve osobnu, te onaj njegov smješak tipa možda sam ozbiljan, a možda i ne sasvim, uz slijedeću ponudu. Pa svakako znaš gdje sam ja i koliko vrijedim, ako metropola ipak ne ispadne tako sjajna. Mogla bi još i profitirati, jer cijene stanova i dalje padaju.....
Čak je i moja svekrva bila nenadano draga, rekavši mi da se nas dvije baš nismo nešto zbližile, ali da su mi njihova vrata svejedno uvijek širom otvorena, jer ona dobro zna da njezin sin nikada nije bio sretniji i opuštenije se smijao i zezao, nego od kada je samnom.
I na poslu su bili dragi, dobila sam lijepu ogrlicu i od nekih iskrenu, od nekih manje, zahvalu za suradnju i dobre odnose u dugim satima što smo proveli skupa. I otvorenu ponudu da će mi lako naći ordinaciju ako se predomislim. Čak je i koja suza zaiskrila u očima mojih sestara. Dobro, i mojima.
Kod kuće uobičajeno, tata puca od ponosa, prilično otvoreno me držeći svojim osobnim uspjehom. U neku ruku produžetkom, kompenzacijom, i njegovih, možda donekle nedosegnutih postignuća. Doslovno me podržavajući u svakom smislu. Mislim da ne bi niti trepnuo da je potrebno recimo pješke, na leđima, odnijeti moje stvari u Zagreb, ili založiti kuću, bilo što! Pitanje s Dragim posve ignorira, kada sam ga spomenula uz svoje dileme. Otprilike s logikom, ne dotrči li za tobom, sam si je kriv! Ili kako za BMW-om možeš žaliti samo dok ne sjedneš u Mercedes. Nikada zapravo nije Njega smatrao Dovoljnim za mene. U raznim pogledima. Makar koliko bio pristojan s Njim. Nisam baš sigurna da nije tako s očevima u načelu ?! Mama je malo opreznija, spominje balans, činjenicu da ništa pojedinačno u životu nije dovoljno veliko na duge staze, da je možda mudro više se držati neke sredine, podijeliti prioritete. Čak joj se omaklo da su oni možda trebali imati još koje dijete, da bi to bilo baš zgodno sada kada ja odlazim još dalje od ove bez sumnje prevelike kuće. Zauvijek.
Tati je očito bilo na vrh jezika nešto ne pretjerano dobronamjerno u svezi toga, ali se, osim bljeska u oku i dugog pogleda prema meni, ipak suzdržao u ime gotovo svečarske atmosfere koju je stvorio. Oni ionako nikada neće izvesti na čistac dilemu svojega života. Je li ju on trebao zaustaviti u ambicijama kada je bilo vrijeme, inzistirati na ravnomjernijem učešću u obiteljskim pitanjima i ravnomjernijim karijerama, uključujući i još koje dijete? Odnosno je li to s njegove strane bila svjesna žrtva, krajnje fer ponašanje prema ženi koju je volio, ili mu je dugo zapravo odgovaralo raditi samo što želi, podjednako u školi ili kroz sate igre samnom, a posve financijski zbrinut ?!? Ili su oboje na kraju postali žrtve okolnosti. Ili možda žrtava uopće nema, nego tek uvijek sanjamo o savršenom, ma koliko dobro zapravo bilo.