jedan od mnogih...trag u beskraju...

subota, 14.10.2006.

....I can't seem to get out of....Please wake me....Please give me some of it back...

Mjesečina..ti me grliš....ljubiš me nježno tiho...prepuštam ti se...jednom,dvaput...želim prestat...ti si moja droga, ti si moje cjepivo... I još jednom, i još jednom... Gubim se...oh što mi to radiš...posipaš me ružama, a ostavljaš mi trnje...nakon tebe postajem pijesak....idem kud me vjetar nosi....još jedna pustinja, nigdje oaze, nigdje odmora...glupo je se sad kajati...osjećam pogled tvoj, nježan dodir u kosi, ne opirem se, pustim osjećaj da me nosi, osjećam tvoje vrele usne...sve je tako stvarno u ovom prokletom snu!! tako sam nesigurna...treba mi netko...za sve ovo sam sama kriva...Samo tebe sanjam svake noći, moj nisi, al za to sudbinu ne krivim...želim te povrijediti, samo da čujem kako vrištiš moje ime.
Svjetla su se ugasila, svjetlost je postala tama. Ne mogu zaboraviti one nježne poljubce i nježne dodire...oh kad bi vrijeme unazad mogla vratit...nisam znala da te čuvam, kajem se za sve, a sada si negdje daleko od mene....žao mi je što sam bila tako ohola i što mi je srce tada bilo stijena ledena. Tragove tvoje ljubavi prekriva snijeg zaborava, i pitam se poslije svega da li sam bila voljena. Druge oči sad me gledaju, druge ruke me u noćima miluju, usne mi se za drugog predaju...jel ostalo još imalo nade za nas...samo u tvojim očima sam sigurna...kada tebe grlim, bliža sam zvijezdama, dotičem nebo...a bez tvojih usana padam, a padobrana nemam.... letim, a krila su mi uništena...doista se osjećam izgubljeno...molim te ostani... istina je bolna...
I još uvijek plešemo na mjesečini...mogla bih ovako zauvijek...napokon sam i ja na svojem...u mašti...uvijek sam u mraku...stvarno te trebam večeras...zauvijek počinje u tvom zagrljaju...ne mogu ništa učiniti. Nekada davno bilo je svjetlosti u mom životu, sad je samo ljubav u mraku..
I trebam te večeras
Trebam te više no ikad
Zagrli me jako
Ostanimo tako zauvijek,
samo zajedno možemo uspjeti
...molim te ostani...
...pa zar ne vidiš da te volim....

- 20:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.10.2006.

Together we can take it to the end of the line

Ovaj post posvetila bi jednoj posebnoj osobi...mladoj curi...svijet joj se srušio u jednom djelićku sekunde, ono na čem joj se život temeljio, ono u što je vjerovala, ono što je htjela, željela...ostavilo ju je da se guši u vlastitoj lokvi krvi, napustilo je, bez isprike... i sada bol je ostala...prebrodit ćemo to zajedno (SIL su uz tebe)...nitko u svijetu nije magićan i poseban kao TI!!! Snažniju osobu u životu nisam upoznala...
Kada sam bila prestrašena, očajna, VAŠI pogledi i rijeći utjehe su me spašavale...kada sam plakala suze ste dijelile sa mnom,kada sam bila bespomoćna bile ste mi oslonac...sada smo mi uz tebe...samo želim da znaš to!!!!!

- 17:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.10.2006.

nothing compares to you

...All the flowers that you planted, mama
In the back yard
All died when you went away...


Mislim da ne mogu više ovako...onaj osjećaj da ćete svakog trena puknuti, raspasti se po šavovima, otići k vragu...strah...očaj...

Ja nemam mira, a u rat ne hrlim
led sam, a gorim; plašim se i nadam,
po nebu letim, a na zemlju padam...

Prošao još jedan tužan dan, nisam sigurna dal mogu nastaviti dalje, previše toga me pritišće...

Zaista, mi samo sanjamo,
tako treba, jer ovo je
čudan svijet i čudan dan
gdje život je samo san,
a iskustvo moje sudi:
čovjek sanja ono što je,
sanja, dok se ne probudi.

I kralj, koji vlada svima
sanja kako zapovijeda
u toj varci sebe gleda
kako mnoge časti prima,
a na vjetar sve ih piše,
jer smrt strašna sve ih briše
i prah će sve postati.
Tko je dakle željan vlasti
kad zna da će jednom pasti
čim se prene- u snu smrti.

Feniks, sad je još samo prah ostao...željna sam još samo krvi se napiti...bez pretjerivanja molim...to bi znaćilo slijediti taj prah do njegova odredišta- crnog, tamnog ponora...vratiti se u prah, ali prah je zemlja, ali od zemlje se pravi glina...i opet vodim monolog...opet se gubim...mislim da ludim, al me nitko ne šalje u ludnicu, mislim da sam bolesna, al hitna ne dolazi po mene, mislim, mislim, mislim...stavi me na kušnju i izgubit ću se...
Gol sam se na tlo uspeo, gol ću i sići pod zemlju,
Zašto da osjećam jad...? Vidim gol je i kraj. (Panonijev epigram)

Niti mi se mrije, niti mi se živi,
smijem se plaćući, a sa žalošću se snažim:
za ovo stanje vi ste krivi...

molim bez pretjerivanja....suze sina razmetnog nitko ne treba, more u tišini, žubor malog potoka, jeku u daljini, snijeg na suncu...tim se, nadam se završih, o ljubljeni moj spokoju...


Calderon, Dante

- 20:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

...dašak svjetlosti u tami...

  • ...život svoj ne volim ko tebe ja, život moj bez tebe samo stvar je prolazna...strong>

Linkovi

vojim te

  • Što te nema bar da svratiš
    da mi malo snage daš
    da mi noći duge skratiš
    pa to samo ti da znaš.

    Još te prate misli moje
    još u meni živis ti
    još se nadam za nas dvoje
    da još ima ljubavi.

    šta da tražim od života
    kada meni ti si sve
    i ne mogu sve i da hoću
    da ne mislim na tebe.

    Šta da tražim od života
    kad te volim srcem svim
    i ne mogu sve i da hoću
    da te ikad prebolim.

LOVE HURTS

  • Evo trenutka stvarnosti. I sjete.
    Iz još jedne slučajnosti,
    umora i pijanke, evo nas na istom putu.
    Jer samo tako možeš govoriti.
    Jer me se bojiš.
    Nudiš svijet na dlanu
    sve što sam oduvijek htjela,
    tebe, sebe.
    Ljubiš me, iako bježim,
    trgam se, mada ne mičem s mjesta.
    Bože, koliko te volim. Do ludila.
    Kako me muči odanost stvarnosti
    i nekom tko nije tu.
    To što te godinama čekam u snovima
    ne mijenja stvari.
    Ne mogu ih preskočiti.
    Niti iščupati iz sebe.
    Da tražim vrijeme, previše je,
    što ti mogu dati ?
    Maglu ? Bol koja će me uništiti ?
    Sve je tako jednostavno ali nije.
    Što je ispravno nikada neću znati.
    Želiš da sada odlučim ali kako ?
    Bojim se i ne vladam sobom.
    Otišlo je predaleko ovaj put.
    Još jedan put........
    Najviše sam tvoja kada nisam s tobom,
    tada ti dajem baš sve što želiš,
    sve što mogu...
    Sve o čemu nemaš pojma.
    Nemoj me zaboraviti ma što ti rekla,
    molim te !