Marketing
novi dan, novi početak
Jutro. Budim se u dva. Čitam. Čitam da zavaram san. Ne dolazi. Čitam do pet. Dolaze misli s njima i san. Pisala bih, san me savladava u šest. Ustajem u sedam. Bez misli, bez sna, knjiga na dohvat ruke. Uzimam ju u ruke. Znam gdje je misao stala. Čitam da ne razmišljam.
Ustajem. Budim dijete. Spremamo se i odlazi u školu. Vračam se kući. Dom?! Ne, stan. Privremeni boravak, već desetljeća. Čekam da osnujem dom. Gdje je Dom o kome svi maštamo? Ovo su tek kutije u kojima živimo i uljepšavamo ih bojom i šljokicama, dijeleći stvaralaštvo s prijateljima i nazivajući ih maštovitim imenom 'dom'. Uvjeravamo se u vlastite misli jer moramo imati neku sigurnost. Nešto opipljivo što bi našim mislima dalo poticaja u »napredak«, »realnost«, materijalnu pripadnost nečemu. Čovjek je to. Čovjek razapet između neba i zemlje. On treba. On ima svoje potrebe. Materijalne i duhovne. S materijalnima je lako, ostvaruju se po obrascu – škola, posao, kuća, partner_ica, djeca. A onda... desi se život i materijalno ostvarenje nije tako linearno, pravocrtno. Dešavaju se ratovi, recesije, bjelosvjetske krize, dešavaju se potresi, poplave, prirodne pojave i onda... na pragu svoga doma čovjek gleda zgarište. Scena iz »Prohujalo s vihorom« kad se Scarlett O'Hara vraća konačno na Taru i zatekne ruševinu. Predvečerje, crvenkasto nebo, ona razbarušena, prljava i umorna, rukom prelazi preko čela i zbori »Sutra je novi dan«.
Duhovna potreba za novim danom, koji će biti drukčiji, ljepši, gdje ćemo sagraditi »novi stari most«. I zemlja se vrti. Godine prolaze. Kutije u kojima stanujemo nazivamo »domovima«, a živimo otuđeni jedni od drugih. Ali lijepe su to zgrade, kuće na tri kata, moderno uređeni interijeri s puno stakla i pametnom tehnologijom, dizajnerskim namještajem. Otvoren prostor s velikom kuhinjom (u kojoj nitko ne kuha) za druženje s prijateljima (koji sve manje navraćaju) pretvara se u izložbeni salon neke od emisija o uređenju, »House hunters«. Iskonska duhovna potreba čovjeka za stvaranjem doma, svoga okoliša, pretvorena u umjetno modno zapovjedništvo. Ne, meni se ne sviđa taj »otvoreni prostor« jer smrdi cijeli stan po luku. Zatvori kuhinju punu prljavog posuđa i pridruži se gostima. Oooo, i za to imamo rješenje – perilice. I dok vi perete velike lonce koji ne staju u perilicu, slažete sve to posuđe, vaši se gosti druže u otvorenom prostoru i vi ste sretni jer imate novu dizajnersku kuhinju. Ostvarili ste se. Uspjeli. Imate što pokazati, a uz to znate i kuhati. Kao vrsni master šef jer ste istrenirali recepte Gordona. Onoga koji je »popljuvao« burek, ali zato kuha kiselo-slatko i slana jela sa šećerom. On zna složiti ukuse, teksture i minimalni tanjur. Da, njegov ukus je ukus znalca profesionalca. Jer for gad sejk, on je doktor kuhinje. Znanstvenik svog područja, neupitan autoritet struke.
I dok ljubav prolazi kroz želudac vi ste sretni. Vaš potrebe su zadovoljene, materijalne i duhovne. Osnaženi ste u svom postojanju. Vi imate – kuću, dizajnersku kuhinju, prijatelje i usavršenu vještinu kuhanja. Sreća.
Na drugom kraju svijeta, »otvorena kuhinja« - pod vedrim nebom malezijskog gradića djevojčica u kazanu kuha rižu za mlađeg brata, dok mama radi u tvornici tekstila. Boji se platno za zapadnu tekstilnu industriju. Ispusne vode u rijeku odlažu otrovne sirovine. Rijeka je modra, ponekad crvena. Uz nju rižina polja. Najveći proizvođač riže u regionu. Nizozemski humanitarni radnik krišom uzima uzorak vode i šalje ga drugom humanitarnom prijatelju u neki laboratorij u Parizu. Uzorak je kancerogen. Rijeka puna otrova natapa polja riže. Djeca se vesele oko otvorenog ognjišta čekajuć rižu i roditelje. U predvečerje, dok sunce boji nebo crvenom bojom zalaska, jedu skupa zdjelicu riže, smiju se i vesele. Sreća.
Dom. Stan. Kuća trokatnica. Budim se u sedam, po treći put u noći. Ne uzimam knjigu više u ruke, spremam se u novi dan. Jednostavan, sličan svakom drugom. Odlazimo u školu, vraćam se kući. Pitam se jeli to dom? Kimam u nedostatku drugog. Materijalna potreba zadovoljena. Duhovno je ne osjećam. Uzimam knjigu. Na stolu smiješna hrpa autora – Sartre, Meša, Lav. Svi nešto o smrti i ratu. Čitam jer osjećam duhovnu potrebu da negdje smjestim svoj unutarnji dom. Među one rijetke ljude, emocije i potrebe za razboritošću u ovom suludom svijetu koji se pak ne mijenja iako mu svako veče kao Scarlett kažemo – sutra je novi dan.
»Samo kada ljudi odbace praznovjerja i kada budu smatrali najvažnijim na zemlji zakon: čini svom bližnjem ono što želiš da on tebi čini, onda će biti kraj ropstvu i žalosnom stanju« (L.N.Tolstoj, »Ne mogu šutjeti«)
Post je objavljen 03.06.2021. u 11:35 sati.