ponedjeljak, 16.05.2005.
Anđeli
Što bih trebao misliti o bićima koja ne postoje u prirodi, tj. postoje, ali nisu dio prirode? Anđeli su, koliko mi je poznato, bića bez tijela, na životnoj ljestvici iznad čovjeka, oni koji imaju iskustvo Boga, koji posreduju između Boga i ljudi, oni koji nas štite od zla u svijetu. Zanimljivo i lijepo. Anđeli su dobra bića, zaštitnici, branitelji i borci, ali pomalo liče na mitska bića i one bogove koji su sjedili na Olimpu i borili se protiv zlih bogova te uređivali život običnih smrtnika, oni su kao nevidljivi policajci.Zašto vjerujem da anđeli postoje? Pa zbog logike koju je ustanovio Aristotel. Po njemu nužno postoji čista materija (svijet), polu-materija (čovjek) i čisti duh (anđeli), koji svi potječu od prvog uzroka svih stvari, nepokrenutog pokretača, Boga Svemogućeg. Anđeli su specifični za kršćane, barem su bili. Danas svi vole anđele jer su tajanstveni, magični, zanimljivi i moćni. Mislim da na svijetu nema čovjeka koji na jedan ili drugi način ne voli anđele. Japanci ih vole imati kao likove u crtićima, organizacije za svoju maskotu, Amerikanci da bi i sami postali poput anđela, vjernici za svete zaštitnike, … Kršćani su prvi radili likove anđela, točnije, Salomon kad je gradio Jahvin hram, a do srednjeg vijeka nitko za njih nije znao osim kršćana. Jeste li vidjeli onog prekrasnog anđela u crkvi sv. Marije na Dolcu, kip pokraj oltara visok oko dva metra? Pogledajte ga, nešto prelijepo (tako ja zamišljam anđele). Najbolje kod anđela, misli se, je to što imaju krila i mogu letjeti. Tako mi ljudi mislimo i, možda najviše zbog toga, anđeli su postali uzor svima. Čovjek se nada da će, kad umre, biti anđeo. A što ja mislim o njima? Sve najbolje, prema njima nemam nikakvu primjedbu. Po pitanju vlastitog života, puno sam puta iskusio njihovu pomoć i smatram da je njihova zadaća uzvišena. Nadam se da im je naša hvala dovoljna nagrada za njihov posao. Neću dužiti, samo kažem da su anđeli ti koji reguliraju naš put prema vječnosti, oni su pomoć u napastima, potpora savjesti, dokaz vječnosti, oslonac u nevolji. Ne zna se, međutim, što se događa s mojim anđelom kad umrem. Hoću li mu moći stisnuti ruku, zagrliti ga i reći - Hvala, dobro si me čuvao. Čestitam. Je li anđeo samo plod mašte? Ako i je, ja vjerujem u njega. |
ponedjeljak, 02.05.2005.
Demokratizacija Crkve
(napisao sam ovaj esej prije nešto vremena, a budući da sam bio zadovoljan dijelim ga i s vama)Otkud mi uopće dolazi na pamet razmišljati o ovoj temi. Pa pogledajte, razloga je više. Tu je ta knjiga, 'Demokracija u Crkvi,' zatim, pridružujem se temi prisutnoj u ovom broju 'Crkva i politika,' a istovremeno aktualiziram seminar profesora T. Matulića čiji intervju imamo u ovom broju i bez pretjerivanja mogu preporučiti njegove seminare jer su na potpuno drugoj, višoj razini od ostalih seminara. Naravno, šalim se, ali znate da u svakoj šali ima, kako se ono kaže, malo istine. Ima u svemu malo istine, no pustimo to i razmotrimo pitanje s početka eseja. Crkvu bi svakako bilo dobro demokratizirati. Pa zar nije ona već prihvatila demokraciju? – pitate, a ja odvraćam pitanjem – Može li ona uopće, kao institucija sa samo jednim vrhovnim autoritetom, Bogom, priznati demokraciju ako demokracija podrazumijeva vladavinu većine, a ne samo jednog imperatora, bio on i sam Bog? No činjenica je da je između ponuđenih oblika, demokracija oblik vlasti koji najoptimalnije čuva ljudska prava pa i sam Božji narod, nas. Pitanje koje si trebate postaviti je ovo. Osjećate li se vi u Crkvi kao u demokraciji? Možda se to mnogi mladi ljudi i intelektualci nisu ni zapitali, a baš su zbog toga prestali ići u Crkvu; zato jer nisu vidjeli svoju ulogu u Crkvi osim da slušaju što im svećenik, koji svoju propovijed ionako nije pripremio, govori i to poslušno vrše. Ljudi zatim Crkvi plaćaju, ajmo reć', porez, iako to ne možemo tako reći, kojeg daju svom župniku, a onda on to koristi samo za svoje potrebe. Umjesto da se župnik prilagodi župi, on nju prilagođava po svom rasporedu (uvijek ima iznimaka). Pa gdje je tu demokracija i ne čini li se, kako Crkva još uvijek funkcionira na feudalnom sistemu? Situacija je, po meni, ovako komplicirana. Ljudi, iako katolici, ne vole Crkvu jer nije demokratična, a u isto vrijeme joj prigovaraju svaki put kad se pokazuje kao demokracija, optužujući je da se miješa u državne poslove, a to ne smije. Možda je problem u tome što Crkva pokušava biti demokratičnija od države i pokazati kako malom čovjeku daje više od države, a trebala bi paziti da komplementarno s državom stvara kvalitetna ostvarenja na svojim područjima poučavanja naroda i navješćivana Radosne vijesti. Crkva je stvorena da bi navješćivala i širila radost otkupljenja, a ne… Ili ona radi kvalitetno religijski i socijalno uz državu, ali joj narod, zbog brojnih predrasuda, krivo tumačeći, osporava svaki pokušaj djelovanja na dobrobit sviju. Zašto se ljudi bune? Svećenik Luka Vuco kaže: ''Crkva ima pravo predlagati 'ovozemaljskom gradu', kao i drugi, što je na korist ljudima i u tome nitko ne smije u demokraciji prigovarati, a država ima pravo samostalno odlučivati u skladu s voljom svojih birača. Stvarno ne znam, niti znam koji je razlog problema, ali 'Nešto je trulo u državi Danskoj', ili kako se kaže na engleskom 'I smell a rat'. Ovaj esej samo želi reći da imamo što raditi i za što se boriti u ovim vremenima kad Crkva nije izravno progonjena i ne traži mučenike. I bilo da Hrvati krivo tumače Crkvu ili ona stvarno ima svojih nedostataka, znamo koga možemo mijenjati, sebe. Možda sad, kad nas drugi ne progone, mi sami sebe budemo posvađali, što je dobro, ako se nakon svađe nađe dobro rješenje. Pouka za kraj je: gradimo dobru Crkvu, ona je, Bog nam ju je povjerio, u našim rukama. Budimo pravovjerni promicatelji svete katoličke vjere. Pozdrav! |
