klik na malu sliku otvara novu u rezoluciji 500*375 piksela
12:05

12:28

12:35

13:13

1. Dobit ćete tijelo. Možda će vam se svidjeti. Ili smučiti! No, tijelo je jedina stvar za koju možete računati da ćete imati do kraja života.

2. Učit ćete. Upali ste na neformalni tečaj koji se zove život na planetu Zemlji, u maksimalnom trajanju do stotinu i sitno godina. Svaka osoba koju sretnete i svaki problem o koji se očešete dio je treninga.

3. Nema grešaka, u pitanju je samo poduka. Rast je istraživalački proces. "Promašaji" su njegov sastavni dio, jednako kao i "puni pogodci".

4. Lekcija se ponavlja dok je ne savladate. Nema iznimaka. Bit će vam servirana na različitim tanjurima, dok je ne sažvačete.

5. Problemi s kojima se gombate odražavaju vaše unutrašnje stanje.

6. "Tamo" nije ništa bolje nego "ovdje". Kad to vaše "tamo", postane "ovdje", slijedi novo "tamo" koje će opet izgledati bolje nego "ovdje."

7. Drugi ljudi su vaša ogledala. Kako ćete voljeti ili mrziti nešto što se tiče druge osobe, ne reflektira li to nešto što volite ili mrzite u samom sebi?

8. Kako ćete živjeti, ovisi o vama. Život se obavezuje nabaviti platno, a vi izvolite slikati.

9. Dobivate upravo ono što želite. Podsvijest će precizno upecati pravo iskustvo, stanje ili osobu te ih privući u vaš život. Jedini nepogrešiv način da saznate što zapravo želite jest da pogledate ono što imate.

10. Nema ispravnog ili pogrešnog kao takvog. No, sve što učinite ili ne učinite, ima svoje posljedice. Moraliziranje neće pomoći, osuđivanje samo podržava stare obrasce. I što sad? Radite najbolje što možete.

11. Odgovori su u vama. Na početku ćete se oslanjati o vodstvo drugih ljudi, no kako sazrijevate, učit ćete vjerovati srcu u kome leže svi zakoni.

12. Bit ćete skloni zaboravljivosti. Vjerojatno ćete zaboraviti svih trinaest točaka.

13. Kad to poželite - sjetit ćete se svega navedenog. Ni sekunde prije!

Večer će biti hladna, govorio je sam sebi. Nebo posuto zvijezdama, svaka je blistala i treperila, naznaka nadolazeće bure, hladnoće. No istovremeno samo takvo nebo je obećavalo da će se vidjeti svaka zvijezda i ona koja je svakodnevnim smogom potisnuta, koju inače ne vidimo. Našao je zaklonjeno mjesto, primirio se i bacio pogled put zvijezda. Jedino ga je takav pogled smirivao. Gledao je, skakao pogledom od jedne do druge, zamišljajući sazviježđa, stvarajući likove, neke stare kao civilizacija, neke upravo stvorene u njegovom umu. Ta ga je igra zabavljala, davala mu osjećaj važnosti, moći i snage. No drugi dio njega je preispitivao takav osjećaj. Pitao se, da li je dobro to što sebi daje slobodu da barem sam sebi bude nešto što inače nije. Neće li se previše zanijeti i otići u nekom neobuzdanom smjeru. Ljepota, ljubav, osmjeh, to je ono za čime je čeznuo. Uvijek je nailazio na lijepe riječi, ali dušu koja ih ne razumije. Nalazio je lijepe duše izvana, a kamene iznutra. Nailazio je na privid ljepote, a unutra. Ma da, što uopće pričati. Ljepota, duša, lijepa riječ, sve je to maskarada. Već je pomalo umoran od te igre: uvijek iznova i opet sve iz početka. I uvijek i opet. Čemu, kada će tome doći kraj, zašto je to sve potrebno. Pitanja naviru ,a on nema odgovora, a to nije volio nikako nije. To mu je govorilo da ipak nije ništa više od drugih ljudi, da ima ljudske probleme koje sam čovjek ne može riješiti. I ponekad bi se zapitao nije li taj križ koji nosi pretežak za njega. A onda bi se sjetio stare izreke: "svatko nosi križ kojeg može podnijeti", ni manje težak, ni pretežak. Baš ga je zanimala ta osoba koja svijetom nosi vagu i važe u tom času kada se netko rodi. Izvaže, ostavi križ i ode. Posla ima puno, treba dijeliti patnju i muku, ružne riječi i trenutke. Treba dijeliti zlo koje se nakupilo u nama i oko nas. Slijepi smo na te trenutke, ne želimo ih vidjeti, ali su oni sastavni dio svijeta i nas samih. I zato moramo nositi taj križ, moramo igrati igru kojoj ne znamo kraj i koja može trajati puno, jako puno, nekada i predugo. Onda se opet sjeti ljepote, dobrote i onog lijepog što je dosada prošao u životu. Sjeti se prvog dodira, poljupca, sve te energije koja se komešala okolo njega dok nije spojio svoje usne sa njezinima. I sjeti se valova sreće i veselja, jer je znao da iza prvog poljupca dolazi drugi, treći… Sjeti se ljepote malog cvijetka, kapi vode na listu, duge poslije kiše. Da, to su oni mali trenutci radi kojih živimo i koji nam govore da igra nikada nije završena. I kada nam izgleda sve crno, može biti i gore. A kada dođemo do dna ponekad nenadano isplivamo u nebeske visine i uživamo. U času zaboravimo sve ružno, svo zlo i smijemo se. Veselimo se sreći. Još će mnogo igara proći, uspona i padova, uvijek je tako bilo i biti će. A zvijezde upravo sada zalaze….

Pregledao je kamenje kojim je bio okružen. Ništa naročito, pokoji kristal, malo vapnenca, sediment. Ništa specijalno. Krenuo je dalje, na novo mjesto, novu lokaciju gdje će opet pogledati stijene. Krećući se putem kojeg je rijeka utisnula stoljećima prije naišao je na mali komad zemlje koji je svjetlucao. Prišao mu je i kleknuo. Pijesak se malo udubio pod njegovim koljenom. Sa njegove lijeve strane vidio je komad neobične stijene, više kristal. Nije bio bistar, nego čelično-siv, hladan i metalan. Pomalo odbojan. Brzo se prisjetio klasifikacije kristala i odmah je znao da ispred njega stoji čudan kristal. Lagao je odgurnuo pijesak oko kristala i uzeo ga u ruku. Hladnoća ga je isti čas preplavila i razmišljao je da li ga ispusti ili zadrži u ruci. Unatoč sada već neprijatnoj hladnoći zagledao se u kristal jer mu se učinilo da se u centru kristala koji je postajao sve prozirniji nešto pomaklo. Oči i mozak su mu govorili jedno, ali on od šoka nije mogao vjerovati samom sebi. Vidio je nju, svoju zadnju ljubav. Ljubav je pukla naprasno i završila gorko, a svakako nije morala tako. Previše je ljepote, lijepih riječi, poljubaca bilo iskazano, rečeno. A završilo je sa gorčinom. Ruka mu se sve više hladila, gledao je nju. I još uvijek nije vjerovao. Gledao je kako dolazi njemu, gledao je kako se smije, gledao je i pitao se, što je pogriješio, gdje je falio, zašto. Suze su mu potekle, učinilo mu se da su se trenutačno zaledile, kao da u njemu nije ostalo niti truna topline. Samo hladno ledeno srce bez ljubavi. Prenuo ga je vjetar. Onda je čuo ptičji pjev, pogledao u stranu i vidio mali cvjetić koji se stidljivo gura put sunca. Kamen je bio neproziran, siv, mrtav. Pitao se nije li sve to bila mašta, tužna sjena osjećaja, trenutak sjete. Vratio je kamen na njegovo mjesto i pokrio ga pijeskom. Još nije došlo vrijeme da bude hladnog srca. Ostalo mu je dovoljno ljubav da voli i da krene dalje. Dan je tek počeo…

Za efekt trodimenzionalnosti morate koristiti crveno-plave naočale. Klik na sliku otvara istu sliku, ali veće rezolucije.

Evo nakon više godina vladavine AMD procesora u mom kompu, odlučih se na Intela. I nisam požalio niti sekunde. Mali je stvarno zvijer, a za moje potrebe je savršen. I naravno, jako, jako brz. Slikice će sada biti bolje iz jednostavnog razloga, napravit ću ih više u istom vremenu pa ću moći birati među boljima :)