bosim nogama
01.03.2005., utorak
Kava 2003.
Sjediš mi sučelice a ja te još uvijek ne mogu vidjeti. Možda te i nema ovdje,a možda si ovo upravo ti. Mogu ja razmišljati koliko hoću, ako mi se sam nećeš pokazati, što ću ti ja. Lijepo ti kažem da mi kažeš što misliš. A ti cijelo vrijeme pričaš a ja nikako da shvatim o čemu govoriš.Pa nisi ti kriv. Možda niti ti mene ne vidiš. Ali, vidiš me jer me gledaš kao da me prvi puta vidiš. Čuđenje ti je u očima, vrtiš tu cigaretu među prstima a ja prepoznajem te znakove. Tražiš me onakvu kakva sam bila iako ne mogu dokučiti razloge. Možda i mogu kad bih se potrudila, ali meni se neda. Više ne. I pitaš me zašto šutim, jer sad si ti tu i daješ mi da govorim. Pa lijepo je to, ali ja nemam više što reći. Mogu kopati po mislima koliko dan traje, neću izvući iz njih ništa što bi ti znao čuti. I sam kažeš da me ne razumiješ, ne razumiješ zašto neću opet i iznova nešto novo s tobom. A vidiš da ničeg novog nema, samo sam ja nova, a ti si stari onaj isti iako si spustio glas i pogled i ruke pružaš prema meni. A u rukama ti oni isti okovi što su zveckali godinama na mojim rukama. Govoriš mi da sam okrutna kao da ta riječ ima veze samnom. U tvojim je mislima rođena i izrođena i samo je ti poznaješ iako si je ispljunuo kao strano tijelo iz sebe. Pa, hoću ja razgovarati i potruditi se, samo mi reci čemu i zašto i oko čega. I to što kažeš da nije još sve gotovo i izgubljeno i da ti moram vjerovati samo klizne niz moje shvaćanje neshvaćeno. I govoriš mi da se pravim važna i da previsoko dižem nos a onda se čudiš što se ja smijem veselim smijehom tebi nepoznatim. I ne razumiješ što je smiješno, a ja samo sebe gledam sa strane i vidim da sam stvarno smiješna s tim svojim uzdignutim nosem. Ma evo, neću se više smijati, tu sam opet pa ti pričaj dalje. Slušam te pažljivije, kažem ti da te slušam. I pijemo kavu iz poznatih šalica, ali taj miris ne nosi sjećanja, on je samo miris sadašnjosti, ovdje gdje ti sebe ne možeš naći, gdje te ja ne vidim jer te ovdje nema, ti si samo stranac u prolazu kojeg sam dočekala dobrodošlicom jer mi je drago da te vidim. I nemoj tražiti nemoguće jer neke si tvoje riječi nikako više ne znam prevesti u razumljivi jezik, možda bi ga neka ja iz prošlosti i znala, ali ja koja sam danas to ne znam i ne želim učiti. Ne ispočetka. I ne ljutim se na tebe, više ne i još ne, ali ako nastaviš tako pričati bez smisla možda mi miris kave postane opori miris sjećanja. Sjećanja koja više ne postoje. I ako ne razumiješ zašto sam ti rekla da ideš ja tu stvarno ništa ne mogu. A ti mi i dalje govoriš da znaš zašto sam takva i da znaš da imam drugog, ali ne znaš. Ja samo želim piti svoju kavu na miru. |
