Can I save him?
|
Leni je ležala na krevetu sa nogama prebačenih preko 5 jastuka kada sam ušla. U roku jednog treptaja očima se ustala sa kreveta i stala pred mene. „Iiiii…?“ rekla je promatrajući me. „I što?“ odgovorila sam smiješeći se. „Pa, kako je bilo?“ Zakolutala je očima a onda se opet nasmijala i nestrpljivo promatrala moj izraz lica. „Pa dobro.“ rekla sam izvlačeći pidžamu iz torbe. „Samo to?“ zvučala je malo razočarano. „Pa što očekuješ da ti kažem?“ Nikako nisam mogla naći onu pidžamu koju mi je mama kupila za ovaj rođendan. Bila je to pidžama od svile boje slonovače koja se savršeno slijevala niz tijelo. Zapravo, da sam htjela, mogla sam ju nositi kao haljinu. U pozadini Leni je mrmljala… „Kako si se osjećala? Što misliš kako se on osjećao? O čemu ste pričali? Da li se smijao puno…? Jer ako se smijao, to definitivno znači da mu se sviđaš i onda… I da li ste se poljubili? Ajme, ako ste se poljubili…?“ Nabrajala je, nabrajala, nabrajala… Sjela sam pokraj nje na krevet. Pomaknula sam sve one jastuke a onda sam joj stavila ruku na usta. „Leni!“ rekla sam oštro. „Polako. Sve ću ti ispričati. Ali kasnije. Treba mi malo vremena.“ Konačno sam ugledala pidžamu na dnu torbe u malom pretincu – tamo gdje inače držim jedinu stvar koju imam od mog tate – srebrni medaljon s njegovom slikom. Ustala sam se sa kreveta, uzela pidžamu i zatvorila se u kupaonicu. Ona je kucala sa druge strane. A onda… Kucanje je odjednom prestalo. Čula sam lagano šuštanje – kao da netko premješta vrećice ili tako nešto. Onda se nešto razbilo… Gledala sam u ogledalo i razmišljala trebam li otići tamo. Naravno da trebam – u konačnici sam zaključila – pa best mi je frendica a onda sam izašla iz kupaonice čvrsto držeći štapić. „Leni…!“ rekla sam tiho. Mislim da sam u tom trenutku šaptala. Nisam čula njen glas. Okrenula sam se par puta a onda sam odjednom osjetila kako me nešto vuče prema krevetu. Na meni se nalazila Maggie. „Margaret Ann!!!“ rekla sam ljuto. Mrzila je da ju ljudi tako zovu. Namrštila je svoje lice i maknula se s mene. „To je bila samo šala…“ Izgledala je prilično ozlojeđeno. „Kako sam se uplašila. Nije bilo smiješno.“ ustala sam se sa kreveta i pogledom pretražila sobu. Amanda i Leni su ušle u sobu smijući se. „Jako smiješno…“ zlovoljno sam prokomentirala. Sve tri su se posložile na krevet. „Što vas dvije uopće radite ovdje?“ Pogledala sam u Amandu i Maggie. „Pa morale smo saznati što je bilo sa Marcom.“ rekla je Maggie veselo trljajući ruke. Glasno sam se nasmijala. „A što bi bilo, molim te lijepo? Samo smo pričali.“ „Pa o čemu ste pričali?“ Amanda se izvalila na krevet i počela promatrati strop moje i Lenine sobe. „Ne znam. O svačemu. uglavnom, super je.“ Maggie je nakon tog kratkog odgovora djelovala prilično nezainteresirano. „A da li ste se poljubili?“ upitala je Leni. Maggien pogled ponovno me počeo proučavati. Nasmiješila sam se. „Znala sam, znala sam… Am, šta sam ti rekla…ha?!“ Počela je skakutati po sobi. „Ali samo u obraz. Najbolje da se odmah žvaljakamo.“ Maggie kao da je nešto presjeklo u tom trenutku. „Pih. U obraz.“ Frknula je nosom. „Ako nije problem, ja bi sada na spavanje. Moram se odmoriti za sutra. Idem se naći s njim.“ Legla sam u krevet i pokrila se pokrivačem preko glave. Čula sam Maggien smijeh i njeno cupkanje a onda se to sve stišalo. Ja i Leni smo ponovno ostale same. Prvi sat imale smo Napitke sa Andorom. Bilo mi je užasno drago što sam barem u Napitcima dobra pa se ne moram sramotiti baš na svakom koraku. Inače mi to nije bilo previše strano. Leni, Maggie, Amanda i ja smo zajedno sjele za jedan stol odmah formirajući grupu. U razred je uletio profesor – nešto ljući nego inače. „Ove godine ćemo se baviti napitcima koji imaju automatski učinak. Takvi napitci su…“ U ruke je uzeo tri malene bočice koje su bile ispunjene tekućinama žarkih boja. Prva koju nam je pokazao bila je modra tekućina. „Gđice. LeRough… Dođite.“ Nasmiješio se. Lecnula sam se. Koračala sam prema njemu prilično nesigurno. Stavio je bočicu u moju ruku. „Što mislite da je ovo?“ U glavi sam prelistavala knjigu iz Napitaka. „Napitak koji je 1427. napravila Sarah Kay. To je jedini napitak za sada poznat koji može izazvati trenutnu smrt kod žrtve. Modra boja se dobiva iz korijena plavičca – on je inače zaštićena vrsta jer raste samo na jednom mjestu u Americi. Djeluje na način da prvo pogađa živčani sustav a istovremeno usporava rad srca – žrtva umire u bolovima koji na svu sreću traju samo nekoliko sekundi ali i to je dovoljno da se ovaj napitak zove – Agonija - .“ Pogledao me prilično zadivljeno. „Impresivno. Znači, pripremali ste se? lijepo…“ Poslao me ponovno na mjesto. Kada sam sjela Maggie je ispustila dugačak uzdah. „Ti si to učila?“ upitala je ona gledajući u mene. Odmahnula sam glavom. „Pročitala sam. To je sve.“ Nasmiješila sam se. U tom trenu sam ponovno začula kako me netko zove. Ovog puta bio je to glas mladog prefekta. „Oprostite, ravnatelj Strallman bi trebao gđicu. Tienne LeRough.“ Ustala sam se. Užurbano skupljajući svoje stvari, napustila sam učionicu. Nikada prije nisam bila kod Strallmana. Zašto bi me sada zvao? Nikada nisam pravila probleme, pa ni sad. Možda zato što su Amanda i Maggie sinoć bile kod Leni i mene u sobi. Ali nije moguće da se radilo o tome – onda bi zvao njih dvije, zar ne? Užurbano sam hodala za onim mladim prefektom koji me vodio hodnicima prema ravnateljevom uredu. U jednom trenu, on je stao a meni pokazao na velika drvena vrata. „Hvala.“ rekla sam plaho. Kimnuo je glavom a onda se izgubio brzinom vjetra. Polako sam otvorila vrata i zavirila unutra. Nisam nikoga primijetila. Stala sam pred veliki stol od ebanovine i čekala da se netko pojavi. „Oh, gđice. LeRough… Nisam očekivao da ćete tako brzo doći.“ Bio je prilično formalan. „No, sjedite, sjedite…“ rekao je pokazujući na stolicu pokraj koje sam stajala. On se isto smjestio u jednu stolicu - veću doduše ali ipak… „Zašto ste me trebali?“ upitala sam pogledavajući oko sebe. „Da, da…“ izgledao je pomalo smeteno. Kao da je zaboravio zašto me uopće zvao. „Riječ je o onom medaljonu kojeg vi posjedujete…“ Brecnulo me nešto pokraj srca. Jedina očeva stvar koju sam imala – a sada ju trebam ostaviti. „Što s njim?“ upitala sam. „Pa, vidite, stvar je u tome da… Vaš otac je na taj medaljon dao ugravirati…“ prisjetila sam se kako medaljon izgleda. Doista, na poleđini se nalazio ugravirani natpis. „Jednu kletvu i jedno proročanstvo.“ „Ovo je smiješno.“ rekla sam ustajući se sa stolice. „Međutim, uopće nije smiješno. Taj medaljon nam doista treba.“ Imao je prilično ozbiljan izraz lica. „Kome to nama? Stalno govorite u množini.“ Nisam ponovno sjela nego sam samo čvršće privinula knjige uz sebe. „Meni…i jednom mladom čarobnjaku kojega taj medaljon može spasiti.“ |
