srijeda, 20.06.2007.

Thompson na Maksimiru

Prvi pokušaj
U subotu sam sva treperila od sreće, što zbog koncerta, što zbog toga kaj ću po prvi put vidjet kak izgleda maksimirski stadion (da, jedna sam od onih koji su puno puta prošli pored stadiona ali nikad nisu bili unutra)...

Naša mala grupica se nalazila kod onog kipa golog tipa ;) Naravno, sve smo bile u crnom, neke čak u crnom od glave do pete, dok nije došla Kolegica u pinky majičici ;) (luda je!) N amoje pitanje: «Zakaj si u rozom?» spremno je odgovorila: «Pa da me skužiš!» Nakon što smo se svi skupili, krenuli smo put stadiona, put trave... Provjera karata, provjera torbica i upadamo na stadion... Tek što smo došli, počeli su se crniti oblaci, ubrzo je počela laganini kiša, no kad se spustio pljusak, pobjegle smo pos krov...
Stane kiša, svi istrčavaju nazad na stadion...
Ponovno pljusak, nas nekoliko se zgura nekim dečkima pod zastavu... Nije imalo smisla, em kaj smo bile totalno mokre, em kaj je najgore bilo kad bi zapuhnulo...
Na kraju smo se stale pod krov i nismo izlazile do poslije 9 kad se saznalo da je koncert odgođen...
Naime, Tiho Orlić se prošetao po pozornici, točnije po onom dijelu koji se pružao u publiku i objavio da je koncert odgođen.
Mnogi su se pitali zašto se nije to objavilo preko razglasa. Zato što im je 2000 megavata struje bilo pod vodom...
Sve u svemu vrlo zanimljiv događaj... Pokisnuli jesmo, razbolili se nismo, jedva smo dočekali sutrašnji dan....

Drugi pokušaj
(koji je STVARNO uspio wink )
Opet smo se našle kod kipa... Kao i jučer, prodavali su se razni suveniri, majice, šalevi, medaljoni, križevi... I sve to vrlo pristupačnim cijenama od 40 ili 50 kn...

Ljudi je naravno bilo više nego jučer, pošto je čak većina upala bez karte. Kontrola je bila rigoroznija nego dan prije. Svaka majica se pregledavala (samo mi nije jasno kako su ljudi ušli unutra sa kapama na kojima su ustaški simboli, a da ne govorim o majicama), svatko tko je imao bocu morao je čep baciti na pod, torbice su bile pregledavane.... No, usprkos vrlo rigoroznim pregledima, neki su ušli s bakljama, a majice i kape sam već spomenula...

Malo mutna slika s moga mobitela... Čekamo još jednu...

Na stadionu je bilo odlično... Kako su se ljudi skupljali tako je bilo veselije... Naravno, bilo je i skandiranja...
«Ajmo, zapad, ajmo zapad...»

Meni je nabolje to šta nekoliko tisuća ljudi odgovaraju kao jedan...

«Ajmo istok, ajmo istok...»

U početku smo bile raštrkane, neke su bile iza, neke su bile naprijed blizu pozornice... Na kraju smo se svi skupili iza, i sve se vidjelo...

Koncert je stvarno bio odličan, atmosfera prekrasna... Pogotovo za vrijeme izvođenja pjesama Ratnici svjetla i Dive Grabovčeve kada su se sva svjetla ugasila i samo su bili upaljeni mobiteli i upaljači...

Istok

Zapad

Bilo je pive na hektolitre, stoga ne čudi što je većina pripadnika jačeg nam spola bilo pod gasom, čak sam vidjela stričeka koji si riga u ruku, nimalo lijep prizor (brrrrr!!!)...

Cijeli koncert sam preskakala i propjevala točnije derala sam se, ali ništa ljepše nije bilo no kad se čulo više od 50 000 duša kako pjeva u jedan glas, znajući da si dio toga i ti sam...
Bilo je savršeno!

Mojoj malenkosti jedna od najdražih pjesama s ovog albuma je:

Diva Grabovčeva

Bila jednom u tim davnim danima,
Grabovčeva lijepa kći,
gdje iz kamena voda teče
na Hercegovu tlu,
gdje iz kamena raste cvijeće
u sjećanje na nju.

Dušman tuče, mlado tijelo ubija,
u oku joj gasi nevin sjaj,
molitva je na usnama,
bila joj za kraj.
Umre tijelo, al' duša ode
u Gospin zagrljaj.

Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

Pogledaj u oči našim ženama,
i kad vidiš jedan divan sjaj,
to je Diva Grabovčeva,
još je ona živa znaj.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

Surovo je ovo vrijeme, ljudi zli,
vlada opći nespokoj,
ja se osjećam bolje kada pjevam ti o njoj,
o toj ženi, čistoj, hrabroj,
Divi Grabovčevoj.

Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja,
teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

A definitvno jedan od najljepših stihova u pjesmi Početak:
Obranimo ljubav, ona svima treba,
praštanje i nada darovi su s neba.

Da ne govorim o pjesmama Ratnici svjetla i Moj dida i ja....

A ovako o koncertu piše net.hr:

Thompson u prepunom Maksimiru

Krcat stadion - bilo da je to 40 ili 60 tisuća Hrvata - orio se 'Za dom spremni' i 'U boj, u boj'. Nakon pozdrava predstavnicima Crkve i obitelji Gotovina, pjevač je rekao: 'Nismo fašisti, nego domoljubi.'
ZAGREB – Uz skandiranje "Za dom spremni" prepunoga maksimirskoga stadiona, pjesmom Početak iz drugoga je pokušaja u nedjelju navečer započeo koncert Marka Perkovića Thompsona.

Nakon što ga je u subotu spriječila kiša, više od 40 tisuća fanova, većinom odjevenih u crne majice s Thomsonovim likom, u jedan je glas pjevalo pjesme s posljednjega albuma Bilo jednom u Hrvatskoj, zbog čije je promocije cijela turneja i organizirana, piše Novi list. Večernji list tvrdi pak da je na koncertu bilo čak 60 tisuća ljudi i da za publikom u deliriju nisu zaostajali ni gosti u počasnim ložama. Od poznatih na koncertu su, među ostalima, bili Slaven Letica, Josip Jurčević, Stipe Drviš, Goran Grgić, fra Vjekoslav Lasić (poznat po misama zadušnicama za ustaškog poglavnika Antu Pavelića)...

"Dragi prijatelji, hvala vam što ste došli, bez obzira na ono jučer i budimo ponosni i dostojanstveni pjesmom", riječi su kojima se Marko Perković zahvalio svojim obožavateljima, nakon što je posebno pozdravio predstavnike Crkve, obitelj Gotovinu i sve generale.

"Mene danas napadaju da smo fašisti, nacisti, a tako i sve vas koji ste ovdje, no mi to nismo. Mi smo hrvatski domoljubi. Poručujemo svima da postoje snovi kojih se nikada nećemo odreći, jer ova je zemlja stvorena krvlju i znojem", rekao je Thompson uz veliko odobravanje publike, koja je odgovorila: "U, boj, u boj, za narod svoj!"

Hrvatske zastave, transparenti s pozdravima iz svih krajeva svijeta - od Mostara, Melbournea, Frankfurta, Dalmacije, Vukovara, Slavonije - te ipak pokoji ustaški simbol nisu izostali s ovog glazbenoga spektakla. Pozornica od šestotinjak kvadrata, jačina struje potrebna za veće naselje te euforična atmosfera na stadionu ostvarila je organizatorove najave.

Pjevajući pjesmu Neću izdat ja, Thompson je jednim krakom pozornice duge pedesetak metara došao do sredine igrališta, pjevajući zajedno s publikom, a kod pjesme Moj dida i ja nebo nad Maksimirom obasjao je vatromet, piše Večernjak.

Kao što su i obećali organizatori, svi koji su ostali bez ulaznice u subotu koncert su pratili sa maksimirskog travnjaka, piše Novi list.

Još malo slikica...

Bez obzira na odgođenje, nije mi žao love koju sam odvojila za kartu... Koncert će mi zaista ostati u prekrasnom sjećanju...
Thompson je zaista car! yes

p.s. Kaj se tiče mojih ispita, heh, uspjela sam dati jedan, tako da mi ostaje još 6 ispita za dati...
Drž'te fige!

Ljubim Vas sve
Vaša
Amazonka

- 18:03 -

Komentari (35) - Isprintaj - #

srijeda, 13.06.2007.

PMS

Ide mi sve na živce! Glupo vrijeme, malo hladno, malo vruće, malo kiša, nek se dogovore više! Gužve na cestama... Čak i kad vozim u vrijeme kad nije špica, kad ne bi trebalo bit gužve, ima je, jer naravno sada se sjete širiti ceste, popravljati tramvajske pruge... Ali neka, preživjet ću još 5 sati vožnje do polaganja...

Danas sam nekoliko puta se morala okoristiti javnim prijevozom, što na posao, što s posla, što na faks, što s faksa...
Ali umrla sam kolko je bilo vruće i sparno i koliko je tramvaj morao stajati (i time produžiti vožnju) jer su bauštelci morali raščistiti prugu. Ajde još da ima kakvih zgodničkih bauštelaca bilo bi lakše čekat, ali sve su to stričeki od 35 +, osim njih par koji se uvijek negdje skrivaju... ;)
Ali, primijetila sam par sitnica kod tih bauštelaca...
Neki dan, dok sam išla na posao, vidim iz tramvaja kako oni zapravo održe tako dobro raspoloženje cijeli dan rada... Naime, jedan je lijepo eksao bombicu Pelinkovca, da bi drugi onda izvukao iz hlača još jednu, a ovu popijenu flašicu su sakrili ispod prsluka na naslaganim «rizolima»...
Sjećate se onog slučaja kada se frajer s radnim strojem zabio u kuću i odnio zid?
Ne čudim se...
Frajer sjedi u radnom stroju i tipka porukice na mobitelu. Srećom, pa nije bio uključen stroj i srećom što u blizini nema baš kuće....

I sad pošto sam pričala o bauštelcima, moram malo i o vojnicima, zapravo oni se nazivaju ročnicima...
Jedno ljeto, točnije ljeto nakon 3. srednje, desio se meni popravni iz matiše. Naravno, nakon cjelodnevnih instrukcija i vježbanja matiše, navečer se trebalo opustiti. Pravi je način meni otkrila Ifica.... Ona živi u Travnom, a u blizini je vojarna. I tako smo nas dvije svaku večer sjedile na klupici preko puta vojarne i gledale i gledale... :D Naravno nakon par dana našle smo nekoliko vojničića koji su nam pravili društvo narednih večeri...

Iz toga proizlazi Ifina teza: Bauštelci i vojnici su najzgodniji...

Bila sam na faksu danas, imala ispit iz Engleskog... Ja bila tako happy zato što mi je tu bio siguran prolaz, pošto je samo usmeni i eventualno 3 rečenice iz gramatike... Možete zamisliti moje razočarenje kad sam ispred sebe dobila ispit, pismeni, i kad sam čula da su rezultati sutra... Tako sam ja, čim sam došla doma, ponovno prijavila Engleski za svaki slučaj...
A mogla je barem najavit da će biti takav ispit, šmrc!
Mislim, znam da nisam glupa, ali mi se tako strašne stvari dešavaju u zadnje vrijeme...
Isto ko i u ponedjeljak... Sjedim s curama na kavi, a nisam skužila da je stolac potrgan, primim stolac da se primaknem stolu i tako si lijepo prikvačim prst. Tako se lijepo raskrvario po sredini jagodice...

(ovo sam dobila mailom i moram to podijeliti s vama ;D)

ŽENE, OBAVEZNO PROČITATI!

Znate li:

Da su slučajno lutke iz izloga prave žene, bile bi
premršave za rađanje djece.

Da je Barbie prava žena, morala bi hodati na sve četiri, jer s njenim
proporcijama nije moguće uspravno stajati.

Na svijetu ima tri milijarde žena koje ne izgledaju kao supermodeli i samo njih osam koje tako izgledaju.

Marilyn Monroe je nosila veličinu 42. Uzmite u obzir da su se konfekcijske veličine posljednjih godina znatno promijenile. Ondašnja veličina 42 je danas 46 ! A Marilyn Monroe je bila seks-simbol i nikad nitko od nas nije rekao "Uh, al' ova ima debelu guzicu!"

Prosječna žena ima oko 66 kg.

Fotografije modela u novinama su retuširane, dakle ni te cure nisu savršene (ako je to uopće nekome lijepo...)

Ispitivanje provedeno 1995. pokazuje da se 70% žena osjeća deprimirano nakon što su 3 minute listale modni časopis. (Kome se tako nešto već nije dogodilo???)

Prije 20 godina supermodeli su imali oko 8% manje kilograma od prosječne žene. Danas 23% manje.

Jedan je profesor engleskog jezika na ploču napisao: "woman without her man is nothing" i tražio od učenika da stave interpunkcijske znakove. Dečki su napisali: "woman, without her man, is nothing".
Djevojke su napisale: "woman! without her, man is nothing"
(Što nekoliko znakova može učiniti! I kako su samo već u školi djevojke
pametne...)

Pošalji ovaj mail svojim prijateljicama i nešto će se lijepo dogoditi:
oraspoložit ćeš ih! Cure, mi smo najjače!!!!!!!!!!!!!!

Your Cell Phone Etiquette is 21% Bad, 79% Good

Your cell phone manners are quite good. Not perfect, but almost.
Occasionally, you do annoy people with your cell. But when you realize it, you stop.

How's Your Cell Phone Etiquette?

Ljubim Vas sve
Vaša
Amazonka

- 16:08 -

Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 09.06.2007.

Inspiracija jenjava pod pritiskom ispitnih rokova...

Paint?

Ovo je priča o slikarici...
Istinita ili ne, prosudite sami...
This isn't one of scary stories, because I heard most of them starts with this same sentence.
Još otkako je bila dijete, njezini roditelji su shvatili da slikarski talent, kakav ima njihova djevojčica, ne smije propasti. Stoga je malena Viktorija od početka imala obrazovanje temeljeno na svojem talentu.
Imala je sve predmete kao i ostala djeca koja su pohađala pravu školu, samo što je ona imala puno više sati Likovne umjetnosti i izražavanja.
Kada je zašla ui pubertet njezina su djela odavala samu nutrinu tinejdžerske sreće, ljubavi i boli.
Roditelji i bližnji su se divili tim djelima, čak i učeni akademski slikari nisu mogli, a da ne priznaju da tako nešto lijepo nisu susreli u svome životu.

Oko 16-te godine života Viktorija Vukić je imala svoju prvu samostalnu izložbu nazvanu jednostavno «Bol».
Primila je lovorike, nitko nije mogao niti smisliti kritiku...
Boje, kompozicija, sjene, likovi, sve je ugodno baš svakomu oku. Viktorija je ubrzo postala svjetski poznata slikarica. Uživala je u svakome trenutku svoje novostečene slave. Bila je voljena više no što bi mogla poželjeti, a to je ono što je smatrala da joj nedostaje u životu. Ljubav...

Pripremala je svoju jubilarnu, desetu izložbu, imala je dvadeset godina.
Zdravlje joj je počelo slabiti. Nakon mnogih liječničkih dijagnoza koje su bile iste, morala se pomiriti s tim. Bez ikakvog objašnjenja, Viktorija je umirala...
Nastavila je slikati, to joj je ispunjavalo mladi život i bila je sretna.

Na dan svoje smrti, 22. veljače 2002., napunila je dvadeset i dvije godine. Našla ju je njezina srednjoškolska ljubav, Marko, razrezanih dlanova, u ateljeu punom snijega. Bio je otvoren krovni prozor.
Nitko nije znao što se moglo dogoditi... Njezini roditelji su bili neutješni...

Inspektorica Bianka, koja je vodila istragu, zahtjevala je Viktorijin dnevnik, nadajući se da tamo postoje neki tragovi nužni za istragu. Nije pogriješila...
Zapanjila se pročitavši najnoviji zapis, napisan samo dan prije Viktorijine smrti.
U dnevniku je pisalo:
«Doktor Popić također smatra da sam slabokrvna i da se zbog toga osjećam slabo... Mama i tata ne znaju šta da rade, oni bi me najradije smjestili u bolnicu na liječenje. Ali puštaju me da slikam i dalje, pošto znaju koliko me to opušta...
Sigurna sam da će ovo jednog dana netko pronaći i pročitati, zato ću ovo i napisati.
Svaka boja koju sam upotrijebila za bilo koju svoju sliku sadržava poseban koncentrat – moju krv. Tako da, što se mene tiče, doslovno sam u svako svoje djelo uložila dio sebe. Zato i jesam slaba, zato i umirem, ali nisam imala srca to reći ikome, jer znam koliko bi ih to povrijedilo!
Volim ih... Sve... Jako...»

Ljubim Vas sve
Vaša
Amazonka