Evo Plavi bio i na Krku. Mada nije bilo lijepo vrijeme i slike nisu "sunčane" ipak mi je bilo jako lijepo .Šteta što je bura i kiša požurila mene da se vratim nazad u Rijeku. Drugi put obećavam slike koje će biti modrije i ljepše. A u međuvremenu sam slikao cvijeće i drveće :)
Most na Krku je zakon. Slikat ću ja njega opet :)

Svašta sam dosada snimao, a uvijek sam se divio fotografijama munja. I večeras gledam nebo i ono: sijeva i ne posustaje. Namjestih aparat i krenuh u potrazi za dobrom snimkom. Kao i za sve, napravio sam cca 100 slika i tek na ponekoj snimio munju, ali ima i par pravih dragulja. Slika kažu govori 1000 riječi. Što li je ova rekla :P

Svi ljudi su pametni. Neki prije, neki poslije...

Voljela je sanjati. Satima bi bila mirna u svojim snovima. Otišla bi negdje, daleko i sanjala, bila bi sama: ona i njezini sni. Snivala je uvijek isti san, san za čije ispunjenje nije imala hrabrosti. Sam san po sebi je bio destruktivan po sebe samog. Sanjala je da se budi, i da sna nestaje. I onda bi bila tužna, više nije bilo njezina idealnog svijeta. Onda ju je okruživala tužna stvarnost, tek pokoji osmjeh. Tužna stvarnost je uključivala još jednu komponentu: samoću. Toga se najviše bojala. U snima je bila sa svojim prijateljima, poznanicima, ljudima koji je vole, koji joj vjeruju. I mada je bila okružena sa mnoštvom dio nje je bio sam.
Odlučila je napraviti prekretnicu u životu, odlučila je usnuti san stvarnosti. Priča se da je to jako teško. Priča se da taj san može biti jako loš, da može razoriti osobu a da ona toga nikada i ne bude svjesna. Jednostavno, ostane budna, ali u svijetu snova. Odlučila se na rizičan pothvat, i nije htjela stati na pola puta.
Zaputila se u jutarnjim satima jer je za san htjela izabrati nešto prelijepo, mirno mjesto, tiho, tko zna, možda jedno mjesto koje je nekada i sanjala. Noć se bližila, sunce je polako zapadalo, a mjesto koje bi odgovaralo njezinim željama, tog mjesta nije ni bilo na vidiku.
Odlučila je stati na prvo pogodno mjesto, jer je već polako padala noć . Založila je vatricu koja ju je ugodno grijala, počela je spremati večeru i usput osluškivala tišinu okolo sebe. Zanijela se i na sekunda je zaspala. Samo sekunda. San nije došao, ali sekunda nije bila u stvarnosti. Osmjehnula se i nastavila sa pripremom večere. Pogledala je zvjezdano nebo, i zastala, zvijezde su bile neobičnog poretka. Ništa nije prepoznavala. Bojala se da je tako brzo poklekla snu, a još niti sanjati nije počela. Srce joj je zakucalo, ali već je bilo kasno, nije mogla razaznati da li je san ili java oko nje.
Strah, onaj gadan strah, one priče da će budna sanjati. Strah je počeo grabiti svoj dio. Sa jedne san, sa druge strah, a ona je slabila, a željela je samo jedno, da više nikada nije niti krenula na ovaj put. Ali sada je bilo kasno. Gledala je prijatelje okolo sebe, sada su svi bili zajedno, daleko od nje, napustili su je. I ako bi je i pogledali, pogled je bio pun prijezira. Hladan pogled. Njezino ja je polako ali sigurno nestajalo, topilo se. Zar je tako brzo došao kraj, pa prave bitke nije ni bilo. Što će sada: zauvijek će ostati u svom snu, sama, sa hladnim ljudima oko sebe. Plašila se, počela je i plakati i gledala je kako suze postaju ledene. Čak ni suze nisu mogle izdržati tu hladnoću koja se širila okolo nje. Sve je postalo, hladno i plavo. Ne hladno, ledeno bezosjećajno. I plava je gubila nijansu i postajala crna. Tek tada se panici došao vrhunac. Nije željela crni san. Nije željela hladnoću, nije željela sanjati. Htjela je živjeti.
Htjela je otvoriti oči, razbiti crnu tminu, hladnu crnu tminu. Uložila je svu snagu, zadnji atom, svo svoje htjenje da otvori oči. Da progleda, da prekine san. I otvorila je oči u trenutku kada je Sunce objavilo novi dan. Počela je plakati, a suze, njezine tople suze su se slivale niz lice. Nisu bile kockice leda, nisu bile crne. Bile su tople. Smijeh je našao mjesto na njezinom licu. Sada je znala da ne želi sanjati nego živjeti. San je za one koji gube. Život je za pobjednike.

Mravak uhvaćen na djelu

Ljudi moji, evo 32 me snašla :)
Godina prije nije bila nešto ekstra, obećavala je puno, no eto, obećanje je ostalo negdje u zraku. Stoga sve vas puno nadam se da ćete mi biti dobri prijatelji kako ste bili i dosada (oni koji mi prijatelji već jesu), nadam se da ću steći nove prijatelje i nove ljubavi
Veliki pozdrav svima
A sada, u radne pobjede nove!
Evo malo kolača, nije puno, ali čovjeka veseli

Svaku večer pred suton dolazio je na plažu. Bio je to maleni komad sitnog pijeska među kamenim gromadama koje je vjetar izudarao, a more šibalo valovima. Osjećao se kao zaštićen, mala oaza samo za njega. Taj dan more je bilo mirno, a sunce se približavalo horizontu. Onako veliko i crveno, lagano je tonulo i bacalo na pijesak crvene iskrice koje su nastale u suradnji mora i zrnaca kvarca koja su svjetlucala crvenim, rubinskim nijansama. Učinilo mu se prigodnim da baš u to vrijeme prstom u žalu nacrta srce. Zalaz sunca je trajao 8 minuta. Pješčano srce je bilo crveno 8 minuta. A onda je sunce zašlo i čarolije je nestalo. No, on je bio sretan jer je 8 minuta gledao čaroliju. Preko noći more bi izbrisalo njegovo srce, kao sa ogromnom spužvom, i ploča bila opet spremna za crtanje.
Sutradan je došao na isto mjesto, u isto vrijeme, nacrtao srce i čekao. Čarolija je i opet bila tu. Dani su prolazili, on se navikao na tu čaroliju i postala mi je dio dana bez kojeg sam dan nije bio potpun. Iz dana u dan, crtao je srce. I srce je uvijek bilo crveno. Jednu večer je bio osobito tužan i razmišljao je da preskoči onih par minuta u danu koji su ga tako veselili. I sunce je bilo taj dan sumorno, zaklanjali su ga oblaci, sve je bilo sivo. I beživotno. Nije se mogao natjerati da ode u svoju kratku šetnjicu. No, na kraju kako je ipak jednim dijelom svog bića žudio za tih par minuta čarolije prisilio se na tu šetnju. Izdaleka je plaža bila kao i svaki dan, jednolična, no kada joj se primakao blizu vidio je da nešto odskače od svakodnevnog izgleda. Pružio je korak i došao do svoje plaže. A tamo ga je čekalo srce u pijesku. Nije bilo njegovo, bilo je manje, ali je bilo svježe nacrtano. Okrenuo se i pogledom počeo tražiti tko se usudio crtati na njegovoj plaži. Nikoga nije vidio, a znao je po dubini šare u pijesku da je srce moralo biti nacrtano svega koji trenutak prije nego li je došao. Kako nije vidio nikoga, okrenuo se opet put plaže. Onda je ugledao nju, curu nižu od njega, duge , smeđe kose i veselih očiju. Prišla mu je i rekla: pratim te odavno, dolazila sam na ovu plažu i prije i otkada si počeo crtati srce skupljala sam hrabrost da te upoznam. Ponekad bi došla odmah iza tebe i vidjela veliko srce, ponekad bi samo nazirala da je srce bilo nacrtano. Sada sam skupila snage i nacrtala srce prije tebe. I znam da nisam pogriješila.
Dan je bio sumoran, bio je siv i beživotan. Do tog trenutka….
Od tog dana, na plaži su dva srca, jedno spojeno sa drugim, jedno srce koje ne može bez drugog.