pjaceta

Vrijeme i promet

Kako se vratiti pisanju? Lako. Nešto napisati. Pismo, razglednicu, čestitku. Već odavno ne pišem. Nemam žara. Priču, novelu, crticu. Ne pišem. Nije do dara, već do plana rada. Pišem klavirski. Tipkam. To je taj stil. Kažu da se tako ne piše. Moraš imati priču. Zaplet, vrh i rasplet. Moraš imati lik, karakter i plan putovanja. Ne volim pisati u naprijed. Pišem većinom unazad ili sad.

Vrijeme je ključni čimbenik pisanja. Pišemo kad ga imamo ili pak kad ne protječe. Obično najviše pišem kad me muče drugi rokovi kojima bih se morala zdušno posvetiti ali meni je tad na pameti tek tipkarsko pisanje. Tad najviše skladam. Kad imam vremena pravim se da ga nemam, pa ga trošim na tipično trivijalne ženske poslove – kuhanje, pranje, peglanje i odgajanje. Da, to su ti radovi koji se ne cijene. Koji se pridodaju ženskom rodu i umanjenica su od imenice posao. Poslići uzimaju danak vremena. Pa ipak, dođe dan za štrajk. Vrijeme za pisanje. Neki dan sam prijateljici rekla – ja nisam samo mama. Gledala me je u čudu kao da sam izrekla najveću herezu. Objasnih joj da nisam samo jedan vid čovjeka, nisam samo žena, majka, služavnica, već sam sve ono što bih željela biti kad porastem, svi moji hobiji, sve moje mušice, svi moji patuljci. Puno više sam od onoga što mi se pridjevima priljepljuje. Sve sam ono što mogu i hoću biti. Postati. Patuljci su različiti, pa ipak su nam zbrojni svi pod jesnu zbirnu imenicu. Patuljci kao žena. Pričamo priče. Junioru sam zaprijetila ako ne pospremi igračke da će noću doći patuljci i odnijeti ih. Nisu stigli. Jutros je prva konstatacija bila – patuljci nisu odnijeli igračke. Patuljci nisu imali vremena. Ni mama. Mama je uzela vrijeme u svoje ruke. Sad. Odlučila je da će patuljci ipak pisati. Onako kako najbolje znaju. Patuljasto.

Vrijeme je ključni čimbenik življenja, svih naših priča. Ono prošlo, sadašnje i sanjajući buduće. Junior nema toliko vremena, njemu je jučer sve što je prošlo, neovisno o matematičkoj udaljenosti. Sad mu je sad. Ovaj isti tren. Danas ne postoji jer je to pojam koji mu je ili prošli ili budući, te događaj spada pod rubriku jučer ili sutra. Sve njegovo vrijeme je sad. Ljudi smo zaboravili na to sad. Sad tipkam. Obožavam tipkati, zanemariti onaj glas koji visi nad glavom i govori – kuvaj šalšu, sredi blitvu, usiši, pospremi robu, ispeglaj, novu objesi. Slušam ga, ali se prstići vesele pisanju. Ono kad raspete sve svoje igračke po dnevnoj sobi dok mamu hvata lagana nesvjestica uz prigovore da pospremite, a vi uživate u svakoj igrački koju vidite. Kao u svakom slovu koji nastaje na klavijaturi laptopa. Patuljci neće pospremiti. O, o. O_o. Vrijeme njima ništa ne znači.

Tako je sa pisanjem. Vrijeme je tu beskonačno. Priče su istinite, izmišljene, izmaštane. Pozdravi i želje nacrtane. Blog je zapis. Dnevnik putovanja osobnim životom. Neku putuju cestom, neki maštom, neki poljima, morima, neki hranom, pa i politikom. Svako svojim rutama. Najviše puta lutam. Nemam neki redoslijed putovanja. Kad je sve tako zanimljivo. Puno toga treba još vidjeti, uvidjeti, napisati.
Razmišljam ovih dana da se vratim pisanju ali na drugi način. Koncentrirano i strukturirano. I već me hvata smijeh. Patuljci se bune. Valjaju po travi i umiru od smijeha. Šta reče - strukturirano?! Po pravilima struke i zanata. Buahaha. Nisu rute i koordinate za njih. Oni se provlače kroz drveće i šipražje, oni preplivavaju rijeke, rone u jezerima, istražuju špilje. Patuljci nemaju mira.

Možda bi im putopisni blog bio mio. Eh, za putovanja, koliko srcu draga bila, trebaju postojati još neki uvjeti. Oni minorni. 'Vremenski'. Jedino postojano u našem životu su dnevna putovanja, što cestom, što mislima, pa stoga je moguće imati samo takav putopis. Opis puta od kuće do vrtića.