pjaceta

petak, 23.02.2018.

Budi pahulja

Snijeg sniježi. Veljača je najdulji mjesec u godini. Snijega nikad kraja. Sjećam se zima na kontinentu bez snijega. Pamtim dalmatinske kratke snjegove. Rado pamtim radost sunca koje otapa snijeg. Kad bi barem i na ljude posijalo neko takvo sunce da otopi snijeg u srcima. Jer nema gore zime od zaleđenih ljudskih srdaca. Dok se planeta zagrijava, naša srca mrznu.

Ovih dana pratim neke stranice na Fb, ljude, pratim događanje u svijetu i dok pratim kao da ne živim već se uvlačim u tuđe priče. Dotiču me se, one lijepe me uzradoste, ispune suncem koje nagovještava da je moguće otopiti ljudska srca. Druge me smrznu pa mi se čini kao da hrlimo ka ledenoj dobi. Opet. Dinosauri moraju izumrijeti. Jednom će možda i ljudi. Ali do tada treba živjeti. Nije da se mora ali ako smo već ovdje, ako nam je Veliki Humorista poklonio ovaj djelić predivnog planeta, možda bi trebali brinuti za njega. Za njega i ljude. Jer svaki čovjek je pahulja za sebe a skupa činimo predivan snijeg. Što sunce zna koja je pahulja veća ili manja, koja je ovakva ili onakva. Pahulja je pahulja i možda je najsretnija kad je ogrije sunce, kad se pretvori u kap i tad počinje njeno putovanje. Avantura. Životna. Iz kapi u zemlju, iz zemlje u nebo, iz oblika u oblik, prođe toliko života i situacija, dok je mi smatramo samo običnom pahuljom. Nezamjetnom i nebitnom. Ali važna je...
Kao kiša zemlji, kao mraz polju, kao voda žednom. U bilo kojem obliku, važna je. Kao i ljudi. U bilo kojem obliku, nose svoju poruku. Ono što možemo u tom poručivanju i oporučivanju raditi, kao ljudi koji imaju tu sreću, možemo birati. Ono čemu ćemo slijediti. Svatko za sebe. Što vam je milije?

Biram ljubav. Upravo je to najteži izbor. Kako u teškim trenutcima smoći snagu za ljubav, kako u žalosti birati svjetlo, kako u svijetu narušenom ljudskošću vjerovati u ljude. Kako u zimi zahlađenih odnosa naći toplinu ljudskih srca? Te se pitam, što je to uopće toplina, toplina srca? Postoji li nešto takvo?

Čini mi se...
Znaš onaj osjećaj, kad u proljetni dan sjediš na obali mora, bonaca se zavuče u selo, plavetnilo na očima i obrazima okrenutim prema suncu dopuštaš da te grije i draga po licima. To je ljubav. I suncu nisi nitko i ništa, pa ipak te voli.
Znaš onaj osjećaj, kad u ljetni dan, maestral na moru, odraz tišine na licu i leđa naslonjena na drvo kojemu dopuštaš da te zagrli svojim zaštitničkim granama kao rukama. To je ljubav. I boru nisi nitko i ništa pa ipak te voli.
Znaš onaj osjećaj, kad u jesenji dan, vinograd zamiriše sazrelim grožđem, ljudi okupljeni sunčanim danom, vođeni povjetarcem koji pjeva odu obojenom lišću, u slast i isti glas u jematvi se veselo druže. To je ljubav. I grožđu nisi nitko i ništa a ipak nas okupi u ljubavi.
Zima je, znaš onaj osjećaj kad je sve tiho. Kad osluškuješ gaz svojih nogu po snijegu, kad te pahulje na licu dodiruju te sunce grije u leđa. Znaš onaj osjećaj, kad si sam u toj bjelini. Sam, a istovremeno imaš onaj suludi osjećaj ushićenosti nad ljepotom kao da si zagrlio cijeli svijet i nisi sam. To je ljubav. I pahulji nisi nitko i ništa a ipak je voliš.





Pahulje mijenjaju svoj oblik. Kažu da informacije utječu na lik pahulje. Različita muzika utječe na različite oblike. Svaka informacija koja prodre do nje oblikuje ju na svoj način. Zašto onda mislimo da informacije ne utječu na nas, zašto mislimo da moramo svaku informaciju 'pojesti', na svaku se odazvati?! Neke uđu nesvjesno. Godinama se talože dok ih jednog dana ne osvijestimo. Tužna je sudbina kad to nikad ne učinimo. Radimo iste pokrete koji nam štete a ne uviđamo da iza njih možda stoje nečije tuđe riječi. Radost je kad svjesno možemo birati što ćemo pustiti u sebe. Kao hrana, kao voda, kao sve čemu dostupamo i puštamo u hram svoje osobnosti.
Zato biram ljubav. Iako ponekad ne znam što je to ...Najteže je birati ljubav kad u poplavi svakojakih informacija ne znaš izabrati pravu, kad u rutini svojih pokreta ne znaš izdvojiti onaj za tebe dobar, kad u mnoštvu riječi ne izabireš samo lijepe, dobre,... Pa kad ih i izabireš, kako znati da nekoga neće povrijediti, kako znati da put u pakao nije popločan dobrim djelima, kako išta znati... Sa sigurnošću tvrditi je teško jer je informacija tek val, tek točka na krivulji, tek slijed u snijegu, nano djelić nečijeg života koji oblikuje našu pahulju. Ono krhko i otapajuće u nama, ono jako koje ima svoju stabilnu strukturu, ono lijepo koje u zimski dan radosti i ispunjava ljubavlju.

Snijeg. I to smo mi.
Pahulje na prozoru, pahulje na zemlji, pahulje na boru, na moru, na... Dozvoliti suncu da nas otopi, to je ljubav. Dopustiti drugome da nas ogrije svojom riječju, da nas zagrli svojom brižnošću, da nas inspirira svojom dobrotom, da nas... dotakne na lijep način. Nježno, kao što pahulja s pahuljom stvara ljepotu zimske pokrajine. Zimi je ljubav toplina ljudskih srca.
Znaš onaj osjećaj, kad mrazom izmučen uđeš u topao dom gdje te kao utjeha dočeka vruća čokolada i miris cimeta u bakinim kolačima. Radošću ispunjen zagrljaj svog najbližeg.

- 10:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 20.02.2018.

Lovac na vrijeme

Ušli smo u 8. tjedan nove godine, bliži se kraj drugog mjeseca i zaostajem 6 postova.
Da, ove godine sam pokušala s tim novogodišnjim obećanjima i voila... Da mogu sama bih si rekla – znala sam. Do ove godine nikad nisam postavila novogodišnje obećanje iz sasvim prizemljenih razloga jer takve stvari kod mene ne djeluju. Dijeta - od sutra; tjelovježba - 2 puta i pustimo stati, ... Ne znam jeli to zbog nedostatka volje ili vremena ili ... Razloga se svakako može naći na tisuću. Ali kad bih pogledala u srce morala bih priznati da mi dijeta, tjelovježba i sve ono što od mene iziskuje neki napor, za kojega smatram da u ovom trenutku nije prijeko potreban, ne traje dugo. Početnom oduševljenju slijedi zamor, dosada i opuštanje 'projekta'.
S pisanjem je drukčije. Pisati volim, čak i kad ne pišem sastavljam u glavi neki svoj tekst. Upravo zbog toga pomislih da bi za prvo ikad dano novogodišnje obećanje morala uzeti nešto što volim, u čemu uživam te bi po prirodnom zakonu moralo samo steći. Jedan na tjedan. Izabrah eksperimentalno, kao uglavnom i većinu stvari u životu o principu - Hajmo probati, mogu li ja to?
Odlučih tako da ću ovu godinu posvetiti više blogu, ustvari pisanju postova. Zašto? Zbog vježbanja, zbog odmaka od svakodnevnih događaja, zbog jednog svog intimnog kutka koji me veseli, ... Pazi to, intimni?! Iako je ovo javni blog, otvoren širem krugu čitatelja ipak je samosvoje mjesto, prostor druženja rijetkih ali isto tako i prostor stvaranja. Mali slovni atelje.

Zadnjih nekoliko godina bio je zanemarivan rijetkim upisima. Možda je upravo tako trebalo biti. Poželjeh ga sad malo oživiti, prvenstveno oživiti sebe u pisanoj riječi. Vježbati slova redovno. Tjedno odlaziti u slovni fitnes.
Rekli su mi da blogovi zamiru i blog portal vene, da pisanje bloga nije više u modi. Svašta su mi rekli. Možda imaju pravo ali zar je to važno ako srce čuti da treba pisati upravo blog. Pa i da portal vene, ljudi odlaze, sve se manje piše, još manje čita,... Sve je to možda istina. Ali isto tako i od nas samih ovisi što ćemo s nečim uraditi. Na mnijenja i politiku drugih ne želim niti mogu utjecati ali ono što mogu – mogu početi od sebe. Što zapravo želim postići?
Pri tom se prvo pitam, zašto uopće nekamo ići s tim postizanjem, zar nije važnije samo pisati?! Kud će nas to dovesti, zar itko zna? Istina, postoji taj mit da se pisanjem može stići u spisateljska nebesa. Ali nikad nisam sanjala o nebesima. Život na zemlji je uzbudljiviji, življi, iako ponekad težak ali upravo zbog toga donosi darove. Težina, napor, sve ono što iziskuje od nas prekoračenje svoje zone komfora, nas čini boljima, daje poticaja našim mogućnostima za razvoj nečeg drugog. Već sad, u ovih 6 godina bloganja mogu reći da mi je blog puno toga dao. Donosio je sunce i kišu, i zimu i ljeto, donosio je sve ono što mora donijeti jedan blogerski život. Kao i u osobnom životu, imamo uspone i padove, imamo bolje i lošije dane, ... gradimo se na svojstven način. Tako je i s bloganjem. Prolazeći kroz sve faze postepeno shvatimo da se mijenjamo. Godine idu, iskustva stječemo, usporedo našem životu i sam blog se mijenja. Blog je isto organizam koji ima svojstven život. Nijedan nije isti, nijedna platforma nije ista.

Kad sam došla na blog.hr ovo je bilo jedno razdragano, veselo mjesto. Puno smo se smijali, družili i bilo mi je kao da sam našla svoj Eldorado. Poslije su došli prvi napadi, stalkeri, bljuvotine, ... pa sam ustuknula od pisanja. Posljedica tih događaja je bilo brisanje bloga, postova te bijeg na blogspot. To iskustvo je bilo dobro. Čak i poželjno jer me je naučilo opreznosti, promišljanju o napisanom kao i o ljudima. Distanca i refleksija me je gradila. Došlo je tako i vrijeme povratka bloghaeru kao novom početku, promijenjena, recimo zrelija i pisanje je bilo drukčije. Obadvoje smo bili drukčiji. Povratka starome nije bilo, vrijeme veselosti je prošlo ali to ne znači da se jednom u budućnosti ne može ponoviti. Može se, kao što je zemlja okrugla, kako nam se u životu stvari dešavaju ciklično, tako je i život bloga cikličan. Vjerujem da će i ovdje doći bolje vrijeme. Što je za to potrebno?! Valjda promjene u nama samima. Kad kritična masa pokrene promjenu i ona se desi. Odjednom. Prvo kao nepoznato, novo ali sigurno sasvim drukčije od starog.
Primijetih da već dvije godine pišem postove s novim početcima, stalno nešto naznačujem sama sebi – sad je novi početak. I tako već dvije godine. Smiješno, zar ne?! Dvije godina početaka na - sad. Onda se jednom probudiš i shvatiš da si već na sredini početka kojeg nisi ni primijetio da se desio i da si već odavno u njemu. Suprajz. Super je kad shvatiš da si se promijenio iako te prvi vjesnici promjene zbunjuju. Znaš jedino da je drukčije od prije ali nije ono čemu si se nadao. Iznenadi te i nisi siguran jeli to novo ili je samo agonija starog ili što je ... Dok tako razmišljaš o novom početku i sam sa sobom parlamentiraš, jeli se on desio ili nije, neobično je što se već dešava.
U trenu mi se učinih da početku koji to možda i nije, pridodam korak više te ga pišem češće. Jednom tjedno. Eksperimentalno sama sebi pokažem, mogu li ja to? Rezultat toga bi bilo 55 postova krajem godine. Što bi značilo da imam dovoljno manevarskog prostora. Ako u određenom tjednu ne napišem post, napišem ga prije ili kasnije, važno je aktivirati pisanje. Nekome tko je u prvoj godini bloganja 'naklepao' skoro 200 postova, preostale sušne godine su samo znak da se može bolje. Posebno me rastužila prošla godina koja je bila onako - 'mjesečno jedared'. 12/godinu. Zar nije to tužno kad voliš pisanje?! Kad je pisanje način utjehe, primarni oblik stvaralaštva i prostor slobode. Zato odlučih pristupiti svom malom projektu – post na tjedan.





Gdje smo do sada s projektom? U osmom tjednu s trećim postom, što matematički znači da sam 5 postova u minusu. Dobra vijest, sve je nadoknadivo. Par tjedana moram biti efikasnija te napisati dva ili čak više postova na tjedan. Matematički, a i iskustveno, to je sasvim moguće. Nekad sam dnevno pisala čak više postova. Bijahu to divna mladenačka vremena na blogu. Donosi li blogerska zrelost mudrost, smirenje i sporost? Hm, čak se i u stvarnom životu ne mogu pohvaliti nekom mudrošću, smirajem i sporošću potkrepljenima brojem godina i životnim iskustvom, kako potom to očekivati od blogerskog života? Valjda nam je tako položeno u kolijevku da ostanemo mladi, negdje u dubini svoje duše čak i djeca. U mašti je sve moguće. Zato je blog dobro mjesto za nastavak življenja. Kad se blog platforma mijenja, zamire, naglo oživi pa opet utihne, pa čak i kad bi se zatvorila, obamrla, sve je to proces. Jedinstven proces organizma koji utječe i na nas, naše pisanje te sazrijevanje u blogerskom životu. Blog nije samo zajednica koja ima svoj život, on je organizam sa svojim jedinstvenim životom. Život s blogom je život u dvoje. Kao i sa svakim partnerom treba vam vremena. Vrijeme upoznavanja, vrijeme sazrijevanja. Čak i kad dođe period zasićenja, promjene, ... Sve kako doživljavamo i u svojim partnerskim odnosima. Tako je došlo i vrijeme ponovnog buđenja, kako naš mrtvi višegodišnji hod obojati lakim koracima, s rukom u ruci i zanesenim osmjehom na licu. Za to sam spremna uložiti jedan post tjedno. A što će on od toga napraviti ... Tko bi znao kakva je sudbina jednog bloga?! Svatko ima svoju putanju. Na neke možemo utjecati, na neke ne. Ono što je u svakom odnosu važno - uvijek dati sve od sebe, što god kasnije bilo. Živio ili ne živio blog, važno je pisati.

Pitao me je: Ima li smisla pisati kad to nikamo ne vodi?
Zar svako naše činjenje mora nekamo voditi? Zar nije ponekad najveći čar upravo u činjenju, u ljepoti puta a ne cilja. Zar nije radosno ogledati prošle postove i prisjećati se emocije koju si unio u tad i tad napisan post te kad ju čitajući ponovo oživiš. Putuješ svojim životom. Možda uočiš da se usprkos svemu i nisi tako puno promijenio. Ispod naslaga godina i iskustva krije se isto dijete. Isto ono što se voli igrati najdraže igre. Pričati nevjerojatne priče radoznalih očiju.
Pisanje bloga je prostor gdje se to može nastaviti. Kud to vodi? Doma, u svoje srce. U intimni prostor duše, tamo gdje ona raste sa svakom riječju. Pogledom se mijenja, melodijom riječi pleše i razvija ka svom iskonskom obliku. Zar nije to divno? Gledati dušu kao cvijet na prozoru koji gajiš te se veseliš rascvjeta u proljeće.

Rekla sam mu još i to: Kad imaš dar, nemoj ga odbacivati. Njeguj ga. Zalijevaj ga. Čak i kad ti se čini nekoristan. I filodendron je. Izgleda dosadno i suhoparno, cvjeta tek poneki stari i još taj samo u stakleniku, ali ipak ga rado vidimo u stanu. Kažu da donosi sreću, tko bi ga znao. Znaš, sreća!
Kairos je bog sretnog trenutka. Ne sretnog desetljeća, sretnog cijelog života, već trenutka. Trenutak. Najvažniji aspekt vremena. Upisan u svoju stalnu mijenu ipak je stalan u uspomenama. Post zapis je trenutak vremena. Ponekad mi nedostaje u danu vremena za zapis jednog takvo trenutka a onda ponekad opet ulovim vrijeme i zapišem neki drugi trenutak. Davni ili budući. Sve su to blog postovi. Projekt si postavih zbog vremena koje ističe te kao opomenu da moram ponekad uloviti vrijeme za sebe. Omiljenu čajanku s dušom. Trenutak za svoj slobodni kutak.






- 15:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.02.2018.

POSTVALENTINOVSKA

Ovo nije post o Valentinu (liku iz susjednog sela) iako je uistinu post (blog zapis) o Valentinu. Ovo je više post kao poslije. The day after.
U mom mentalnom svemiru datumi ne igraju neku posebnu ulogu. Postoje određeni dani. To su dani s namjerom i dobrim željama. Kako one ne zastarijevaju, tako ni datumi nisu bitni. Prijateljima po starom Pjacetijanskom običaju čestitam rođendane zakašnjelo, Novogodišnje želje odašiljem za kinesku Novu ili možda u ljeto, ... onako, kad osjetim obilje emocija koje žele da budu odaslane. U mom je svemiru sve datumski poremećeno ali ono što je točno i dosljedno, to su lijepe želje koje odašiljem svojim dragim ljudima. Možda s malim zakašnjenjem ali kao zapis i potpis da im posvećujem svoje mentalno vrijeme i toplo (o)sjećanje.
Tako je i s tim danom, Valentinovim. O njemu razmišljam i prije ili pak kasnije, neovisno o datumu izvedbe. O njemu ponekad sanjam, ponekad samo želim da prođe što bezbolnije ali uvijek, baš uvijek pomislim na drage ljude koji mi život uljepšavaju onim sitnim, bitnim stvarčicama, kao što su lijepa riječ i lijepa misao. Spomen, briga i toplina koju međusobno dijelimo. Ljubav koju ćutimo jedni do drugih. I kad zbrojiš sve godine svoga života, sve ljude koji su prošli, stoje ili će doći u naš život, to je jedno neizmjerno bogatstvo topline u srcu. Onaj osjećaj kojeg gledaš u spotu Last Christmas. Kad se druže, vole i griju oko vatre, bezbrižni, ispunjeni i osjećajno povezani u ljepoti. Nećemo o tekstu pjesme i razdavanju srca prošlog Božića, već o nadi koju Nova uvijek iznova donosi. Dan se produžava, miriše na proljeće, sve nekako titra u iščekivanju pupanja. Nadolazeće ljubavi.

Poganska plemena su slavila Zimski solsticij. Trenutak, kad se rađa novi produženi dan, nova nada ispunjenja. Bijaše to precima utjeha da dolaze bolji dan od smrzali. Da će se nešto novo stvoriti, drugačije, obećavajući neki novi početak. Pa smo mi ovako civilizirani, napredni i apdejtani, svjetonazorno specijalizirani i dogmatsko asimilirani, taj poganski praznik pretvorili u dva konzumerska praznika. Božić, dan kad se rađa novo, sveto dijete, nova nada koja će odnijeti naše boli. Te Nova godina, dan kad stavljamo novi brojčanik dana, kad sve kreće iz novih početaka s listom obećanja što ćemo sve učiniti za osobni boljitak. Ono što je poganima ulijevalo utjehu, ulijeva ju i nama, samo nekim drugim civilizacijskim jezikom ali ipak starinom uvriježenom praksom. Nadom i vjerom u neviđeno.

Slično je amerikanizirano Valentinovo, staro pogansko Grgurevo, dan kad se ptičice žene. Postoji vjerovanje da prva ptica, koju bajna djeva na taj dan ugleda, obznanjuje budućeg muža. Praznik je dobio ime po papi Grguru I Velikom (590–604) koji je bio zapisan kao katolički svetac na dan prvog dana proljeća ali je s promjenom kalendara u 16. st »pao« malo prije. Zbog svih tih datumskih preslaganja, zar je još važno da se držimo striktno datuma, što vodu na moj mlin ulijevam zbog zakašnjelih pisanja i čestitki. :D No vratimo se ženidbi ptičica, kako je u svijesti ljudi to bio praznik proljeća. Slavi se svjetlost i nada, dani su sve duži i sunce zadobiva na moći. Grije se zemlja i biljke pupaju. Ponegdje na predvečerje praznika u vodu se spuštaju svjetleći lampioni, barčice, što simbolizira »svjetlo na vodi«. Dugo to nisam razumjela dok mi neki dan, kad je ovo bijelo nećurećišto po treći put u jako kratkom vremenskom razdoblju zapalo, Junior nesvjesno to objasnio, simboliku svjetla na vodu – mama, kad će više doći proljeće da sunce otopi snijeg. Nije što smo obadvoje zimogrozni, već to pogansko u nama progovara :D

Suvremeno Valentinovo nosi neke nove običaje, meni strane. Kupuju se pokloni, cvijeće, sve nekako izgleda umjetno, amerikanizirano, potrošački. Gubi se prirodni običaj, onaj stari poganski sjaj magije, čarobnosti trenutka, istinsko slavljenja prirode i proljeća. Pa nije čudo što smo suvremenost prenijeli i na govor o ljubavi. Bez sjaja, zanosa i one magije koja obuhvaća svaki čin rađanja, tako prirode, kako ljubavi i novog čovjeka. Ono nešto čemu se veselimo i s čuđenjem divimo.

I sama odavno ne osjetih taj žar. Ne zato što ga nema i jer sam previše puta slušala Gibu i Olija – Ja u ljubav vjere nemam ... , nego što sam dozvolila da ta zanesenost, taj žar i vjera u magičnost trenutka iščezne. U životu prolazimo kroz razne životne postaje, na nekima zastanemo, kroz druge protutnjimo, ponekad skrenemo, pa se vraćamo ili odemo drugamo. Na tim putovanjima mislimo da znamo što je ljubav, posebno kad smo mladi. Što više putanja nakupimo, grešaka skupimo, sve više uviđamo da iako puno znamo nikad nećemo znati sve. Da o ljubavi nekog velikog pojma baš i nemamo. I to je dobro. Dapače, to je odlično jer i najtužnijim danima obećava i Novu godinu i rascvalo proljeće. Zima uvijek prolazi. Još kad bi smo se ljudi naučili vjerovati u to. Kad bi znali razumjeti da je u životu sve kao i u prirodi. U mijeni. Prolaznosti. I to što je jednom umrlo, jednog će dana izrasti u nekom drugom obliku.
Tako je i s ljubavlju. Jednog dana se opet rodi nada (i tu opet slušam Gibu) – i dogodi se čudo.





U našu obitelj je ušao novi član za kojeg mogu s velikom sigurnošću reći da je pametan, certificirano pametan. S toga možda čak i jedini pametan u obitelji. S obzirom na moja prva iskustva s njim ..., mogu jedino umilno reći - ponašah se kao prava plavuša. Al' to je anegdota za neki drugi dan, sad je bitan taj novi član. Pametan.

Od kad je on u našoj kući budim se, uz inicijale C. E.. Ranim jutrom bokovi sami započnu uzbuđujuću igru, igranku u krevetu. Osmjeh se spušta na usne i osjećam se poletno, kao da je cijeli svijet preda mnom. Budim se uz riječi Volim te. Zar to nije najljepše buđenje? Takvo buđenje zaslužuje svaki čovjek, svaki dan. Uz poljubac i riječi volim te.

O Cesárija, te quiero mucho. Da, radi se o Cesariji Evora, glazbenici sa Zelenortskih Ostrva. Mislim da sam u životu prvo čula za nju, a tek potom točno locirala zelenortska bespuća. Uz ova naša snježna događanja, mislim da bi moje najljepše Grgurovo bilo na tim otocima. More, daleko i sjajno, zeleno modre boje uz sij velikog žutog sunca, ritam koji pogađa direktno u bokove, a zatim i u strast srca. Tako se budim svako jutro u jedan poseban san da negdje na ovom planetu postoje zanosna mjesta, topla, ljudska i zabavna, a pritom puna neke magične ljubavi. Dos Palavra. Dvije riječi. Svako mi jutro Cesárija govori... »postoje pjesnici sa svojih tisuću riječi, modrim noćima, zvijezdama i ružama ali radije ne. Poljubi me i reci da me voliš. Jer od svih riječi ovoga svijeta to su dvije koje najviše volim. Iako srce zna da me voliš, želim skoro uvijek da to i glasno čujem. ... umjesto svega drugoga daj mi samo poljubac i riječi Volim te.« Svako jutro pomislim uz te divne zelenortske ritmove, kako je život lijep, a jednostavne pjesme najljepše. Zašto ljudi žudimo za svakojakim stvarima kad je dovoljno uz ljubljenje izreći samo riječi dvije. Sva istina i mudrost ljudskog vijeka složena u riječi te.

Budite se jutrom, ako ne možete uz voljenu osobu, bar uz nježne riječi i omiljenu muziku. I možda ...>jednog dana dogodi se čudo. Ponovo se probudite, obudite, oživite,... jer Ljubav je za ljude sve... a najljepše je biti zaljubljen u proljeće.
- 15:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #