plemenske zajednice

bušmani su najstariji stanovnici južne afrike, a tamo žive već najmanje 20 000 godina.
njihov dom je u nepreglednim prostranstvima pustinje kalahari.

iako postoji više različitih bušmanskih plemena, većina njih za sebe nema neko određeno kolektivno ime, a termini kao što su "bušmani", "san" ili "basarwa" (u botswani) koriste se različito. ti termini su široko rasprostranjeni i razumljivi, a uveli su ih ljudi koji nemaju veze s plemenom.

bušmani govore različitim jezicima, a najčešće se koristi coktavi jezik narječja klik, koji se zapisuje simbolima kao što su " ! " ili " / ".

bušmani su lovci i sakupljači koji, zahvaljujući svojim vještinama, tisućama godina opstaju u pustinji. love najčešće različite vrste antilopa, ali je njihov uobičajeni dnevni meni sastavljen ipak više od voća, orašastih plodova i korjenja koje nađu u kalahariju.

od drveta koje skupe grade privremene domove. mnogi bušmani koji su bili prisiljeni napustiti svoju zemlju danas žive u naseljima na prodručjima koja su nepogodna za lov i skupljanje hrane pa su se okrenuli poljoprivredi, obrađujući polja i radeći na rančevima.

bušmani su trpili invaziju stočarskog plemena bantu na svom teritoriju još prije 1500 godina, a i bijelih kolonista unazad nekoliko stotina godina. od tada se suočavaju s deskriminacijom, deložacijom sa zemlje svojih predaka, ubojstvima, čak i genocidima koji su smanjili njihovu populaciju s nekoliko milijuna na samo 100 000.

danas, iako ih mnogi i dalje smatraju primitivnima te da ih se treba naučiti stočarenju, da postanu kao i većina stočarskih plemena, specifični problemi se javljaju zbog zemlje na kojoj žive jer većinom na tu zemlju nemaju nikakva prava..

najviše problema s tim imaju bušmanska plemena gana (g//ana) i gwi (g/wi) u rezervatu središnjeg kalaharija u botswani. ne priznajući im vlasnička prava na zemlju na kojoj žive tisućama godina, vlada botswane je zapravo protjerala gotovo cijelo pleme s tog teritorija. zlostavljanje je počelo 1986. godine, a prva prisilna preseljenja dogodila su se 1997.

oni pak koji su se uspjeli oduprijeti protjerivanju, suočavaju se s torturom, drastičnim restrikcijama u pravima na lov te rutinskim zlostavljanima.
početkom 2002. godine zlostavljanje je došlo do te granice da su da su vladini službenici uništili bušmansku pumpu za pitku vodu, isušivanjem njihovih vodnih rezervi u pustinji i potpunom zabranom lova i skupljanja plodova i korjenja.

tim taktikama gotovo svi bušmani su prisiljeni napustiti zemlju svojih predaka, ali velik dio se konstantno vraća iz očaja, zbog spoznaje da je svuda isto i da zapravo ne pripadaju nigdje.