not responding
Sjela sam za računalo. Otvaram programe, pokušavam se povezati sa svijetom. Edge, Crome, Firefox, otvore se. Strana se sastavlja, pritisnem tražilicu, ona mi odgovara - (not responding). Kao u životu – povezuješ se sa svijetom ali se ne odaziva. Čini mi se da si nekako ne odgovaramo ni ja, ni ovaj svijet. Promijenismo se, obadvoje. Nestade smijeha, mladosti, životnosti.
Budim se ujutru umorna. Pitam se, svijete jesi li ti ikad umoran? Jesi li se dragi svijete, koji milijardama obitavaš, umorio od čovjeka koji hoda po tebi tisućljećima? Ne znam kako je s tobom al' mene ljudi umoriše. Raznorodna bića koja vrište u one programe, koji potom odgovaraju ne odgovorom. Pitanja. Nitko više ni pitanja na postavlja. Zašto bi, kad nitko ne odgovara. Savjest bez odgovornosti nije ljudskost. Rijetki pojedinci, rijetke biljke u izumiranju. Jesam li među njima? Jesam li tek biljka, drugačija od biljki na našem polju? Jesam li zalutala, nošena nekim sjemenskim vjetrom, na ovu livadu? Jesam li uljez ili sam domaća? Livada, šarena livada.
Ne razumijem. Puno toga. Sve manje toga. Velika je razlika između razumjeti i odgovoriti. Željom po razumijevanju pokušavaš naći odgovor. Odazivaš se. Odazivati se, znači živjeti. Mrijeti je u zagušljujućoj tišini. Ta smrtnost nije tišina tišine, već ona zagušljujuća, ona koja je ispunjena, napunjena, prepunjena glasom. Postoje te neke slušalice za autistične ljude. Previše glasova i buke stvara autističnim ljudima nelagodu. I više, bol. Preglasni ljudi, previše glasova, točno određene frekvencije.
Glas. Osnova komunikacije, osnova komunitarnosti, zajedništva. Od mene do tebe, pa do nas sviju. Ali mreža, društvena mreža izbacuje – not responding.
Kompjuteri, tehnologija, nano čestice, bežično, frekvencije. Umjetna inteligencija. Umoriš li se ti Zemljo stara ikad od tolike ljudske gluposti?
Priroda. Divna priroda. Drveće, trave i ptice. Odgovara na pitanja zime, jeseni, proljeća i ljeta. Odaziva se na svoj način. Najprikladniji. Drveće u proljeće. Zeleno ispod plavog neba. Nebesko plavog. Kao more velikog plavog, pa ti se čini da si u utrobi majčinoj. Plavo iznad tebe, plavo ispod tebe, a ti rasteš kao drvo. Svaki dan se odazivaš prirodi. Nekad proljetno, nekad zimsko, jesenje, kako se osjećaj nametne. Ali nikad, baš nikad na drvetu tvoga života ne može stajati – not responding.
Pa kad i drvo umre, kad postane hrana za drugo drveće i napaja zemlju hranljivom tvari, održava ekosistem. Odaziva se, nikad posve ne nestane. Odgovara, nikad nije 'not responding'. Odgovara za postanak i opstanak zemlje. Tako se draga zemlja veseli, jer je i tuga i smrt, dio većeg kruga življenja. Priroda odgovara, odgovara čovjeku. Ali čovjek, uznesen u svojoj bahatosti, misli da joj može posjeći grane, osakatiti je i reći – not responding.
Koliko će još tih ljudskih »not responding« neodaziva na životni krug prirode proteći da shvatimo da nismo računala, umjetna inteligencija, te da iznad nje postoji i postojat će odgovori, čisto ljudski odgovori. Umorih se dragi Svijete od ljudske neodgovornosti. Lako ćemo za Edge, Crome i Firefoxe, lahko ćemo s tim neodazivom ali teže s ljudskim odazivom na tim tražilicama. Kad bi bar malo bili »responding«.
Pobožna želja. Za nekog priglupa, naivna, idealistička, tek za rijetkog plemenita, darovita i pokretačka, na kraju krajeva to je samo jedna želja u moru svakojakih želja. Da mi je naći ono more, gdje su slivene rijeke sličnih želja. Možda bih mogla odmoriti na stjenovitim obalama takvog mora i gledati u suton koji budi nadu da postoji, da ipak postoji. Čovjek koji je spreman i svjestan da prirodi odgovara.
|
