Brišem prašinu
Rekla mi je blizanka nešto u smislu: Baneš nenajavljeno, kao zlati prah. Moj bi brat rekao, više kao 'biber po pilavu', moja mama bi rekla kao 'prah mimoze', a tata – da sam od tih prahova jedino 'bure baruta'. Toliko o prahu.
Bijah dugo u prašini. Znate ono, zapušten prostor, paučina, tama, skučeno, prašine za izvoz,… i čamila sam čekajući. Godot nije došao. I da je došao rekla bih mu – produži dalje. Nije išlo ni naprijed, ni nazad, zakočena u vremenu, stisnuta između minuta odrađivanja dnevnih obaveza. Stisnuta u međuprostoru, ni 'in' ni 'out'. Disanje. Plitko, prestrašeno, skučeno. Bodreći se – diši iz prepone, duboko udahni. Diši, samo diši. Jedino važno je bilo disati. Disanje u prašini ne može biti punih pluća. U prašini je sve uprašeno, sprašeno, prašno, preprašno. Pomisliš – prestrašno. A onda prihvatiš prašinu, prašnjavost i svoju osobnu uprašenost godinama. U pola stoljeća se nakupi prašine po raznim kutcima svoga bića. Ćelije nisu više za oprašivanje, one su samo prašne. Nisu prpošne jer jih je prašina naložila kao talog u benzinskom motoru.
Al' sam ovaj tekst sprašila. A nisam mislila pisati o prašini, ni o oprašivanju. Po tom pitanju sam anemofilna. Oprašujem se vjetrom.Sama sebe u glavu. Uglavnom. Kako nije išlo ni naprijed, ni nazad, kako ne možeš preticati u nepravo vrijeme, zaglavila sam u egzistencijalnoj koloni.
Korona - vrhunac, kruna života. Zatvoreni u četiri zida. Junior je postao koronski prvašić i tome je slijedio logični put da djeca u njegovom razredu ne znaju pisati. Polupismeno, bez zareza, točki, rečenica, bez j, n izgleda kao p. Kaže mi učiteljica, da jedva čita njihove testove. Zgrožena i ona, a već 40 godina radi. Ok, o školstvu nećemo. Zadnje vrijeme mi je to boljka. Po tom pitanju sam više »bure baruta«.
Oslobođenje od korone nije donijelo ništa novo. Ljudi su nastavili svojim poslom, ja svojim obavezama. Čitala sam filozofiju, psihologiju, razne članke, puno pametne ljude ne bih li našla izlaz iz slijepe ulice. Ako postoji znak »slijepa ulica« morao bi postojati i znak »exit«, okreni se i vrati na glavnu ulicu. Čitanjem tih pametnih ljudi sve sam više shvaćala da se svijet promijenio na gore, puno gore što mislih. Agresija koja se kupila u koronskom vremenu kao da je buknula na ulici, cestovnom prometu, odnosima na poslu, kući. Ljudi su se razvodili, neki spajali, rađala su se djeca,… sve kao i prije samo kao da je to u nekom ubrzanom filmu, 4x forward na tv remotu (al' je fin ovaj globalizirani jezik). Prestala sam čitati, pratiti televiziju i pretvorila se u čovjekoliki chatGPT – pitaj me, na sve odgovaram al' se ne osjećam čovjekolikom. U okruženju je nije bilo. Brzina, daj ovo, daj ono, radi to, radi ono. Vrhunac je bio, kad se je mlada kolegica, koja mi je nadređena, izderala – Uradi, kako sam ti rekla! Poštivanje. Kad sam dobila zaposlenje, odmah su me postavili na realna tla - nemaš što da misliš, za to su nadređeni drugi. Moje je da upisujem brojeve u excel, šutim i radim što mi se naredi. Životni san mi se ostvario.
Ušutjela sam, pokrila se sa svojom prašnjavošću. Nisam ni čitala. Pisala već odavno nisam, utonula, potonula, prepustila se. Prepustiti se je nešto najgore, znači napustiti sebe, zapustiti se, … Nikad nisam znala opustiti stvari od sebe, bar stvari koje su mi bitne. Čovjekolikost, dobrota, ljubaznost, učtivost, poštivanje, dostojanstvo svakog čovjeka, uvažavanje starijih, … sve te riječi kao da je netko ukrao iz svih dosad napisanih knjiga o svijetu. Po tom pitanju sam »prah mimoze«.
Dok cvjetaš, dok imaš nade, dok se razvijaš, sve je lijepo i prpošno, a onda u jednom trenu osjetiš, da je vrijeme cvatnje prošlo, osula si se. Gotovo. Tvoje vrijeme. Počela sam razmišljati o starosti, primijetila sam svoju smežuranu kožu, staračke pjege, sive vlasi, … Jeli čovjek star kad nabroji određeni broj godina ili kad klone duhom? Klonuće duhom je ravno smrti. Gore od smrti - pri živom tijelu mrijeti. Kad čovjek dođe do točke da nema želja, nema interesa, … je l' to apatija ili depresija ili samo faza u životu. Odlučih se za fazu. Jednofazna.
I onda … što se desilo? Ništa!
Dođoh na blog, pogledah komentare u anketi i shvatih, da mi nedostaju svi ti pomalo luckasti ljudi. Nedostaje mi smijeh. Humor. Bože, koliko je ljudi na ovom svijetu bez humornih. Zato je i sve skupa otišlo u slijepu ulicu. Kako izaći? Jednostavno. Okreni se i vrati se na glavnu cestu. Prednostnu. Prah ti se pozlatio sestro draga. :)
|
