jedan od mnogih...trag u beskraju...

nothing compares to you

...All the flowers that you planted, mama
In the back yard
All died when you went away...

Mislim da ne mogu više ovako...onaj osjećaj da ćete svakog trena puknuti, raspasti se po šavovima, otići k vragu...strah...očaj...

Ja nemam mira, a u rat ne hrlim
led sam, a gorim; plašim se i nadam,
po nebu letim, a na zemlju padam...

Prošao još jedan tužan dan, nisam sigurna dal mogu nastaviti dalje, previše toga me pritišće...

Zaista, mi samo sanjamo,
tako treba, jer ovo je
čudan svijet i čudan dan
gdje život je samo san,
a iskustvo moje sudi:
čovjek sanja ono što je,
sanja, dok se ne probudi.

I kralj, koji vlada svima
sanja kako zapovijeda
u toj varci sebe gleda
kako mnoge časti prima,
a na vjetar sve ih piše,
jer smrt strašna sve ih briše
i prah će sve postati.
Tko je dakle željan vlasti
kad zna da će jednom pasti
čim se prene- u snu smrti.

Feniks, sad je još samo prah ostao...željna sam još samo krvi se napiti...bez pretjerivanja molim...to bi znaćilo slijediti taj prah do njegova odredišta- crnog, tamnog ponora...vratiti se u prah, ali prah je zemlja, ali od zemlje se pravi glina...i opet vodim monolog...opet se gubim...mislim da ludim, al me nitko ne šalje u ludnicu, mislim da sam bolesna, al hitna ne dolazi po mene, mislim, mislim, mislim...stavi me na kušnju i izgubit ću se...
Gol sam se na tlo uspeo, gol ću i sići pod zemlju,
Zašto da osjećam jad...? Vidim gol je i kraj. (Panonijev epigram)

Niti mi se mrije, niti mi se živi,
smijem se plaćući, a sa žalošću se snažim:
za ovo stanje vi ste krivi...

molim bez pretjerivanja....suze sina razmetnog nitko ne treba, more u tišini, žubor malog potoka, jeku u daljini, snijeg na suncu...tim se, nadam se završih, o ljubljeni moj spokoju...


Calderon, Dante