Mjesečina..ti me grliš....ljubiš me nježno tiho...prepuštam ti se...jednom,dvaput...želim prestat...ti si moja droga, ti si moje cjepivo... I još jednom, i još jednom... Gubim se...oh što mi to radiš...posipaš me ružama, a ostavljaš mi trnje...nakon tebe postajem pijesak....idem kud me vjetar nosi....još jedna pustinja, nigdje oaze, nigdje odmora...glupo je se sad kajati...osjećam pogled tvoj, nježan dodir u kosi, ne opirem se, pustim osjećaj da me nosi, osjećam tvoje vrele usne...sve je tako stvarno u ovom prokletom snu!! tako sam nesigurna...treba mi netko...za sve ovo sam sama kriva...Samo tebe sanjam svake noći, moj nisi, al za to sudbinu ne krivim...želim te povrijediti, samo da čujem kako vrištiš moje ime.
Svjetla su se ugasila, svjetlost je postala tama. Ne mogu zaboraviti one nježne poljubce i nježne dodire...oh kad bi vrijeme unazad mogla vratit...nisam znala da te čuvam, kajem se za sve, a sada si negdje daleko od mene....žao mi je što sam bila tako ohola i što mi je srce tada bilo stijena ledena. Tragove tvoje ljubavi prekriva snijeg zaborava, i pitam se poslije svega da li sam bila voljena. Druge oči sad me gledaju, druge ruke me u noćima miluju, usne mi se za drugog predaju...jel ostalo još imalo nade za nas...samo u tvojim očima sam sigurna...kada tebe grlim, bliža sam zvijezdama, dotičem nebo...a bez tvojih usana padam, a padobrana nemam.... letim, a krila su mi uništena...doista se osjećam izgubljeno...molim te ostani... istina je bolna...
I još uvijek plešemo na mjesečini...mogla bih ovako zauvijek...napokon sam i ja na svojem...u mašti...uvijek sam u mraku...stvarno te trebam večeras...zauvijek počinje u tvom zagrljaju...ne mogu ništa učiniti. Nekada davno bilo je svjetlosti u mom životu, sad je samo ljubav u mraku..
I trebam te večeras
Trebam te više no ikad
Zagrli me jako
Ostanimo tako zauvijek,
samo zajedno možemo uspjeti
...molim te ostani...
...pa zar ne vidiš da te volim....
Post je objavljen 14.10.2006. u 20:40 sati.