Marketing
POSTVALENTINOVSKA
Ovo nije post o Valentinu (liku iz susjednog sela) iako je uistinu post (blog zapis) o Valentinu. Ovo je više post kao poslije. The day after.
U mom mentalnom svemiru datumi ne igraju neku posebnu ulogu. Postoje određeni dani. To su dani s namjerom i dobrim željama. Kako one ne zastarijevaju, tako ni datumi nisu bitni. Prijateljima po starom Pjacetijanskom običaju čestitam rođendane zakašnjelo, Novogodišnje želje odašiljem za kinesku Novu ili možda u ljeto, ... onako, kad osjetim obilje emocija koje žele da budu odaslane. U mom je svemiru sve datumski poremećeno ali ono što je točno i dosljedno, to su lijepe želje koje odašiljem svojim dragim ljudima. Možda s malim zakašnjenjem ali kao zapis i potpis da im posvećujem svoje mentalno vrijeme i toplo (o)sjećanje.
Tako je i s tim danom, Valentinovim. O njemu razmišljam i prije ili pak kasnije, neovisno o datumu izvedbe. O njemu ponekad sanjam, ponekad samo želim da prođe što bezbolnije ali uvijek, baš uvijek pomislim na drage ljude koji mi život uljepšavaju onim sitnim, bitnim stvarčicama, kao što su lijepa riječ i lijepa misao. Spomen, briga i toplina koju međusobno dijelimo. Ljubav koju ćutimo jedni do drugih. I kad zbrojiš sve godine svoga života, sve ljude koji su prošli, stoje ili će doći u naš život, to je jedno neizmjerno bogatstvo topline u srcu. Onaj osjećaj kojeg gledaš u spotu Last Christmas. Kad se druže, vole i griju oko vatre, bezbrižni, ispunjeni i osjećajno povezani u ljepoti. Nećemo o tekstu pjesme i razdavanju srca prošlog Božića, već o nadi koju Nova uvijek iznova donosi. Dan se produžava, miriše na proljeće, sve nekako titra u iščekivanju pupanja. Nadolazeće ljubavi.
Poganska plemena su slavila Zimski solsticij. Trenutak, kad se rađa novi produženi dan, nova nada ispunjenja. Bijaše to precima utjeha da dolaze bolji dan od smrzali. Da će se nešto novo stvoriti, drugačije, obećavajući neki novi početak. Pa smo mi ovako civilizirani, napredni i apdejtani, svjetonazorno specijalizirani i dogmatsko asimilirani, taj poganski praznik pretvorili u dva konzumerska praznika. Božić, dan kad se rađa novo, sveto dijete, nova nada koja će odnijeti naše boli. Te Nova godina, dan kad stavljamo novi brojčanik dana, kad sve kreće iz novih početaka s listom obećanja što ćemo sve učiniti za osobni boljitak. Ono što je poganima ulijevalo utjehu, ulijeva ju i nama, samo nekim drugim civilizacijskim jezikom ali ipak starinom uvriježenom praksom. Nadom i vjerom u neviđeno.
Slično je amerikanizirano Valentinovo, staro pogansko Grgurevo, dan kad se ptičice žene. Postoji vjerovanje da prva ptica, koju bajna djeva na taj dan ugleda, obznanjuje budućeg muža. Praznik je dobio ime po papi Grguru I Velikom (590–604) koji je bio zapisan kao katolički svetac na dan prvog dana proljeća ali je s promjenom kalendara u 16. st »pao« malo prije. Zbog svih tih datumskih preslaganja, zar je još važno da se držimo striktno datuma, što vodu na moj mlin ulijevam zbog zakašnjelih pisanja i čestitki. :D No vratimo se ženidbi ptičica, kako je u svijesti ljudi to bio praznik proljeća. Slavi se svjetlost i nada, dani su sve duži i sunce zadobiva na moći. Grije se zemlja i biljke pupaju. Ponegdje na predvečerje praznika u vodu se spuštaju svjetleći lampioni, barčice, što simbolizira »svjetlo na vodi«. Dugo to nisam razumjela dok mi neki dan, kad je ovo bijelo nećurećišto po treći put u jako kratkom vremenskom razdoblju zapalo, Junior nesvjesno to objasnio, simboliku svjetla na vodu – mama, kad će više doći proljeće da sunce otopi snijeg. Nije što smo obadvoje zimogrozni, već to pogansko u nama progovara :D
Suvremeno Valentinovo nosi neke nove običaje, meni strane. Kupuju se pokloni, cvijeće, sve nekako izgleda umjetno, amerikanizirano, potrošački. Gubi se prirodni običaj, onaj stari poganski sjaj magije, čarobnosti trenutka, istinsko slavljenja prirode i proljeća. Pa nije čudo što smo suvremenost prenijeli i na govor o ljubavi. Bez sjaja, zanosa i one magije koja obuhvaća svaki čin rađanja, tako prirode, kako ljubavi i novog čovjeka. Ono nešto čemu se veselimo i s čuđenjem divimo.
I sama odavno ne osjetih taj žar. Ne zato što ga nema i jer sam previše puta slušala Gibu i Olija – Ja u ljubav vjere nemam ... , nego što sam dozvolila da ta zanesenost, taj žar i vjera u magičnost trenutka iščezne. U životu prolazimo kroz razne životne postaje, na nekima zastanemo, kroz druge protutnjimo, ponekad skrenemo, pa se vraćamo ili odemo drugamo. Na tim putovanjima mislimo da znamo što je ljubav, posebno kad smo mladi. Što više putanja nakupimo, grešaka skupimo, sve više uviđamo da iako puno znamo nikad nećemo znati sve. Da o ljubavi nekog velikog pojma baš i nemamo. I to je dobro. Dapače, to je odlično jer i najtužnijim danima obećava i Novu godinu i rascvalo proljeće. Zima uvijek prolazi. Još kad bi smo se ljudi naučili vjerovati u to. Kad bi znali razumjeti da je u životu sve kao i u prirodi. U mijeni. Prolaznosti. I to što je jednom umrlo, jednog će dana izrasti u nekom drugom obliku.
Tako je i s ljubavlju. Jednog dana se opet rodi nada (i tu opet slušam Gibu) – i dogodi se čudo.
U našu obitelj je ušao novi član za kojeg mogu s velikom sigurnošću reći da je pametan, certificirano pametan. S toga možda čak i jedini pametan u obitelji. S obzirom na moja prva iskustva s njim ..., mogu jedino umilno reći - ponašah se kao prava plavuša. Al' to je anegdota za neki drugi dan, sad je bitan taj novi član. Pametan.
Od kad je on u našoj kući budim se, uz inicijale C. E.. Ranim jutrom bokovi sami započnu uzbuđujuću igru, igranku u krevetu. Osmjeh se spušta na usne i osjećam se poletno, kao da je cijeli svijet preda mnom. Budim se uz riječi Volim te. Zar to nije najljepše buđenje? Takvo buđenje zaslužuje svaki čovjek, svaki dan. Uz poljubac i riječi volim te.
O Cesárija, te quiero mucho. Da, radi se o Cesariji Evora, glazbenici sa Zelenortskih Ostrva. Mislim da sam u životu prvo čula za nju, a tek potom točno locirala zelenortska bespuća. Uz ova naša snježna događanja, mislim da bi moje najljepše Grgurovo bilo na tim otocima. More, daleko i sjajno, zeleno modre boje uz sij velikog žutog sunca, ritam koji pogađa direktno u bokove, a zatim i u strast srca. Tako se budim svako jutro u jedan poseban san da negdje na ovom planetu postoje zanosna mjesta, topla, ljudska i zabavna, a pritom puna neke magične ljubavi. Dos Palavra. Dvije riječi. Svako mi jutro Cesárija govori... »postoje pjesnici sa svojih tisuću riječi, modrim noćima, zvijezdama i ružama ali radije ne. Poljubi me i reci da me voliš. Jer od svih riječi ovoga svijeta to su dvije koje najviše volim. Iako srce zna da me voliš, želim skoro uvijek da to i glasno čujem. ... umjesto svega drugoga daj mi samo poljubac i riječi Volim te.« Svako jutro pomislim uz te divne zelenortske ritmove, kako je život lijep, a jednostavne pjesme najljepše. Zašto ljudi žudimo za svakojakim stvarima kad je dovoljno uz ljubljenje izreći samo riječi dvije. Sva istina i mudrost ljudskog vijeka složena u riječi te.
Budite se jutrom, ako ne možete uz voljenu osobu, bar uz nježne riječi i omiljenu muziku. I možda ...>jednog dana dogodi se čudo. Ponovo se probudite, obudite, oživite,... jer Ljubav je za ljude sve... a najljepše je biti zaljubljen u proljeće.
Post je objavljen 15.02.2018. u 15:00 sati.