srijeda, 27.04.2005.
Odgovoriti na poziv
(ovaj tekst napisao sam prije dvije godine i recimo da još uvijek stoji. ova me prijateljica maja u jednom komentaru tu dolje otkrila da sam bogoslov, pa evo:)Što je to u jednom mladiću (djevojci) da se odluči za Bogu posvećen život. Bogu posvećen život znači odvojenost od svijeta, određenu emotivnu prazninu i, jednostavno, svakodnevno suzdržavanje i žrtvovanje. Kad sam promatrao zaređene ljude u njima sam prepoznavao određeni Kristov biljeg. Kristov biljeg koji ih štiti od požude svijeta i koji, nisam znao, oni prepoznaju u svakom čovjeku. Što to zove čovjeka da prepozna i prihvati Božji poziv? Je li čovjek uopće svjestan čega se sve odriče kad se opredijeli za celibat, vječnu čistoću, služenje svima i ustrajnost u molitvi? No s druge strane, je li svjestan što sve prima tim odazivom? Na osobnom iskustvu znam da nije. Ovo prvo može se iskusiti, ljubav prema djevojci, slobodan boemski život u stilu sam svoj gazda, no kako iskusiti milost i blagoslov koji netko prima svojim svećeničkim životom? Svećenik ne smije voljeti djevojku, ne smije nikoga voljeti više, ne smije se vezati uz svoje župljane, prijatelje i poznanike. Njegova ljubav mora biti neiskvarena i podijeljena svakome jednako. Svećenik mora u svakome gledati ono dobro i iskreno. U društvu siromaha mora biti siromah, u društvu potlačenih mora biti potlačen i nikad ne smije pozornost drugih skretati na sebe nego na Krista. Kako uopće čovjek, koji je društveno i osjećajno biće, može živjeti takav život? Bitno je nastojati, ali ne pouzdavajući se u vlastitu izdržljivost i jačinu, nego na Božju pomoć koja neće iznevjeriti onda kad je potrebna. Velika me je kriza zahvatila kad je osoba koju sam jako cijenio rekla da je molitva jednostavno razgovor čovjeka sa samim sobom. Molitva je, naime, bila glavno uporište i oslonac moje vjere. I još uvijek je. Vjere bez molitve nema. Puno se pitanja može postaviti osobi koja želi kad odraste biti svećenik, zamjenik Kristov i predstavnik Krista. Svaki svećenik je zapravo drugi Krist. Kolike odgovornosti i časti! Kolike težine u toj činjenici. Svećenik ređenjem gubi svoj identitet i proslavljuje Boga vršeći Božju službu i svjedočeći svoju vjeru. Otkud mladiću spremnost na tako veliku odluku? Pitanje je zapravo, otkud Bogu toliko povjerenja u čovjeka koji je u svojoj naravi grešan i slab, da mu povjeri svoje namjesništvo? Može li čovjek biti dostojan tog poziva? Ja sam pozvan. Osjećam se kao ptica koju čeka daleki let. Ptica kojoj bi bilo lakše da ostane ovdje i uživa u obiteljskoj sigurnosti i zagrljaju svoje voljene, ali i ptici čiji je smisao tamo daleko. Tamo daleko do kud se dolazi letom, do kud ne postoji jasan put. Ptica mora poletjeti i sama pronaći to mjesto, a pronaći će ga jedino ako bude letjela s vjerom u uspjeh, ako bude ustrajno tražila svoj smisao, a smisao, smisao je u dovođenju tog smisla drugima koji sa strahom gledaju neće li sutra pasti snijeg i zatrpati ih. Osjećam se kao ptica koja je premalena za tako zahtjevan put, koja nije spremna poletjeti, ali zna da je u tome njezin smisao. Njen je smisao u tome da poleti prema tom mjestu i pokaže drugima da je to jedini pravi put, odvažiti se na let. Čovjek ne može znati što ga čeka u životu (za vrijeme leta), ali može biti siguran da se neće izgubiti ako živi s pouzdanjem i vjerom. Ako svoj put slijedi vjerno i odgovorno, snaga odozgo neće izostati. I unatoč brojnim neodgovorenim pitanjima, znam da želim biti Božja ovca koja će druge oduševljavati za Boga, iako... Iako ne znam kako, vjerujem. (nadam se da nije prepatetično) |
