Prva prava osobna dilema

Ili trilema? Ma nije, dilema je. Stigla mi je ponuda za specijalizaciju koju želim, čak i od kuće koju želim i cijenim. U Zagrebu. Sve što sam uložila, godine, u svoje školovanje i napredovanje, stiglo je na naplatu. Trebam pokupiti nagradu i krenuti dalje nakon nekoliko godina stagnacije, plutanja u ovom provincijskom gradu. Nije da baš nema u tom razdoblju i pokoji bolji pokušaj i uspjeh na profesionalnom planu, ali ništa slično ovome, tek poneki ljepši val na mirnom jezeru. Ako maknemo trenutne skokove adrenalina u hitnim situacijama, te prve mjesece hvatanja konaca i uklapanja u novu sredinu, ništa mi se nije dešavalo nekoliko godina. Što je postalo dosadno i opterećujuće. Nisam nikada bila niti cura od nekog hobija, da kompenziram, a i dva-tri pokušaja nekog društvenog rada nisu me oduševili, što zbog posve nepoticajnog sistema, što zbog prilično ograničenog učinka. A brzo me ostavlja elan za besmislene poslove i zanimacije.
Ali....
Nakon 2-3 neslavna pokušaja, ničim izazvana opet pozovem jednog Muškarca da se useli k meni. Ne bih baš rekla da briljira, ali evo, približava se prvoj godišnjici, a još nisam niti jednom pomislila da ga ljubazno zamolim da se vrati od kuda je došao. Što nešto znači jer se ne držim previše tolerantnom za razna muška sranja, "urođene felere", "odgojne promašaje dragih mamica", "civilizacijske datosti Balkana" i tako to. Niti se jednom nije približio crvenoj crti kada više ne razmišljam trezveno, mada nije prečesto niti u čistom zelenom. Drži svoju dragu mamicu na oltaru bar ravnopravno kao i mene, a kadikad me natjera da se iskreno upitam nije li i to preoptimistična procjena, što mi se uopće ne sviđa. Vodi vrlo policentričan život i kadikad mi se čini da sam samo u razini njegovog društvenog angažmana, profesionalnog izazova i obitelji, niti malo iznad po važnosti, što mi se također uopće ne sviđa, ali s druge strane je tipični ne-ženskar, izgleda da mu doista niti ne pada na pamet niti jedna druga. Čak kruže anegdote oko toga u našem društvu. I poluduhovita pitanja prijateljica što mu to radim. Što mi se opet jako sviđa! Vrlo je dobar ljubavnik, odličan zapravo kada mu se hoće, ili kada me želi zadiviti, ali mu ocjenu ruši nedostatak vremena i energije da održi dobar glas. Pa mu se češće nego bih željela omakne neka rutinska izvedba. Doduše skužila sam sistem. Prigovorim nježno, aluzijom, pa u njemu proradi ego i pripazi neko vrijeme da ne steknem dojam kako me drži čime za potrošiti na brzinu. Što, shvatili ste, nema nužno veze s brzinom u užem smislu. Ili se sama posebno potrudim pa je još duže vrlo, vrlo, zahvalan i koncentriran. Ipak su muškarci velika djeca u ne samo jednom smislu, ha?! Kada smo već kod teme, nije da ću zbog toga odlučiti, ali da budem objektivna, a i znajući da bi volio da spomenem, uzevši mu tek nijansu od maksimalne brzine u centralnom organu, bog se pokazao vrlo velikodušnim u kompenzaciji na jednom drugom!
Posao mu je zgodan, plaća relativno bijedna, oko hrvatskog prosjeka. A šansa da ga u toj egzotičnoj struci i u kriznim godinama dobije u Zagrebu je jednaka nuli! Kao i ovdje da nije tko jest, uostalom. Nikada mi baš nisu bili jasni izbori fakulteta koji školuju za zanimanja za koja je unaprijed prilično jasno da uglavnom nikome ne trebaju.
Oženio bi me da samo trepnem okicama i mislim da bi bio dobar otac. Već je pokušavao na fin način pitati.
Duhovit je, načitan i čak dovoljno pametan da ga previše ne uzrujava kada zaboravim na oprez i pokažem da sam mu sasvim malo intelektualno nadmoćna. Uz tek rijetke ekscese oko toga, poput pokušaja da nauči na brzinu šah dovoljno da me pobijedi. Kada sam mu sasvim pristojno i uvjerljivo pustila jedno 30. partiju, odustao je s naoko iskrenim smješkom i više ne spominje tu igru.
Kažu da postoje tursti i putnici, gdje prvi počinju razmišljati o povratku još prije pokreta i on je jedan od njih, dok si ja rado umišljam da sam rođeni putnik, čak i avanturist u nekim okvirima. Njemu je avantura poći na more bez rezerevacije, sendviča i malog karnistra benzina. Spomenuh već negdje, zar ne, mamin sin!
No...dilema.
Mogla bih prihvatiti ponudu, prodati stan, nešto se zadužiti i kupiti drugi, u Zagrebu. Mahnuti krilima, otresti skupljenu prašinu i poletjeti u novi život. Sama i s uglavnom svim idealima koji su me vodili do sada. Netko vrlo važan, moj otac, još bi i oduševljeno zapljeskao! Mada mislim da to nije previše objektivno, malo sumnjajući da je očevima pretjerano i iskreno simaptičan ijedan dripac što nešto gura u njihove kćeri.... Mama bi samo slegnula ramenima i rekla, kako god izabereš, pomoći ćemo koliko možemo! Dosta je godina prošlo od kada smo malo po malo pogubile neke najfinije veze. Nije nikada imala previše vremena, za razliku od oca, ali ima sjajnu karijeru. Ona je valjda isto jednom morala izabrati.
Ili bih mogla prihvatiti domaću ponudu za specijalizaciju, te nastaviti do kraja života raditi uglavnom ovo isto, samo za nešto veću plaću. Dakle pustiti da se prašina uhvati, previše oteža krila zauvijek.
Znam, ima i međuvarijanti, da iznajmim sobu kao nekada i putujem jednom-dva puta tjedno ovamo-onamo. Specijalizacija i obveza po njoj je bar deset godina, dakle to je malo prenaporno, nepraktično i rječju plan bez osnova. Ili da se svako jutro dižem u 5 i putujem bar isti broj godina. Te se vraćam uvečer. Toga nitko nije vrijedan, a i da je, prestao bi biti kroz vrijeme. Ne vjerujem u žrtve bez prave potrebe. Da ga povedem, pa on putuje, također ne bi išlo. Previše je na razne načine dio ovoga grada, a i neminovno bi se tako skoro vratio mamici na neki način. Što nije lijepo izgledalo na našim početcima. Ne vjerujem, osim toga, u vikend veze, pogotovo brakove!
Teška dilema. Veliki dio mene blista od ponosa što me profesor pozvao, kao da već zbog toga dublje udišem. Već hodam po klinici u visokim petama, umjesto povremenih gumenih čizama. A opet, ako odem, pa se pokajem, znam da mi ponos neće dopustiti povratak. Da će me pogreška proganjati do kraja života. Jedan dan mislim kako nam je metropola puna takvih kao on, drugi se osjećam baš dobro i sretno s njim. Kao da mi ništa ne nedostaje. Treći pošizim kada u devet navečer pošalje poruku da se sastanak odužio....a ja sama gledam po minutu od svih, koliko, 10 valjda, bezveznih programa na TV-u. Pa još povremeno naletim na kojeg kolegu s godine koji mi tada nije bio niti približno dorastao, a upravo mi s ekrana tumači neke važne stvari....dok mu ime s titulama sve teže stane po dužini ekrana.
Nemam baš niti s kime o tome razgovarati. Njemu mi niti ne pada na pamet reći prije nego odlučim, odnosno neću nikada ako ne odlučim. Kakve bi ga svrhe imalo opterećivati nekom krivnjom da što važno propuštam zbog njega? Kada i nije tako, nego će obje moguće odluke zapravo biti zbog mene same! Prijateljice me ne bi mogle razumjeti, u sasvim su drugim životnim situacijama. Hja, moram pustiti da se slobodno kotrlja mojim mozgom, podsvijesti, još neko vrijeme. Znale su se tako iznjedriti stvari koje su ispale dobre, prirodne, mada niti tada na početku zapravo nisam znala što bih točno. Malo manje doduše i skoro uvijek opozive, ali ne vidim drugi način. Možda jedno jutro samo osjetim, osvijestim....