Pregled posta

Lovac na vrijeme

Ušli smo u 8. tjedan nove godine, bliži se kraj drugog mjeseca i zaostajem 6 postova.
Da, ove godine sam pokušala s tim novogodišnjim obećanjima i voila... Da mogu sama bih si rekla – znala sam. Do ove godine nikad nisam postavila novogodišnje obećanje iz sasvim prizemljenih razloga jer takve stvari kod mene ne djeluju. Dijeta - od sutra; tjelovježba - 2 puta i pustimo stati, ... Ne znam jeli to zbog nedostatka volje ili vremena ili ... Razloga se svakako može naći na tisuću. Ali kad bih pogledala u srce morala bih priznati da mi dijeta, tjelovježba i sve ono što od mene iziskuje neki napor, za kojega smatram da u ovom trenutku nije prijeko potreban, ne traje dugo. Početnom oduševljenju slijedi zamor, dosada i opuštanje 'projekta'.
S pisanjem je drukčije. Pisati volim, čak i kad ne pišem sastavljam u glavi neki svoj tekst. Upravo zbog toga pomislih da bi za prvo ikad dano novogodišnje obećanje morala uzeti nešto što volim, u čemu uživam te bi po prirodnom zakonu moralo samo steći. Jedan na tjedan. Izabrah eksperimentalno, kao uglavnom i većinu stvari u životu o principu - Hajmo probati, mogu li ja to?
Odlučih tako da ću ovu godinu posvetiti više blogu, ustvari pisanju postova. Zašto? Zbog vježbanja, zbog odmaka od svakodnevnih događaja, zbog jednog svog intimnog kutka koji me veseli, ... Pazi to, intimni?! Iako je ovo javni blog, otvoren širem krugu čitatelja ipak je samosvoje mjesto, prostor druženja rijetkih ali isto tako i prostor stvaranja. Mali slovni atelje.

Zadnjih nekoliko godina bio je zanemarivan rijetkim upisima. Možda je upravo tako trebalo biti. Poželjeh ga sad malo oživiti, prvenstveno oživiti sebe u pisanoj riječi. Vježbati slova redovno. Tjedno odlaziti u slovni fitnes.
Rekli su mi da blogovi zamiru i blog portal vene, da pisanje bloga nije više u modi. Svašta su mi rekli. Možda imaju pravo ali zar je to važno ako srce čuti da treba pisati upravo blog. Pa i da portal vene, ljudi odlaze, sve se manje piše, još manje čita,... Sve je to možda istina. Ali isto tako i od nas samih ovisi što ćemo s nečim uraditi. Na mnijenja i politiku drugih ne želim niti mogu utjecati ali ono što mogu – mogu početi od sebe. Što zapravo želim postići?
Pri tom se prvo pitam, zašto uopće nekamo ići s tim postizanjem, zar nije važnije samo pisati?! Kud će nas to dovesti, zar itko zna? Istina, postoji taj mit da se pisanjem može stići u spisateljska nebesa. Ali nikad nisam sanjala o nebesima. Život na zemlji je uzbudljiviji, življi, iako ponekad težak ali upravo zbog toga donosi darove. Težina, napor, sve ono što iziskuje od nas prekoračenje svoje zone komfora, nas čini boljima, daje poticaja našim mogućnostima za razvoj nečeg drugog. Već sad, u ovih 6 godina bloganja mogu reći da mi je blog puno toga dao. Donosio je sunce i kišu, i zimu i ljeto, donosio je sve ono što mora donijeti jedan blogerski život. Kao i u osobnom životu, imamo uspone i padove, imamo bolje i lošije dane, ... gradimo se na svojstven način. Tako je i s bloganjem. Prolazeći kroz sve faze postepeno shvatimo da se mijenjamo. Godine idu, iskustva stječemo, usporedo našem životu i sam blog se mijenja. Blog je isto organizam koji ima svojstven život. Nijedan nije isti, nijedna platforma nije ista.

Kad sam došla na blog.hr ovo je bilo jedno razdragano, veselo mjesto. Puno smo se smijali, družili i bilo mi je kao da sam našla svoj Eldorado. Poslije su došli prvi napadi, stalkeri, bljuvotine, ... pa sam ustuknula od pisanja. Posljedica tih događaja je bilo brisanje bloga, postova te bijeg na blogspot. To iskustvo je bilo dobro. Čak i poželjno jer me je naučilo opreznosti, promišljanju o napisanom kao i o ljudima. Distanca i refleksija me je gradila. Došlo je tako i vrijeme povratka bloghaeru kao novom početku, promijenjena, recimo zrelija i pisanje je bilo drukčije. Obadvoje smo bili drukčiji. Povratka starome nije bilo, vrijeme veselosti je prošlo ali to ne znači da se jednom u budućnosti ne može ponoviti. Može se, kao što je zemlja okrugla, kako nam se u životu stvari dešavaju ciklično, tako je i život bloga cikličan. Vjerujem da će i ovdje doći bolje vrijeme. Što je za to potrebno?! Valjda promjene u nama samima. Kad kritična masa pokrene promjenu i ona se desi. Odjednom. Prvo kao nepoznato, novo ali sigurno sasvim drukčije od starog.
Primijetih da već dvije godine pišem postove s novim početcima, stalno nešto naznačujem sama sebi – sad je novi početak. I tako već dvije godine. Smiješno, zar ne?! Dvije godina početaka na - sad. Onda se jednom probudiš i shvatiš da si već na sredini početka kojeg nisi ni primijetio da se desio i da si već odavno u njemu. Suprajz. Super je kad shvatiš da si se promijenio iako te prvi vjesnici promjene zbunjuju. Znaš jedino da je drukčije od prije ali nije ono čemu si se nadao. Iznenadi te i nisi siguran jeli to novo ili je samo agonija starog ili što je ... Dok tako razmišljaš o novom početku i sam sa sobom parlamentiraš, jeli se on desio ili nije, neobično je što se već dešava.
U trenu mi se učinih da početku koji to možda i nije, pridodam korak više te ga pišem češće. Jednom tjedno. Eksperimentalno sama sebi pokažem, mogu li ja to? Rezultat toga bi bilo 55 postova krajem godine. Što bi značilo da imam dovoljno manevarskog prostora. Ako u određenom tjednu ne napišem post, napišem ga prije ili kasnije, važno je aktivirati pisanje. Nekome tko je u prvoj godini bloganja 'naklepao' skoro 200 postova, preostale sušne godine su samo znak da se može bolje. Posebno me rastužila prošla godina koja je bila onako - 'mjesečno jedared'. 12/godinu. Zar nije to tužno kad voliš pisanje?! Kad je pisanje način utjehe, primarni oblik stvaralaštva i prostor slobode. Zato odlučih pristupiti svom malom projektu – post na tjedan.





Gdje smo do sada s projektom? U osmom tjednu s trećim postom, što matematički znači da sam 5 postova u minusu. Dobra vijest, sve je nadoknadivo. Par tjedana moram biti efikasnija te napisati dva ili čak više postova na tjedan. Matematički, a i iskustveno, to je sasvim moguće. Nekad sam dnevno pisala čak više postova. Bijahu to divna mladenačka vremena na blogu. Donosi li blogerska zrelost mudrost, smirenje i sporost? Hm, čak se i u stvarnom životu ne mogu pohvaliti nekom mudrošću, smirajem i sporošću potkrepljenima brojem godina i životnim iskustvom, kako potom to očekivati od blogerskog života? Valjda nam je tako položeno u kolijevku da ostanemo mladi, negdje u dubini svoje duše čak i djeca. U mašti je sve moguće. Zato je blog dobro mjesto za nastavak življenja. Kad se blog platforma mijenja, zamire, naglo oživi pa opet utihne, pa čak i kad bi se zatvorila, obamrla, sve je to proces. Jedinstven proces organizma koji utječe i na nas, naše pisanje te sazrijevanje u blogerskom životu. Blog nije samo zajednica koja ima svoj život, on je organizam sa svojim jedinstvenim životom. Život s blogom je život u dvoje. Kao i sa svakim partnerom treba vam vremena. Vrijeme upoznavanja, vrijeme sazrijevanja. Čak i kad dođe period zasićenja, promjene, ... Sve kako doživljavamo i u svojim partnerskim odnosima. Tako je došlo i vrijeme ponovnog buđenja, kako naš mrtvi višegodišnji hod obojati lakim koracima, s rukom u ruci i zanesenim osmjehom na licu. Za to sam spremna uložiti jedan post tjedno. A što će on od toga napraviti ... Tko bi znao kakva je sudbina jednog bloga?! Svatko ima svoju putanju. Na neke možemo utjecati, na neke ne. Ono što je u svakom odnosu važno - uvijek dati sve od sebe, što god kasnije bilo. Živio ili ne živio blog, važno je pisati.

Pitao me je: Ima li smisla pisati kad to nikamo ne vodi?
Zar svako naše činjenje mora nekamo voditi? Zar nije ponekad najveći čar upravo u činjenju, u ljepoti puta a ne cilja. Zar nije radosno ogledati prošle postove i prisjećati se emocije koju si unio u tad i tad napisan post te kad ju čitajući ponovo oživiš. Putuješ svojim životom. Možda uočiš da se usprkos svemu i nisi tako puno promijenio. Ispod naslaga godina i iskustva krije se isto dijete. Isto ono što se voli igrati najdraže igre. Pričati nevjerojatne priče radoznalih očiju.
Pisanje bloga je prostor gdje se to može nastaviti. Kud to vodi? Doma, u svoje srce. U intimni prostor duše, tamo gdje ona raste sa svakom riječju. Pogledom se mijenja, melodijom riječi pleše i razvija ka svom iskonskom obliku. Zar nije to divno? Gledati dušu kao cvijet na prozoru koji gajiš te se veseliš rascvjeta u proljeće.

Rekla sam mu još i to: Kad imaš dar, nemoj ga odbacivati. Njeguj ga. Zalijevaj ga. Čak i kad ti se čini nekoristan. I filodendron je. Izgleda dosadno i suhoparno, cvjeta tek poneki stari i još taj samo u stakleniku, ali ipak ga rado vidimo u stanu. Kažu da donosi sreću, tko bi ga znao. Znaš, sreća!
Kairos je bog sretnog trenutka. Ne sretnog desetljeća, sretnog cijelog života, već trenutka. Trenutak. Najvažniji aspekt vremena. Upisan u svoju stalnu mijenu ipak je stalan u uspomenama. Post zapis je trenutak vremena. Ponekad mi nedostaje u danu vremena za zapis jednog takvo trenutka a onda ponekad opet ulovim vrijeme i zapišem neki drugi trenutak. Davni ili budući. Sve su to blog postovi. Projekt si postavih zbog vremena koje ističe te kao opomenu da moram ponekad uloviti vrijeme za sebe. Omiljenu čajanku s dušom. Trenutak za svoj slobodni kutak.








Post je objavljen 20.02.2018. u 15:53 sati.