Opis bloga

o svemu i svačemu
i nestvarnim stvarima


započeto jednog lijepog
snježnog dana
u veljači 2012. g.
od tad malo izgubljeno, pa nađeno ...
i ponovo započeto 2015.

Linkovi

blog.hr

dnevnik.hr

e-bonton

Pjaceta

Promote Your Page Too

pjacetaarmerina@gmail.com

pišem kao što plivam
slobodnim stilom
ponekad samo šetam
crnom bijelim tipkama
bezbrižno skakućem
šarenim snovima
ispisujem
raznobojnim slovima
tu
uglavnom:
odmaram od vremena
gubim se u prostoru
čudim se slovima
slažem misli
i dišem
dišem

pjaceta

ponedjeljak, 21.06.2021.

Pluskvamperfekt odgoja Sve manje razumijem ovaj svijet. I dok on postaje sićušan, plitak i bezosjećajan, osjećam se kao tanana nit u utrobi osjetljive biljke. Biljke koju hrani nebo i zemlja, koja se kupa u kiši i suši o ljetnom zvizdanu. Biljka živi i umre. Na njenom mjestu izniknu duše njenog peluda. Neke se rasiju po svijetu, nošene vjetrom ili slučajnim prolaznikom. Svako sjeme nađe svoju zemlju. Ponekad se desi da padne na tla, gdje se muči da se očuva. Ponekad se iscrpi i nikad njeno sjeme ne zacvijeta. Tvrda zemlja, nepogodni vremenski uvjeti, ljudska pohlepa i taština. Sve je to priroda. Narav biljke ili čovjeka. I kad me pitaju, tko si ti? Odgovaram jednostavno - Tanana nit u utrobi osjetljive biljke. »Ti si nevidljiva?« »Da. Ponekad je to dobro jer znaš da držiš niti osjetljive biljke za sve buduće naraštaje rijetkog biljnog sustava.« Ali među ljudima to nije tako. Modno je biti vidljiv. Dapače, poželjno. Reklama, marketing, priče o uspjehu, slike na fejsbuku, reference s kongresa, bibliografija, zvučna biografija. Molba za posao. Imam toliko i toliko godina radnog iskustva, ovladavam vještinama i znanjima, 'engleski k'o maternji', kompjuterski pismena, racionalna, profesionalna. O osjećajima se ne priča. Reklamiram se za još jedno slobodno radno mjesto odgojitelja, učitelja, predavača. Još jedna odbijenica. Sjedili smo na klupi. Djevojčice su se igrale u parku. Jedna je vodila igru, druga je pratila. Jedna je drugu povrijedila, druga je potrčala i skrila se za drvo. Prva je rekla: »Ona je plačljivica i uvijedljivica.« Nastavila je s igrom. Jedna će postati Jedina. Broj jedan u igri, broj jedan u biznisu. Cijeli svijet je njen. Bit će uspješna vlasnica botaničkog vrta i moći će birati ukrasno bilje. Pelcovati razumno najbolje vrste. Birati samo učinkovito i ono koje se može dobro reklamirati te prodati na biljnoj burzi. Ona nikad neće biti na burzi rada. Bit će ravnateljica zavoda. Predodređena za pobjede. Jer ona nije plačljivica i uvrjedljivica, ona zna kako se kolo vodi. Ona druga. Ne znam kako će završiti. Što će joj život donijeti. Sedam joj je i ima iza sebe već životnu priču kojoj se ne nazire kraj. Već je nalomljena. Ponekad je stavljaju u vatu ali to ne pomaže. Pokušavaju lom cvjetnih rebara sanirati. Zaliječiti će se to kroz godine koje su pred njom. Čitala sam neki stručni članak u Sensi. Čuj, stručni u Sensi. Ali stručnjaci sve znaju o slomljenim rebrima u listovima, a Sensa to prenosi, njeni novinari slijede stručnim ljudima. Onima koji predavaju na konferencijama, sudjeluju na okruglim stolovima, imaju zavidljivu bibliografiju i čija slika se ljubi s medijima. Znanost zna o duši kako se kalemi, znanost zna predvidjeti kamo idu djevojčice od sedam sa slomljenim krilima. Odmahuju glavom. Psihijatrija zaključuje da dijete nema stabilnog oslonca. Roditelji rastavljeni, priča kompleksna. Na naslovnici časopisa slika lijepe obitelji, uspješne, poduzetne, sve se šljašti od šljokica. Iza nevidljiva priča marketinško vidljivih ljudi. Rastužuje me pogled na Drugu. Prijateljica mi je rekla da bi je odmah uzela k sebi. Žao joj je djeteta. Sjetila sam se Male. Mala je izgubila dijete u petom mjesecu trudnoće, rodila je mrtvorođeno. Napustio ju je partner, izvrijeđao po nacionalnoj osnovi, ostavio takoreći na ulici – bez stana i studia koji je osnivala u njegovoj kući. Preko noći je ostala »bez svega«, u egzistencijalnom i emotivnom paklu. Izvukla se sama. Mlada žena, bez ičije pomoći u ovom muškom "metoo svijetu". Osnovala tvrtku, kupila stan, dovela mamu k sebi jer brine za onkološkog bolesnika. Radi. Rekla mi je: »Ljudi su ovdje čudni.« Odgovorila sam joj: »I ovdje su isto.« Bilo mi je krivo jer joj nisam mogla ponuditi neko utješno rješenje. Svijet je bio takav, tu i tamo. Prelomljen. Sjetila sam se Male i rekla prijateljici: »Ima li od Druge tata kakvu prijateljicu?! Znaš, mogle bi povezati njenog oca i Malu.« Činila mi se dobra ideja jer su obadvoje imali slično iskustvo »mirnog preseljenja naroda«. Svugdje ukorijenjeni, a ipak nigdje svom dubinom. Činila mi se dobra ideja i jer bi Mala i Druga mogle jedna uz drugu zacijeliti svoje rane, slične mi se čine. Ne znam zašto, možda onako intuitivno, činilo mi se da bi to bilo dobro rješenje. Osjetljivci za osjetljivce. Jedino tako će se othraniti osjetljive niti u utrobi biljke. Prijateljica je odgovorila: »Ona je malo »crnjak«", njemu to sad ne bi bila najbolja opcija.« »Da, možda imaš pravo.« Zaključila sam debatu riječima u koje nisam vjerovala. Vidjela sam da je svaki dulji razgovor nepotreban. Ljudi imaju svoje mišljenje, svoje predrasude, ljudi mislimo da sve znamo. I na kraju krajeva, možda on ne bi bio za nju. Možda jednom četrdesetogodišnjaku treba hihotava dvadesetogodišnjakinja. Kruha i igara, zabava za publiku u gladijatorskom ringu. Taj dan me zapeklo. Onu osjetljivu nit u meni. Strunu koja vibrira u biljci, po kojoj se veže sa c(s)vijetom i cijelim svemirom. Gledala sam svoje dijete. Dok smo hodali prema stanu, po zapeklom betonu lipanjskog predvečerja, rekao mi je u povjerenju: »Danas mi nije bio lijep dan.« Pogodilo me. Bili smo u društvu, bili smo na rijeci, lijepo smo ručali, otišli na sladoled. I vraćali se kući, obadvoje pomalo tužni. Nabacila sam osmjeh, potisnula svoje prave osjećaje i uvjeravala ga u »pozitivno mišljenje«. »Bio je lijep dan, kupao si se u rijeci, igrao,...« Nabrajala sam ono pozitivno, ono na čemu smo zahvalni. Sve po pravilima struke, kako se nalaže u odgojnoj literaturi, čita u pseudo stručnim psihološkim člancima u Sensi. Bila sam profesionalna. I osjećaje smo pokušali prevariti mentalnim preprogramiranjem riječima, promjeniti uvjerenja, zorni kut gledanja. Čaša je polu puna. Realnost je stvar uvjerenja u punoću i prešućivanje praznine. »Danas mi nije bio lijep dan.« Osjećaji su govorili puno više od riječi. Osjetljive strune naše duše su se odazvale na frekvencije svijeta. Napunila sam mu kadu punu vode, pjena ju je preplavila. Smijali smo se u mjehuriću sapunice. Bio je sretan. Naše duše su sretne kad vidimo sretnu našu djecu. Naša djeca su dio naše duše. Latice cvijeta. Osjetljiva nit u biljci koja nastavlja život. Noću nisam spavala. Dan je bio šarolik. Lijep, ispunjen, a ja sam bila tužnjikava. Hoće li moje dijete preživjeti u ovom svijetu? Hoće li Druga izbjeći klišeiziranu sudbinu psiholoških prognoza, pseudo mudrih članaka nekog općeg časopisa. Hoće li biti samo još jedan već videni primjer u praksi nekog terapeuta, psihologa, psihijatra ili će biti priča o uspjehu nekog časopisa? Slika lijepe i uspješne porodice s naslovnice. Tko će biti njen »role model«?! Kakav sam ja model?! Pitala sam se, odgajam li ja svoje dijete za 21. stoljeće ili samo produžujem odgoj iz nekog davno završenog vremena. Odgajam li za prošlo vrijeme ili prilagođavam odgoj za budućnost? Za uspjeh, profit, bezosjećajnu profesionalnost, kompjuterski binarni sustav jedinica i nula. Bezobzirno i pohlepno raskrštavanje prašume da bi probili još jednu traku autoceste uz pjesmu AcDc. Ili vršim onaj stari odgoj, kad Pink Floydovac kaže Cukibegu – ne! Kad se ne prodaje za šaku para, slavu i uspjeh na naslovnoj stranici nekog pseudo mudrog časopisa. Kad se dijete odgaja da bude učtivo, poštuje starije, pazi na druge ljude i njihove osjećaje. Kad se odgaja za suživot u zajednici koja će ga tako osjetljivog smatrati ... Kako se već danas ocjenjuju i procjenjuju ljudi po nekoj nametnutoj marketinškoj ljestvici. Rastužujuće. Ovih dana je tužna moja osjetljiva nit u utrobi biljke dok gleda svoje duše rastresene po bijelom svijetu, pitam se – jesmo li vrsta u izumiranju? Radim li pogrešno? Ali, kako drugačije da radim, protivno svojim uvjerenjima, da udovoljim nametu opće površnosti, bahatosti i profita? Hladnom racionalnom "profesionalnom odnosu", bezosjećajnom?! Od mog vremena, odgojene su već dvije drukčije generacije. Na djelu je način odgoja kakav mi nije blizak - "ma, pusti ga." Igre bez granica. Ne, ne može raditi sve što hoće. Naučiti ga da neke stvari nisu lijepe, nisu dobre, nisu pravedne do drugih, ... Naučiti ga kako se ponaša jer u protivnom ćemo se svi ponašati kao razmažena derišta koja dobivaju sve što hoće na račun drugoga. Svaka biljka ima svoje dijelove i svi oni ju krase. Tanana nit u utrobi biljke zna jedino čitati frekvencije c(s)vijeta. Ne sviđa mi se frekventnost današnjeg svijeta. Ne snalazim se baš najbolje u kakofoniji solističkih nastupa. Sve češće se povlačim u tišinu i samoću. Promatram ljude i svijet te se pitam - Kakav život čeka moju djecu u 21. reklamnom stoljeću?! (fotografija sa FB stranice - Hassan Al Mu'alif)

četvrtak, 10.06.2021.

not responding Sjela sam za računalo. Otvaram programe, pokušavam se povezati sa svijetom. Edge, Crome, Firefox, otvore se. Strana se sastavlja, pritisnem tražilicu, ona mi odgovara - (not responding). Kao u životu – povezuješ se sa svijetom ali se ne odaziva. Čini mi se da si nekako ne odgovaramo ni ja, ni ovaj svijet. Promijenismo se, obadvoje. Nestade smijeha, mladosti, životnosti. Budim se ujutru umorna. Pitam se, svijete jesi li ti ikad umoran? Jesi li se dragi svijete, koji milijardama obitavaš, umorio od čovjeka koji hoda po tebi tisućljećima? Ne znam kako je s tobom al' mene ljudi umoriše. Raznorodna bića koja vrište u one programe, koji potom odgovaraju ne odgovorom. Pitanja. Nitko više ni pitanja na postavlja. Zašto bi, kad nitko ne odgovara. Savjest bez odgovornosti nije ljudskost. Rijetki pojedinci, rijetke biljke u izumiranju. Jesam li među njima? Jesam li tek biljka, drugačija od biljki na našem polju? Jesam li zalutala, nošena nekim sjemenskim vjetrom, na ovu livadu? Jesam li uljez ili sam domaća? Livada, šarena livada. Ne razumijem. Puno toga. Sve manje toga. Velika je razlika između razumjeti i odgovoriti. Željom po razumijevanju pokušavaš naći odgovor. Odazivaš se. Odazivati se, znači živjeti. Mrijeti je u zagušljujućoj tišini. Ta smrtnost nije tišina tišine, već ona zagušljujuća, ona koja je ispunjena, napunjena, prepunjena glasom. Postoje te neke slušalice za autistične ljude. Previše glasova i buke stvara autističnim ljudima nelagodu. I više, bol. Preglasni ljudi, previše glasova, točno određene frekvencije. Glas. Osnova komunikacije, osnova komunitarnosti, zajedništva. Od mene do tebe, pa do nas sviju. Ali mreža, društvena mreža izbacuje – not responding. Kompjuteri, tehnologija, nano čestice, bežično, frekvencije. Umjetna inteligencija. Umoriš li se ti Zemljo stara ikad od tolike ljudske gluposti? Priroda. Divna priroda. Drveće, trave i ptice. Odgovara na pitanja zime, jeseni, proljeća i ljeta. Odaziva se na svoj način. Najprikladniji. Drveće u proljeće. Zeleno ispod plavog neba. Nebesko plavog. Kao more velikog plavog, pa ti se čini da si u utrobi majčinoj. Plavo iznad tebe, plavo ispod tebe, a ti rasteš kao drvo. Svaki dan se odazivaš prirodi. Nekad proljetno, nekad zimsko, jesenje, kako se osjećaj nametne. Ali nikad, baš nikad na drvetu tvoga života ne može stajati – not responding. Pa kad i drvo umre, kad postane hrana za drugo drveće i napaja zemlju hranljivom tvari, održava ekosistem. Odaziva se, nikad posve ne nestane. Odgovara, nikad nije 'not responding'. Odgovara za postanak i opstanak zemlje. Tako se draga zemlja veseli, jer je i tuga i smrt, dio većeg kruga življenja. Priroda odgovara, odgovara čovjeku. Ali čovjek, uznesen u svojoj bahatosti, misli da joj može posjeći grane, osakatiti je i reći – not responding. Koliko će još tih ljudskih »not responding« neodaziva na životni krug prirode proteći da shvatimo da nismo računala, umjetna inteligencija, te da iznad nje postoji i postojat će odgovori, čisto ljudski odgovori. Umorih se dragi Svijete od ljudske neodgovornosti. Lako ćemo za Edge, Crome i Firefoxe, lahko ćemo s tim neodazivom ali teže s ljudskim odazivom na tim tražilicama. Kad bi bar malo bili »responding«. Pobožna želja. Za nekog priglupa, naivna, idealistička, tek za rijetkog plemenita, darovita i pokretačka, na kraju krajeva to je samo jedna želja u moru svakojakih želja. Da mi je naći ono more, gdje su slivene rijeke sličnih želja. Možda bih mogla odmoriti na stjenovitim obalama takvog mora i gledati u suton koji budi nadu da postoji, da ipak postoji. Čovjek koji je spreman i svjestan da prirodi odgovara.

četvrtak, 03.06.2021.

novi dan, novi početak Jutro. Budim se u dva. Čitam. Čitam da zavaram san. Ne dolazi. Čitam do pet. Dolaze misli s njima i san. Pisala bih, san me savladava u šest. Ustajem u sedam. Bez misli, bez sna, knjiga na dohvat ruke. Uzimam ju u ruke. Znam gdje je misao stala. Čitam da ne razmišljam. Ustajem. Budim dijete. Spremamo se i odlazi u školu. Vračam se kući. Dom?! Ne, stan. Privremeni boravak, već desetljeća. Čekam da osnujem dom. Gdje je Dom o kome svi maštamo? Ovo su tek kutije u kojima živimo i uljepšavamo ih bojom i šljokicama, dijeleći stvaralaštvo s prijateljima i nazivajući ih maštovitim imenom 'dom'. Uvjeravamo se u vlastite misli jer moramo imati neku sigurnost. Nešto opipljivo što bi našim mislima dalo poticaja u »napredak«, »realnost«, materijalnu pripadnost nečemu. Čovjek je to. Čovjek razapet između neba i zemlje. On treba. On ima svoje potrebe. Materijalne i duhovne. S materijalnima je lako, ostvaruju se po obrascu – škola, posao, kuća, partner_ica, djeca. A onda... desi se život i materijalno ostvarenje nije tako linearno, pravocrtno. Dešavaju se ratovi, recesije, bjelosvjetske krize, dešavaju se potresi, poplave, prirodne pojave i onda... na pragu svoga doma čovjek gleda zgarište. Scena iz »Prohujalo s vihorom« kad se Scarlett O'Hara vraća konačno na Taru i zatekne ruševinu. Predvečerje, crvenkasto nebo, ona razbarušena, prljava i umorna, rukom prelazi preko čela i zbori »Sutra je novi dan«. Duhovna potreba za novim danom, koji će biti drukčiji, ljepši, gdje ćemo sagraditi »novi stari most«. I zemlja se vrti. Godine prolaze. Kutije u kojima stanujemo nazivamo »domovima«, a živimo otuđeni jedni od drugih. Ali lijepe su to zgrade, kuće na tri kata, moderno uređeni interijeri s puno stakla i pametnom tehnologijom, dizajnerskim namještajem. Otvoren prostor s velikom kuhinjom (u kojoj nitko ne kuha) za druženje s prijateljima (koji sve manje navraćaju) pretvara se u izložbeni salon neke od emisija o uređenju, »House hunters«. Iskonska duhovna potreba čovjeka za stvaranjem doma, svoga okoliša, pretvorena u umjetno modno zapovjedništvo. Ne, meni se ne sviđa taj »otvoreni prostor« jer smrdi cijeli stan po luku. Zatvori kuhinju punu prljavog posuđa i pridruži se gostima. Oooo, i za to imamo rješenje – perilice. I dok vi perete velike lonce koji ne staju u perilicu, slažete sve to posuđe, vaši se gosti druže u otvorenom prostoru i vi ste sretni jer imate novu dizajnersku kuhinju. Ostvarili ste se. Uspjeli. Imate što pokazati, a uz to znate i kuhati. Kao vrsni master šef jer ste istrenirali recepte Gordona. Onoga koji je »popljuvao« burek, ali zato kuha kiselo-slatko i slana jela sa šećerom. On zna složiti ukuse, teksture i minimalni tanjur. Da, njegov ukus je ukus znalca profesionalca. Jer for gad sejk, on je doktor kuhinje. Znanstvenik svog područja, neupitan autoritet struke. I dok ljubav prolazi kroz želudac vi ste sretni. Vaš potrebe su zadovoljene, materijalne i duhovne. Osnaženi ste u svom postojanju. Vi imate – kuću, dizajnersku kuhinju, prijatelje i usavršenu vještinu kuhanja. Sreća. Na drugom kraju svijeta, »otvorena kuhinja« - pod vedrim nebom malezijskog gradića djevojčica u kazanu kuha rižu za mlađeg brata, dok mama radi u tvornici tekstila. Boji se platno za zapadnu tekstilnu industriju. Ispusne vode u rijeku odlažu otrovne sirovine. Rijeka je modra, ponekad crvena. Uz nju rižina polja. Najveći proizvođač riže u regionu. Nizozemski humanitarni radnik krišom uzima uzorak vode i šalje ga drugom humanitarnom prijatelju u neki laboratorij u Parizu. Uzorak je kancerogen. Rijeka puna otrova natapa polja riže. Djeca se vesele oko otvorenog ognjišta čekajuć rižu i roditelje. U predvečerje, dok sunce boji nebo crvenom bojom zalaska, jedu skupa zdjelicu riže, smiju se i vesele. Sreća. Dom. Stan. Kuća trokatnica. Budim se u sedam, po treći put u noći. Ne uzimam knjigu više u ruke, spremam se u novi dan. Jednostavan, sličan svakom drugom. Odlazimo u školu, vraćam se kući. Pitam se jeli to dom? Kimam u nedostatku drugog. Materijalna potreba zadovoljena. Duhovno je ne osjećam. Uzimam knjigu. Na stolu smiješna hrpa autora – Sartre, Meša, Lav. Svi nešto o smrti i ratu. Čitam jer osjećam duhovnu potrebu da negdje smjestim svoj unutarnji dom. Među one rijetke ljude, emocije i potrebe za razboritošću u ovom suludom svijetu koji se pak ne mijenja iako mu svako veče kao Scarlett kažemo – sutra je novi dan. »Samo kada ljudi odbace praznovjerja i kada budu smatrali najvažnijim na zemlji zakon: čini svom bližnjem ono što želiš da on tebi čini, onda će biti kraj ropstvu i žalosnom stanju« (L.N.Tolstoj, »Ne mogu šutjeti«)