Marketing
Dok zvijezde ne zađu…
Večer će biti hladna, govorio je sam sebi. Nebo posuto zvijezdama, svaka je blistala i treperila, naznaka nadolazeće bure, hladnoće. No istovremeno samo takvo nebo je obećavalo da će se vidjeti svaka zvijezda i ona koja je svakodnevnim smogom potisnuta, koju inače ne vidimo. Našao je zaklonjeno mjesto, primirio se i bacio pogled put zvijezda. Jedino ga je takav pogled smirivao. Gledao je, skakao pogledom od jedne do druge, zamišljajući sazviježđa, stvarajući likove, neke stare kao civilizacija, neke upravo stvorene u njegovom umu. Ta ga je igra zabavljala, davala mu osjećaj važnosti, moći i snage. No drugi dio njega je preispitivao takav osjećaj. Pitao se, da li je dobro to što sebi daje slobodu da barem sam sebi bude nešto što inače nije. Neće li se previše zanijeti i otići u nekom neobuzdanom smjeru. Ljepota, ljubav, osmjeh, to je ono za čime je čeznuo. Uvijek je nailazio na lijepe riječi, ali dušu koja ih ne razumije. Nalazio je lijepe duše izvana, a kamene iznutra. Nailazio je na privid ljepote, a unutra. Ma da, što uopće pričati. Ljepota, duša, lijepa riječ, sve je to maskarada. Već je pomalo umoran od te igre: uvijek iznova i opet sve iz početka. I uvijek i opet. Čemu, kada će tome doći kraj, zašto je to sve potrebno. Pitanja naviru ,a on nema odgovora, a to nije volio nikako nije. To mu je govorilo da ipak nije ništa više od drugih ljudi, da ima ljudske probleme koje sam čovjek ne može riješiti. I ponekad bi se zapitao nije li taj križ koji nosi pretežak za njega. A onda bi se sjetio stare izreke: "svatko nosi križ kojeg može podnijeti", ni manje težak, ni pretežak. Baš ga je zanimala ta osoba koja svijetom nosi vagu i važe u tom času kada se netko rodi. Izvaže, ostavi križ i ode. Posla ima puno, treba dijeliti patnju i muku, ružne riječi i trenutke. Treba dijeliti zlo koje se nakupilo u nama i oko nas. Slijepi smo na te trenutke, ne želimo ih vidjeti, ali su oni sastavni dio svijeta i nas samih. I zato moramo nositi taj križ, moramo igrati igru kojoj ne znamo kraj i koja može trajati puno, jako puno, nekada i predugo. Onda se opet sjeti ljepote, dobrote i onog lijepog što je dosada prošao u životu. Sjeti se prvog dodira, poljupca, sve te energije koja se komešala okolo njega dok nije spojio svoje usne sa njezinima. I sjeti se valova sreće i veselja, jer je znao da iza prvog poljupca dolazi drugi, treći… Sjeti se ljepote malog cvijetka, kapi vode na listu, duge poslije kiše. Da, to su oni mali trenutci radi kojih živimo i koji nam govore da igra nikada nije završena. I kada nam izgleda sve crno, može biti i gore. A kada dođemo do dna ponekad nenadano isplivamo u nebeske visine i uživamo. U času zaboravimo sve ružno, svo zlo i smijemo se. Veselimo se sreći. Još će mnogo igara proći, uspona i padova, uvijek je tako bilo i biti će. A zvijezde upravo sada zalaze….
Post je objavljen 25.03.2006. u 02:23 sati.