Marketing
Vježba za klavir
Ono kad sjediš ispred praznog lista papira i gledaš ga. Gledaš i ništa ne vidiš. Niti u svojoj glavi, niti u mislima, sve nekako iščezne i pomisliš, kako je blagodatan taj učinak bijelog papira.
Ništa.
Pitam se ponekad jesu li riječi nestale? Kamo riječi odlaze na spavanje, imaju li sretno odredište za godišnji odmor, putuju li ponekad na Javu? Odmetnu li se riječi, pobjegnu, skriju?! Što rade, kad ništa ne rade?
Brbotaju.
Mjehurići koji ne ključaju, oble loptice koje ne isparavaju, ništa što bi riječima mogao točno ispisati i posložiti u neko univerzalno značenje. Značenje naše svagdašnje, kao kruh – bijeli, crni, integralni, pirin, kukuruzni, veliki, mali, kifla, zemička, pecivo,… Svakome svoje. U riječi kazano i iskazano. Oprečno ili sročeno. To je ona riječ koju ne možeš uloviti, koja bježi, isparava, razlijeva se, a ipak ništa ne znači. Osim možda da brbota.
Nije da nemam što reći, niti da ne želim, niti da ne mogu, niti… Jako teško je uloviti riječ u brbotanju. Uhvatiti je za uvod, sredinu i zaključak, smislen. Ponekad se pitam ima li uopće smisla pisati ili smisleno pisati kad svijetom smisao neosjetno isparava?! Čemu onda riječi, kad ništa ne znače, kad nikome ne znače, kad je značenje riječi beznačajno?!
Riječi bi morale liječiti, milovati, grliti, ljubiti se. Sljubiti se sa tim bijelim papirom u najljepšu ljubavnu ariju i uzneseno letjeti dalje i od oblaka, beznačajne stvarnosti i znakova na putu u izgradnji. One jedine mogu uzdignuti i jutarnjom rosom sprati Feniksu prašinu sa obamrlih latica.
Brbotati, kao nepresušan izvorčić mlade rijeke što tek čeka da uplovi u avanturu svog života. A što sa starom rijekom, koja svoje posljednje meandre lijeno teče? Ima li nade da ikada još zabrbota?! Imali li nade za riječi i bijeli list papira, da se spoje, sljube, obljube i zavjetuju, kao u priči – od sada pa dok ima vijeka, živjeti ćemo sretno u riječi. Čak i kad zašutimo, zanijemimo, odemo na Javu, protežemo se lijeno kao kornjače sa Galapagosa, zaturimo glavu kao odbjegli nojevi iz Australije i pokrijemo se vlastitim perjem, kao što anđeli grle sami sebe. Kažu da anđeli vole sve, ali tko ljubi anđele? Tko im poklanja svježe livadske tratinčice, tko im miluje krila kad posustanu poslije napornog dana, tko im kuha biljne napitke da se oprave za nove letove…
Jesu li anđeli riječi? Ili su riječi anđeli koji se nikad ne umore, koji nikad ne počinu, zanijeme, ustuknu, bezriječno se ukotve u suhom koritu?! Mora da su anđeli. Jer imaju krila, lijeće, grle, … i umorne duše nježno nose na počinak, miluju im kose dok spavaju i majčinskom brigom čekaju da se oporave. Riječi koje brbotaju. Kao izvor mlade rijeke iznjedre iz nutrine postelju za dušu.
Ono kad sjediš ispred popisanog lista papira i gledaš sebe napisanu u dječjem crtežu jednog trogodišnjaka. Život izgleda kao vježba za riječi i bijeli list papira.
Post je objavljen 09.05.2017. u 18:20 sati.