pjaceta

Pišem kao što plivam

Jedne noći, besane kao i uvijek, u točno 2.19 sati u po' noći napao me je naslov. Ne znam što sam prije toga razmišljala, gdje sam mislima vrludala, kamo sam se idejama kretala ali odjednom me od niotkud zaskoči - Pišem kao što plivam. Što to znači?! Ma, kakav glupi naslov! Od kud se stvori? Što o njemu mogu reći? Ali očito nešto mogu jer ipak nije pao s Marsa. Već se iskobeljao iz moje glave. Kad rekonstruiram događaje unazad, u magli i sneno, … Bilo je to prije tri mjeseca. Najvjerojatnije. Ali ni u to nisam posve sigurna. Čini mi se da je bilo povezano s pisanjem bloga. Znaš onaj klasični blogerski „propitjevak“ – to write or not to write. Ono kad si w_riti s tim pisanjem. Pa ne znaš kako se ga riješiti. Pisati ili ne pisati? Zašto uopće pisati? Kako? Mislim da nema blogera koji bar u djeliću svog blogerskog života nije pomislio o smislu svog blogerskog života – pisanju. Normalno je to. Ljudi se u i svom osobnom životu propitkujemo o smislu, uvijek iznova, neovisno o godinama i ponajviše zbog životnih iskustava. Mora da me naslov napao povodom tih beskonačnih spisateljskih dilema.

Ali na kraju krajeva to i nije neka dilema, jer tko jednom krene pisati, taj će cijeli život pisati. Ne možda velike knjige, blog, kratke priče, pjesme, crtice, … kaj god. Pišući čovjek će uvijek naći svoje platno da ga iscrta, pa iako to bile slikarije iz špilje. (Nu, ga. Već ga vidim koji će me naslov ovu sezonu napadati. :D ) Čovjek koji piše uvijek će naći načina da izrazi svoj stvaralački poriv. Ne treba to biti ni javno, ni slavno, ni nisko budžetno, … Ništa nije važno osim pisanja, pa čak i kad ne pišemo. U toj staroj blogerskoj dilemi pisanje uvijek pobjeđuje iako se možda još uvijek lovi oko onoga, kako, što i zašto. Ali piše. 'Ne pisanje' je samo dramatični trenutak. Kad te napadnu dosadne mušice iznad umorne, prazne, tužne glave. Pisanje pobjeđuje svojom ljepotom, pozitivnom, onim nečim što te iznenadi tek u čitanju dan poslije. Gledaš svoj tekst pa se pitaš – ma, jeli ovo izašlo iz mene. Otkud? Pa tako i pitanje, otkud takav naslov.

Pretpostavljam da je povezan s vječnim spisateljskim čuđenjem. Otkud ta potreba pisati, zašto pišem kad nisam 'pisac' jer nam se čini da su pisci samo oni renomirani i mrtvi. Tome često pripomogne 'dobronamjerno' blogersko prigovaranje da je ovo naše tek bezvezno piskaranje, da je ništa, zezancija, trošenje vremena,... jer nikuda ne vodi. Naučili smo da svi naši putovi nekamo vode, ka nekom cilju, opipljivom rezultatu. Pa bi i cilj pisanja morao biti … ne znam što . Možda bi blogersko uredništvo poslije nekoliko godina bloganja moralo podjeljivati nekakve certifikate. Blogerski certificirani početnik, certificirani blogerski master, guru, k*o'ovce. Certifikat. Ćitabe. Čini mi se da je ovaj naš svijet ljudskog djelanja postao tako certificiran. Ako ljudi ne dobiju potvrdu da njihov rad ima neku vrijednost, onda ih spašavaju raznorazne pisane pohvale, medalje, diplome, certifikati, licence. Kao da tek one daju vrijednost našem svakodnevnom djelovanju i delanju. To što činiš s dušom ne treba nikakvu diplomu, certifikat, papir da ga drugi prepoznaju kao vrijedan osobni doprinos. Svaki izraz duše, u napisanom, naslikanom, … svakom djelovanju ljudskog činjenja, što nam predstavlja strast koja je izraženi poriv naše duše, je vrijedan. Ako ne drugom, nama mora biti jer je našoj duši vrijedan. Da nije, ne bi se pokušavala tako izražavati. Šutjela bi zadovoljna u svom muku.

Tako stekneš umjetni dojam da bi poslije određenog vremena posvećenog bloganju ipak morao polučiti neki rezultat. Kao što postoje blogeri koji su se od bloga nadalje razvili u svojim talentima, našli neko svoje poslanstvo. I onda, ne samo da onaj prijekorni glasić u tebi zvoca da trošiš dragocjeno vrijeme na piskaranje koje nikamo ne vodi i ništa ne znači, već ti vanjski svijet stalno odašilje takve signale. Znaš, morala bi to pisati redovnije, drugačije, moralo bi imati repa. Rekao je već na početku: „Dug post si napisala ali nisam našao crvene niti, nema uvoda, zaključka“. Drugi: „morala bi upisati školu pisanja, neku edukaciju, da usavršiš pisanje, mogućnost raznolikog pisanja.“ … Uglavnom, stekla sam dojam ne samo da je ovo čime se moja duša bavi u slobodno vrijeme puko bezvezno piskaranje već da mu obavezno nedostaje i neki certifikat. Papir izdan od neke škole koji potvrđuje da imam znanje pisanja te sam osposobljena za pisanje i po redoslijedu stvari tek tad imam pravo pisati, imam vrijednost pišućeg čovjeka.
U pisanju postoje pravila i vjerujem da ih pisci nisu izmislili zato da zaebavaju druge stvaraoce, već da im olakšaju radnju. Nikad nisam voljela pravila posebno ne u stvaralačkim djelatnostima. Kako ide ona narodna - pravila su, pravila… Postoje da pomognu iskoristiti potencijale. Ali u isti mah, koliko ih razumno poštujem i razumijevam njihovu potrebitost, toliko me iritiraju i odbijaju jer mi se čini da bi uključujući ih u svoj rad izgubila mođo.

Mođo je jako bitan za pisanje. Bar meni. Ponekad ga negdje pogubim ali mi se vrati kad ga prizovem na svoj uvrnuti način, onim klavirskim pisanjem. Bez plana, bez uvoda,zapleta i zaključka. Bez budimo brutalno realni, onoga što još uvijek pojma nemam čemu služi čak i u znanosti – sinopsisa. To je osnutak, plan rada, kostur po kojemu ćete vršiti istraživanje. Jako važna stvar u znanosti, toliko važna da vam može zagorčati život i uzeti više života nego samo istraživanje. Važnost plana rada je u tome da ne trošite vrijeme i energiju istraživanja u pogrešnom smjeru, te da vas drži na svom kolosijeku pravocrtno, da se ne gubite u nevažnim stvarima. Jako korisna stvar. Čak i u životu, da ne kažem pisanju. Vjerujem u moć i korisnost sinopsisa. Ono što me muči s tim mapama po kojim putujemo, osnutcima i dobro položenom kolosijeku putovanja je strah moje duše da će izgubiti slobodu radoznalog vrludanja. Prostor svog slobodnog stvaranja koji uključuje i slobodu vremena. Ali s izrađenim sinopsisom je rad učinkovitiji, brži i daje bolje rezultate.
Što da kažem na sve ovo?
Fak ju rezultati! Živimo li mi zbog rezultata? I kakav je to život kad mu je konačni rezultat smrt?! Živimo jer uživamo u putovanju. Živimo jer istražujemo mimo točke A i B, živimo jer ne potvrđujemo hipotezu jedan i dva, već je radosnim čuđenjem i iznenadnim pronalaskom odbacujemo, veseli i sretni jer postoje i druge mogućnosti. Da! Život su druge mogućnosti! Svaki čovjek je svoja mogućnost, moguće drugačije. Pa, zar to nije nešto najljepše što nam život može dati – drugi pogled, drugu mogućnost, drugu šansu. Našu osobnu putanju, naš način.

Možda čak i taj moj naslov. Možda čak i ne pišem kao što plivam. Možda pišem maraton, možda pišem isključivo bateflaj. No. Istraživanje ovog mog 'piskaranja', propitkivanja zašto i kako,… dovelo me je do spoznaje da je jedino što mogu zaključiti o svom pisanju - pišem kao što plivam. Te da je to meni totalno ok. Blisko, drago i u tome se osjećam dobro. Nema nit, ni glavu, ni rep, nema renome, ni certifikat, nema puno toga. Ali zašto se fokusirati na ono što nemamo, kad puno toga imamo? Moje pisanje ima nešto zbog čega mu se vračam. Pa čak i samo zbog tog propitkivanja o fenomenu pisanja. I kad nas ne bude više, ni bloga, ni klasičnih knjiga, kad dođu nove generacije, nove tehnologije, kad dođu neka nova vremena, uvijek će postojati ljudi koji će pisati, koji će propitkivati ista ova pisanja, o svijetu, a i o sebi. Ista. Ali ipak će ih drukčije izražavati. Na svoj način. Drugačiji. Iz neke druge mogućnosti.



Kako vi plivate?

Prvo da u svoju obranu kažem da obožavam more. More je kod mene na prvom mjestu prirodnih dobara. More ima ta neka svojstva koja me normaliziraju. Što znači da su ljekovita, dobro mi čine, vade me iz loših stanja, vračaju mi mir, uzbuđuju me. More ja kao život, lijepo ali ponekad zna biti grubo. Kako kročenje u njega mogu kontrolirati (a u život si bačen) kod njega biram samo lijepo i dobro. U nevremenima se držim kopna i divim se sili većoj od maljušnog čovjeka, obilazim ga i po kiši i po suncu, tome prigodno koristim njegove blagodati. Pa je tako plivanje u moru privilegij namijenjen guštu duše. U more ulazim tek kad mi je toplo, ne volim tijelo mučiti hladnoćom, toga ima na kontinentu. Ne plivam daleko na otvoreno, jer poanta nije da se umorim, nego da se opustim. S toga volim ležati mrtvaca, uranjati i izranjati, igrati se s morem, … pri čemu je najvažnije osjetiti dodir mora na koži. To je kao maženje s morem, predigra i svojstven način vođenja ljubavi.

Plivanje po plivačkim pravilima, uzdisaj, zamah, izdisaj, od točke do određene točke i nazad, više puta. To znam, čak i mogu, ponekad odradim reda radi i neke glume dobrog plivača ali to mi nije gušt. Gušt mi je plivati neopterećeno, puno ili malo, koliko i kako mi paše. Duboko preferiram, nervira me plićak. Posebno onaj koji moram prehodati pola kilometra da dođem do dubokog. Neprijatno mi je plivati kad ne vidim dno ali mogu podnijeti ako je jako duboko. Volim mirne uvale s tirkiznim pogledom. Tamo se gubim u dubinama. Najljepše vođenje ljubavi s morem. Najbolji lijek za dušu. Jedna takva uvala puni dušu cijelu narednu godinu. Ako se poklopi još više uvjeta, može je puniti i dugo više. More je za unutarnji mir, draganje duše i ljubljenje života.

Pisanje o pisanju, bloganju je traženje. Istraživanje osobnog načina u moru raznoraznih načina našeg raznolikog pisanja. Dok jedni ozbiljno plivaju žabicu, karavl, leptir, delfin, ja mašem ručicama. Dok jedni ozbiljno svaki dan preplivavaju određenu rutu i vježbaju svoju plivaćku vještinu i moć, ja se volim u vodi igrati. I svaki od tih načina je pravi. Pravi za osobu koja živi svoj život.

Život zna biti jako ozbiljan, brutalno ozbiljan, da bi ljudi u njemu preživjeli trebamo umjetnost, trebamo se izražavati, stvarati svoj svijet. Pisanje je kao druga strana života, ona svjetlija. Kao što na ozbiljnom kontinentu žudi duša za izmaštanim morem, za nekim bekapom. Za prostorom slobode u kojemu može biti svoja, gdje mašta može nadvladati ozbiljnost zbilje, gdje snovi mogu pobijediti životne zastoje, .. gdje mogu u trenutku inspiracije pobjeći od stvarnosti i ljubiti se s riječima.

Zato ja pišem kao što plivam. Isto. Dobro ali ne posve. Mimo pravila pisanja. Nisam disciplinirana, nikad ne znam kamo će me naslov odvesti, čak se više ni ne obazirem što moram reći. Nekad sam bar imala dvije, tri rečenice koje sam željela prenijeti. Sad više ni to. Pustim naslovu da me napadne i isprepada, pa ga valjam i ignoriram dok me ne potjera na pisanje. Totalno djetinjasto, znam. I nikad od mene po razrađenim uvjerenjima 'ozbiljan' pisac, znam. Sve znam. Ali ... na takav moj način se duša igra s riječima i pri tome uživa. Neizmjerno uživa u igri. Kao kad se koncentriraš na dodir mora na koži, te zaranjanjem i izranjanjem u modroj dubokoj uvali, negdje na osami, vodiš najljepšu ljubav u životu ... s morem.