Opis bloga

o svemu i svačemu
i nestvarnim stvarima


započeto jednog lijepog
snježnog dana
u veljači 2012. g.
od tad malo izgubljeno, pa nađeno ...
i ponovo započeto 2015.

Linkovi

blog.hr

dnevnik.hr

e-bonton

Pjaceta

Promote Your Page Too

pjacetaarmerina@gmail.com

pišem kao što plivam
slobodnim stilom
ponekad samo šetam
crnom bijelim tipkama
bezbrižno skakućem
šarenim snovima
ispisujem
raznobojnim slovima
tu
uglavnom:
odmaram od vremena
gubim se u prostoru
čudim se slovima
slažem misli
i dišem
dišem

pjaceta

srijeda, 24.05.2017.

Tapetiranje Tražim već danima. Ma, budimo iskreni, već godinama tražim. Ali danima ide to nekako intenzivnije, jer je ne strpljivije, željnije. Ono nešto. Nešto što ne znaš izraziti riječima. Ne znaš čak ni potražiti jer ni ne znaš što tražiš. Ali eto, iz nekog svog unutarnjeg nagiba tražiš. Zvuči paradoksalno! Ali opet, ta potreba potražiti nemirnoj duši mira. Dovesti je do mjesta gdje će se osjećati doma. Kao kad se poslije dužeg putovanja vratiš domu svome, trpezi sa svojim dragima, mirisu bakine zeljanice, okusu domaće marmelade od kajsija i šipkovom čaju, čak i kad ga ne voliš. Na mjestu gdje je sve tvoje tu, ispunjeno ljubavlju koja te zašuška prije spavanja i poželi ti mirne snove. Kao kad uploviš u domicilnu luku mirnog mora. Dugo sam već na otvorenom, plovim, tražim… Tako dugo duša vapi za tim nečim. Nepoznatim, nečim što bi ju privezalo za domaću cimu. Ono nešto. Dugo je to putovanje. Dođe tako poneki znak na putu, pojat, pa se vežeš, privežeš, napojiš nemirnog konja ali u isti mah znaš, da je to samo postanak, izrez iz stvarnosti, čajanka prije puta. Usprkos svom tom saznanju ti ipak tražiš dalje, to nešto, taj jedan trenutak. "Je ne sais quoi" To je ono što te pomjeri, pokrene, uputi, pogura, … Ne treba to biti nacrt gradnje, plan grada, karta skrivenog blaga, uputa za pisanje životnog sinopsisa, cilj putovanja, rezultat istraživanja, … Dovoljno je da bude znak na putu, bilo kakav. Može i stop, zabranjeno parkiranje, slijepa ulica, ... koji god. Važno je ono Nešto, što će dušu pokrenuti na najbolji mogući način. I podragati. Da, upravo to! Ili možda samo to. Zagrliti. Ono nešto po čemu bi duša rekla – da, to mi sad treba. Sad! Tako mi se danas desilo sa Suzaninim tapetama (naša Tessa K.) Dok sam čitala moja je duša disala slično. Vidjela sam se u jednoj drugoj sobi, sličnih tapeta, mora, sunca, boja i tog osjećaja pijeska pod nogama kao i onoga »dešavalo«. Možda upravo najviše tog, osjećaja. Poželje tako moja duša isti taj tren u sobi tu veliku tapetu. Kutak svoga doma, onog dušnog. Gdje će odmoriti od svih dešavanja, u svom posebnom »filmu u glavi«. Tamo gdje je sve lijepo, dobro, ispunjeno i sve na svom mjestu. Kao na slici. Spokojno. Tražiš. Ustvari ona traži, izmorena duša mira. Čak i kad znaš da je to obična zidna tapeta. Ona je taj tren 'ono nešto'. Život u trenutku „dešavanja“.

utorak, 09.05.2017.

Vježba za klavir Ono kad sjediš ispred praznog lista papira i gledaš ga. Gledaš i ništa ne vidiš. Niti u svojoj glavi, niti u mislima, sve nekako iščezne i pomisliš, kako je blagodatan taj učinak bijelog papira. Ništa. Pitam se ponekad jesu li riječi nestale? Kamo riječi odlaze na spavanje, imaju li sretno odredište za godišnji odmor, putuju li ponekad na Javu? Odmetnu li se riječi, pobjegnu, skriju?! Što rade, kad ništa ne rade? Brbotaju. Mjehurići koji ne ključaju, oble loptice koje ne isparavaju, ništa što bi riječima mogao točno ispisati i posložiti u neko univerzalno značenje. Značenje naše svagdašnje, kao kruh – bijeli, crni, integralni, pirin, kukuruzni, veliki, mali, kifla, zemička, pecivo,… Svakome svoje. U riječi kazano i iskazano. Oprečno ili sročeno. To je ona riječ koju ne možeš uloviti, koja bježi, isparava, razlijeva se, a ipak ništa ne znači. Osim možda da brbota. Nije da nemam što reći, niti da ne želim, niti da ne mogu, niti… Jako teško je uloviti riječ u brbotanju. Uhvatiti je za uvod, sredinu i zaključak, smislen. Ponekad se pitam ima li uopće smisla pisati ili smisleno pisati kad svijetom smisao neosjetno isparava?! Čemu onda riječi, kad ništa ne znače, kad nikome ne znače, kad je značenje riječi beznačajno?! Riječi bi morale liječiti, milovati, grliti, ljubiti se. Sljubiti se sa tim bijelim papirom u najljepšu ljubavnu ariju i uzneseno letjeti dalje i od oblaka, beznačajne stvarnosti i znakova na putu u izgradnji. One jedine mogu uzdignuti i jutarnjom rosom sprati Feniksu prašinu sa obamrlih latica. Brbotati, kao nepresušan izvorčić mlade rijeke što tek čeka da uplovi u avanturu svog života. A što sa starom rijekom, koja svoje posljednje meandre lijeno teče? Ima li nade da ikada još zabrbota?! Imali li nade za riječi i bijeli list papira, da se spoje, sljube, obljube i zavjetuju, kao u priči – od sada pa dok ima vijeka, živjeti ćemo sretno u riječi. Čak i kad zašutimo, zanijemimo, odemo na Javu, protežemo se lijeno kao kornjače sa Galapagosa, zaturimo glavu kao odbjegli nojevi iz Australije i pokrijemo se vlastitim perjem, kao što anđeli grle sami sebe. Kažu da anđeli vole sve, ali tko ljubi anđele? Tko im poklanja svježe livadske tratinčice, tko im miluje krila kad posustanu poslije napornog dana, tko im kuha biljne napitke da se oprave za nove letove… Jesu li anđeli riječi? Ili su riječi anđeli koji se nikad ne umore, koji nikad ne počinu, zanijeme, ustuknu, bezriječno se ukotve u suhom koritu?! Mora da su anđeli. Jer imaju krila, lijeće, grle, … i umorne duše nježno nose na počinak, miluju im kose dok spavaju i majčinskom brigom čekaju da se oporave. Riječi koje brbotaju. Kao izvor mlade rijeke iznjedre iz nutrine postelju za dušu. Ono kad sjediš ispred popisanog lista papira i gledaš sebe napisanu u dječjem crtežu jednog trogodišnjaka. Život izgleda kao vježba za riječi i bijeli list papira.