plemenske zajednice

afrički narod bobo naseljava zapadni dio burkine fasso, sjever obale bjelokosti te jug malija.. populacija broji nešto preko 100 000 ljudi. bobo su stoljećima živjeli na ovom prostoru, neki smatraju još od 8. stoljeća.
bobo imaju svoj jezik koji poznajemo pod nazivom mandinke. neka druga plemena s kojima se bobo povremeno dolaze u kontakt jesu senufo, bamana, lobi i bwa.

zanimljivosti koje vežemo uz narod bobo tiču se njihove umjetnosti i odjeće.
bobo izrađuju maske od lišća, tkanina i drveta. lišće i tkanine koriste i za odjeću. takva odjeća i maske koriste se dramatičnim plesnim ritualima na početku proljeća, kada počinje poljoprivredna sezona. maske predstavljaju povoljnu prisutnost prirodnih dobara većinom u obliku gotovo apstraktnih ptica i božanskih ikona.
svete su.





posjedovanje maske podrazumijeva socijalne i moralne vrijednosti. maska se dobiva tijekom inicijacije mladića u odrasle muškarce. ona ih dalje štiti od zlih duhova te sile zemlje, sunca i kiše dovodi u ravnotežu.
tijekom nošenja maske, osoba se depersonalizira u korist toga što maska predstavlja. da bi "postao" maska, on mora obrisati sam sebe, prestati biti on, baciti svoju individualnost.

tijekom ceremonija, vrlo kompleksnim, žestokim i energičnim plesovima moraju se probuditi mrtvi te protjerati svi duhovi koji više nisu dobrodošli u svijetu živih.
osim na ceremonijama prije početka vegetacijske sezone te ceremonija inicijacija, maske se nose i tijekom pogrebnih rituala.

bobo su farmeri. glavne poljoprivredne kulture koje uzgajaju jesu crveni sirak, proso, slatki krumpir i kukuruz. također su poznati po uzgoju pamuka, koji dalje trguju.

bobo su decentralizirana grupa. njihov 'politički sustav' temeljen je na određenim vezama među najstarijim pojedincima plemena koji čine vijeće starješina. ideja stavljanja vlasti u ruke jednog čovjeka strana je bobo narodu. zapravo, oni vjeruju da je to opasno jer bi moglo dovesti do izvršenja nekih odluka koje ne bi bile po volji njihovom bogu.

bobo, kao i mnoga druga plemena, imaju svoju religiju. bog stvoritelj zemlje i životinja u bobo narodu zove se wuro. vjeruju da je sve na zemlji stvorio iz grude blata, a prvi čovjek kojega je stvorio bio je kovač po zanimanju. on se nikada ne predstavja u nekom fizičkom obliku in e može se opisati riječima. bog wuro je odgovoran za raspoređivanje svih stvari na svijetu u parove, koji uvijek moraju biti u ravnoteži. međutim, čovjek svakodnevno narušava tu ravnotežu.
drugi po važnosti je bog dwo, bog koji je odgovoran za pomaganje ljudskoj vrsti. on je karika koja stoji između ljudi i glavnog boga.
dwo se pojavljuje tijekom ceremonije s maskama. dwo bira živjeti u maski sve dok se ona ne izliže i ne raspadne, a tada se njegov duh nastanjuje u onome tko je masku nosio. nosioc maske je tada u mogućnosti prenositi ostalima dwoovu volju.

religijski sustav bobo naroda temelji se na vraćanju stvari u red i ravnotežu kroz mnoge ponude i žrtve.

pleme afar primarno je iz etiopije, ali ima ih i na području eritreje i somalije - prostoru afričkog roga.
njihova zemlja je većinom stjenovita i pustinjska.
afari također već stoljećima žive u dolini awash i šumama sjevernog džibutija.
danas se u plemenu i kulturi afara pribraja oko 3,5 milijuna ljudi.
afari govore istoimenim jezikom - afar.

na teritoriju od 270 000 četvornih kilometara kojeg nastanjuju, danas postoje samo 2 bolnice koje su im na raspolaganju - "national hospital" i "dubti hospital".
samo 1/5 pripadnika afara ima mogućnost i dostup pravilnoj zdravstvenoj njezi.
većinom boluju od neuhranjenosti. njihova prehrana se najvećim dijelom sastoji samo od kruha i mlijeka.
mnogo afara boluje od anemije i malarije zbog loše i neadekvatne prehrane.
općenito umiru mladi i malena je mogućnost bijega iz tog kruga smrti.

zbog siromaštva zemlje na kojoj žive i pustinjskog kraja (godišnje padne manje od 300 mm kiše, a temperature se vrlo rijetko spuštaju ispod 40°C), nemaju prirodne izvore vode pa im se ona dovozi cisternama iz drugih područja. to im je, naravno, skupo.

struju ima samo glavno afarsko naselje, asayita, ali odjednom je ima samo oko polovina naselja, nikada cijelo.

afari su nomadi - putuju u potrazi za vodom.
dan im se sastoji od brige za stoku - većinom koze, deve i nešto goveda.
žene znaju cijeli dan prehodati da bi došle do vode koja je potrebna za preživljavanje stoke.
svi muškarci su naoružani velikim nožem, a mnogi nose i kalašnjikove na ramenu dok putuju sa stokom. unatoč tome, mnogi budu ranjeni ili ubijeni tijekom borbi koje izbijaju između rivalskih plemena, bilo afarskih bilo plemena somalie isa.

afari žive u malim, ovalnim kolibama, muslimani su (iako postoji i mali postotak pravoslavaca) i smatraju se najstarijim stanovništvom etiopije.

kako nastanjuju neke od najsurovijih dijelova svijeta, pleme afara poznato je po svojoj prilagodljivosti, divljaštvu, ali i neustrašivosti i ponosu. pa ipak, u suhim i vrućim dijelovima sjeveroistočne etiopije danas ih prati reputacija najzanemarenije i najmarginaliziranije etničke skupine u zemlji.

1995. godine afari su se izborili za to da se njihov teritorij proglasi saveznom etiopskom državom, ali su se nakon toga javili dodatni problemi jer su sada sami morali kontrolirati svoj budžet i prioritete. zbog lošeg budžeta ni danas nemaju osnovnu infrastrukturu - dalekovode, ceste, vodovod, kanalizaciju i slično.
etiopija, džibuti i eritreja su za pleme afara napravili program za koji su smatrali da bi im pomogao u razvoju, ali program se većinom bazirao na ratarstvu, a afari nisu ratari, već stočari, i to nomadi. osim toga, prostor na kojem žive nije pogodan za ratarstvo.

suočavaju se i s diskriminacijom - pri zapošljavanju (u vezi poljoprivrede - jer samo to i mogu) uvijek prioritet imaju ne-afari.

jedina dobra strana programa je to što su države omogućile veterinarsku njegu stoke.

plemenski vođa afara, sultan ali mirah hanfareh, naglašava da je moguće rješenje većine njihovih problema u vlastitoj edukaciji. problem je u tome što se u afarskoj regiji nalaze samo 3 srednje škole, a samo 1% afara završava i osnovnu školu.