Morbidno, bizarno i gadno...ili ne? :)

Dakle, ovo je malo drugačije od prošle priče... Ne znam, čini mi se da i nije baš najbolje ispalo, mislim da bi se dalo to i bolje razraditi, ali i ovako je dovoljno dugačko, ipak ne pišem romane :) Pa, ništa, pročitajte i vidite valja li što...




O da, voljeli su to raditi. Jako su voljeli to raditi. Svaki od njih je to volio. Zato su se vjerojatno i našli. Nije bilo puno takvih kao što su oni...

Luka se nervozno vrzmao svojim stanom. Nije to bilo ništa čudno. Trajalo je već puna tri mjeseca. Tri mjeseca patnje, uvjeravanja samog sebe da nije kriv, da bi svatko na njegovu mjestu tako postupio...Uzalud. Jer ona nije tako postupila... Osjećaj krivnje nije se smanjivao. Dapače, postajao je sve jači i jači, grizući Luku kao neka opasna zvijer, zvijer iz pakla. Nije mu dao disati, nije mu dao spavati, nije mu dao živjeti. A sve je moglo biti drugačije...

Luka je upoznao Sanju prije dvije godine. Ona je bila sve ono što je Luka tražio. Ukratko, bili su srodne duše. Luka je čak nekad znao pomisliti da su oni zapravo blizanci koje su odvojili pri rođenju. Naravno, znao je da to nije istina, ali kad su bili toliko slični...Previše da bi to završilo dobro. Voljeli su se bezgranično. Bar je tako Luka mislio. Makar, kasnije se ispostavilo da je nečija ljubav tu ipak bila jača...

Pomoću svojih izvora, saznavali bi za mlade parove koji su se 'bezgranično' voljeli. Saznali bi gdje se obično kreću zajedno...Dalje je bilo lako. Došli bi do njih po mrkloj noći, omamili ih i takve odveli u svoje sklonište, napuštenu tvornicu na kraju grada. Kad bi se ovi ubrzo probudili, slijedio bi taj trenutak kojeg su tako voljeli. Oni su to jednostavno zvali Test. Test je izgledao ovako: Odveli bi mladića i djevojku u odvojene sobe. Tamo bi svakoga od njih pojedinačno pitali Pitanje. Naravno, prije toga bi se pobrinuli da dotična osoba misli da je njen partner na sigurnom i da ne zna za ovo što se sad događa. A Pitanje je glasilo: ' Nudimo ti izbor. Ubit ćemo tvog partnera, osim ako se ti dobrovoljno ne žrtvuješ za njega. Dakle, čiji život ti je draži?' Ako bi oboje odabralo svoj život, ubili bi oboje. U tome i nije bilo nekog uživanja. Ako bi oboje odlučilo žrtvovovati sebe, poštedjeli bi i jedno i drugo.I pustili ih, uz prethodnu prijetnju da će ubiti i njih i svima njima drage osoba ako se usude prijaviti ih. Ni to nije bilo ništa posebno...jedino dokaz da možda ipak postoji vječna ljubav za koju je čovjek spreman dati i život. Ali treća mogućnost, u tome je bila sva čar...

Bilo je to prije tri mjeseca. Luka je rekao:' Ubijte nju.' A Sanja:' Ubijte mene.' I ubili su je. A Luka je to gledao. Naravno, prije toga su im rekli što bi se dogodilo u slučaju suprotnih odgovora. Luka je prije nego što je smrtonosni otrov izvršio svoju zadaću morao gledati tugu i razočaranje na Sanjinu licu. Iznevjerio ju je. Izdao. A ona njega nije. Nepodnošljivo...

Da, to je bilo ono što su željeli. Znali su da će osjećaj krivnje izjedati Luku, kao i bilo kojeg drugog muškarca ili ženu na njegovu mjestu. Zabavljalo ih je gledati koliko će dugo izdržati ponašajući se naoko normalno. Neki su znali izdržati i godinama. Neki, manje čvrsti, samo par mjeseci. A neki ni toliko. Rekord je dosad iznosio pet dana. Tada su dotičnu djevojku pronašli kako u spavaćici hoda po ulici i govori: 'Nisam ja kriva, pustite ga, predomislila sam se.' Naravno, odveli su je u psihijatrijsku ustanovu. Nisu je doživljavali ozbiljno. Koliko oni znaju, ona je još uvijek tamo. Sad ih je veoma zanimalo koliko će Luka izdržati. Imali su i internu kladionicu. Pobjednik je imao pravo odabrati idući par. A to su svi jedva čekali...

Mislio je to sve prijaviti policiji, kad su ga pustili. Ali nije. Nije mogao dopustiti da mu i obitelj i prijatelji stradaju. Nekako je izdržao tri mjeseca, više duh nego čovjek. Neprestano je mislio na nju, na njenu dobrotu i ljubav prema njemu. A on ju je odbacio. Naposljetku to više nije mogao izdržati. Morao je svemu tome doći kraj...

Pročitavši u današnjim novinama da se Luka K.(22), student arhitekture, ubio popivši preveliku količinu tableta, Šef se zadovoljno osmjehnuo. Pogriješio je samo za tri dana. Već dugo nije dobio pravo izbora... Zato će sad užitak biti još veći. Polagano se uputio prema napuštenoj tvornici. Znao je da ga ostali nestrpljivo čekaju, jer su i oni znali na kome je red da bira. A oni su to voljeli raditi. Jako su to voljeli raditi. Svaki od njih je to volio raditi...

Ajde da sad kao počnem zapravo pisat nešto... :)
Da ne duljim (hm, mogu li ja uopće ne duljiti), evo, odlučih pisati neke prilično 'pomaknute', ne baš priče, ali ne znam bolji naziv, pa eto... U svakom slučaju, ako ste potpuno normalni ne čitajte ovo :) Evo, ovo je moj prvi takav post, pa, uživajte ;)

Mali A.H. obožavao je šetnje svojim rodnim mjestom po noći. Noć, bilo je u njoj nešto čudno, napeto, krvavo...da, krvavo. Posebno ako se to takvim zamisli, a on je bio majstor u tome. Jedne takve kolovoške noći, sparne, nekako ljepljive, došao je do napuštene kuće... Da je već dugo prazna, vidjelo se na prvi pogled- bila je trošna, sve se klimalo, treslo, otpadali su dijelovi,... Savršeno mjesto za A.H. Ušavši u nju, prvo što mu je u njenoj mračnoj unutrašnjosti privuklo pogled bila je grimizna mrlja na podu koja se isticala svojom jarkom bojom u tami. Prišavši bliže, srce mu je počelo brže udarati... Nije mogao vjerovati svojim očima... Bila je to šaka, ljudska šaka, još topla. Ispunjenje svih njegovih želje. Očiju sjajećih od sreće, uzeo je taj dragocjeni komad nečijeg tijela u svoju ruku i promatrao ga s nekim bizarnim osjećajem ljubavi. Ljubavi prema krvi. Zamišljao je trenutak u kojem se dogodio rez, čuo je krik nesretnika koji sad, ako je uopće živ, vjerojatno s užasom pomišlja na taj čas,... Pred očima su mu se javljale slike prerezanih tetiva, šikljanja krvi na sve strane, utapanja u njoj,... Sigurno se krv cijedila, kap po kap, iz ruke tog nesretnika, lijepila mu se po koži,... Zamišljao je osjećaje koji obuzimaju čovjeka kad vidi dio svog tijela odrezan, odvojen od sebe,... On bi to volio iskusiti. Samo, nije bio spreman na tu bol, i ipak se odlučio da zamišlja patnje drugih. Bilo mu je žao što i on nije bio prisutan u tom trenutku, ali i zamišljanje ga je dovodilo do blaženstva za koje dosad nije bio svjestan da se uopće može postići. Da, kidao je on muhama noge, mučio mačke, radio i gore stvari, ali nikad još nije to učinio čovjeku... do sada.
Prošla su puna dva sata u kojima je A.H. sanjario, a njemu se činilo da to nije trajalo dulje od pet minuta... Ipak, svjestan da je sigurno već prošlo dosta vremena od njegova dolaska, odlučio se vratiti. Šaku je ostavio gdje ju je i našao... Ponio bi on nju, ali nije želio ni zamišljati reakciju svoje majke ako bi slučajno otkrila što on drži u njihovom domu. Zapravo, nije se on bojao majke, ali otac,... Pa, dovoljno je reći da već nekoliko puta nije mogao ustati iz kreveta nakon očevih batina... Sad je još mali, ne može ništa svom ocu, ali doći će i taj dan, dan osvete...a tad će biti kasno za bilo kakve isprike. A sad ima i o čemu maštati, ona ljudska šaka dat će mu dovoljno materijala za to. Tko zna, bilo bi baš zabavno da i sam nešto pokuša. Onaj maloumni mladić iz susjedne kuće često odlazi plivati u obližnju rijeku... Mogao bi ga slijediti, a onda, svašta bi se moglo dogoditi. Naravno, ne bi ga mogao ostaviti na životu, iako bi bilo zabavnije polako ga mučiti... Iako je malouman, njegove ozljede bi se primijetile, a netko bi tada mogao posumnjati na njega... Ali, nema veze, i jednom će biti zabavno... Mladić je pun povjerenja u ljude, neće ga biti teško nagovoriti da mu dopusti da ga sveže...A onda, kad se zadovolji, bacit će ga u rijeku...Struja će ga odnijeti daleko, i svi će pomisliti da se utopio, a ako netko i nađe njegovo mrtvo tijelo, neće znati tko je to i nikad ga neće povezati s njim... Ne, neće više razmišljati o tome, samo u sebi pobuđuje osjećaje koji ga dovode do granica strpljenja...Strpit će se još par dana, a onda će učiniti to o čemu je sad razmišljao. Jedva je to čekao...
U napuštenoj kući opet nije bilo nikoga... Na podu se samo crvenio papirić grimizne boje od sasušene životinjske krvi, gdje ga je ostavio mali A.H., čekajući još nekog dječaka u kojem će možda pobuditi slične osjećaje...

Nešto mi je dosadno u zadnje vrijeme...pa odlučih i ja pisati blog, onako iz fore. Što je najbolje, nisam još odlučila o čemu da pišem :) Dakle, moram to još smisliti... ma budem valjda :) Znam da ovo što sam sad napisala i nema nekog smisla, ali ovo mi je ipak prvi post, pa mi oprostite :)