PLAVA MALA
24.03.2008., ponedjeljak
 Kad sam bila malena snivanje je bilo moj život,živjela sam u snovima i nekako je to snivanje ostalo barem djelomice u meni. Danas je snivanje mnogo realističnije, stvarnije, više to nisu snovi o nemogućem i neostvarivom već o mnogo prizemljenijim stvarima. Kao malena mislila sam da je život jako čudan, kad misliš da si sve shvatio on ti postavi još veću zagonetku. Pokušavala sam odgonetnuti toliko stvari, ali kod većine je ostao samo veliki upitnik. Sa vremenom su svi ti upitnici nestajali i nekako je sve postalo jasnije. Tražila sam svoj smisao u životu, pokušavala shvatiti kako se postaviti prema određenim situacijama te odgonetnuti kojim putem ići, zamišljala sam što me još sve čeka te koje ću prepreke morati savladati.Voljela sam biti sama i okružena svojim mislima, danas više ne, volim ljude i najsretnija sam kad sam okružena njima, volim se smijati i zabavljati, nekako mi se čini kao da sada proživljavam dane kad sam bila klinka. Ali unatoč svemu uvijek sam bila puna optimizma.THINK PINK je bilo na neki način moje geslo. Oduvijek! Kad sam padala padala sam uvijek onako poštenski! Neki se ne bi tako lako digli, ali ja sam se uvijek dizala! Puna pozitivne energije i sa tom rečenicom kao niti vodiljom. Ono što te ne ubije ojača te! Jačala sam uvijek, očvrsnula koliko sam mogla i znala, naučila na svojim padovima..... i svaki put me sve manje i manje boljelo. Jer život je tako lijep, nudi nam bezbroj mogučnosti svakodnevno, daje nam lijepe trenutke, dopušta da osjetimo mirise proljeća i vidimo usnule voćke kako se bude, daje nam leptire da nam uljepšaju dan.... Život nam pruža ljude i mogućnost da osjetimo ljubav i svu njenu ljepotu. Nosi i padove, ali svaki put kad padnemo trebamo vratiti iz sjećanja neki lijepi trenutak spremljen u dubokoj ladici uspomena i pad će biti lakši. Pružite osmijeh, lijepu riječ, pokažite ljubav, uživajte u malim stvarima jer život je samo jedan i žalosno ga je tratiti sumornim mislima. A ako ih i ima neka traju kratko i odu prije nego se ugnijezde i postanu dio svakodnevnice. Po tim načelima ja živim...uživam, ne dam se i nikad se neću dati! |
09.03.2008., nedjelja
 Provela sam vikend kod svojih i uživala družeći se sa sestrama. Toliko ih se zaželim da sa nestrpljenjem očekujem kad ću ih vidjeti i provesti vrijeme sa njima. Svakim danom su sve odraslije i bude mi žao što nemam priliku svaki dan provoditi sa njima.... Starija je sad osmi razred i brinu je brige svojstvene svim tinejdžerima, roditelji koji ih ne puštaju van onoliko koliko bi oni htjeli, izgled, obleka, dečki...Kad ju gledam i slušam ni sama ne mogu vjerovati koliko vidim samu sebe u njoj kad sam imala toliko godina, koliko sam bila ogorčena na cijeli svijet, koliko su mi svi išli na živce i koliko sam bila zaluđena prijateljicama i bilo mi je jedino da što više vremena provedem sa njima...Kažu da su današnje generacije gore nego što su to bile prijašnje, ali ja ne mislim to tako, istina znaju puno više nego što smo mi znali, informiraniji su sa svime, ali samim time svjesniji su opasnosti koje vrebaju i time oprezniji...Mi nismo bili, dobro možda jesmo malo, ali nije bilo toliko opasnosti onda, tj.bilo je ,ali nije se toliko pisalo ili govorilo o njima....Nije bila česta riječ pedofilija, droga je bila nešto sasvim daleko, a cigarete su nam bile najveći izazov...Starci nisu bili kao lešinari iznad nas i pratili svaki naš korak ili svaku promjenu u ponašanju, bili su popustljiviji kod izlazaka, a danas bi bili najsretniji kad klinci uopće ne bi išli nikuda....Mi smo bili slobodniji i isto tako smo izmišljali, glupirali se, potajno pušili, potajno pili možda čak i ranije nego što to rade današnji klinci...Svak mora proći tu fazu, ali opet kad gledam svoju seku voljela bi da to ona ne mora prolaziti i sa time postajem baš poput onih koji su meni išli na živce kad sam bila u njenoj dobi....Sva sreća što joj ja ne idem na živce i što me voli saslušati i povjeriti mi se te sa samim time saznam što se događa i budem smirenija i opuštenija.... Jer nije lako slušati o svim tim tragedijama koje se događaju klincima i misliti si što ako.... No, sretna sam što svi ti klinci koliko god bedasti bili za svoju dob ipak znaju što se sve danas događa.... |
02.03.2008., nedjelja
 Ovo proljetno vrijeme budi uspomene na djetinjstvo, na nesputanost na igru... Sunce koje je zasjalo svojim punim sjajem izvlačilo bi nas iz domova i tjeralo van, trčanje, igranje, smijeh još uvijek odjekuju u mojim ušima.... a sad smo odrasli i teško nam se pokrenuti, lovimo slobodne trenutke da se odmorimo, malo naspavamo, eventualno prošećemo ili popijemo kavu na nekoj od terasa....Nema više igranja, trčanja....to su zamijenile obveze koje su sastavni dio života nas odraslih.... I onda sjedimo negdje na terasi i gledamo djecu kako se igraju u parkiću i vjerujem da im svi barem malo zavidimo, zavidimo na njihovoj bezbrižnosti, dječjoj nesputanosti i dođe nam svima da budemo barem nakratko opet kao ta djeca...Svi mi imamo još to dijete u sebi samo mu prerijetko dopuštamo da izađe van, sve više i više ga zatomljavamo u sebi, dopuštamo da sve više i više nestaje....mislim da je to najtragičnije, a opet život nosi svoje i sve je više i više problema, a sve manje i manje bezbrižnosti... To dijete u meni je još uvijek tako živo i prisutno i ma koliko god možda nekad bilo problema i ozbiljnosti nikad neću dopustiti da nestane, bezbroj sitnica ga opet budi, a jedno od tih je ovo divno vrijeme....Neka svima vama ovi topli dani otkriju ponovno to dijete koje se skriva negdje u vama.... |
