Iz prošlog posta vidim da neki smatraju da nisam dovoljno ozbiljan. Da ono što sam tamo napisao nema veze sa stvarnošču.
Pa da li su piloti zaista nadljudi , mit ili istina?
Da li je njihov posao toliko zahtjevan da prosječan čovjek to ne može, već za to trebaju iznimni ljudi?
E, pa ima aviona i aviona.
Prva skupina su privatni avioni za osobne potrebe, generalna avijacija, Cesnice i Pajperi.
Tko vozi takve avione? Uglavnom bogati glumci, biznismeni, i tatini sinovi. Takvi avioni se voze uglavnom ručno, a navode se instrumentalno sa zemlje ili ne, tj leti se vizualno prema orjentirima (npr letiš od ovog sela prema onom brdu).
Više manje svatko normalan može pilotirati u takvom avionu. Znate u američkim filmovima kad u školi letenja uči letjeti baka od 80 godina?
Da li su svi ljudi normalni?
Nikako. Upoznao sam ljude koji su glupi, neuračunjivi po prirodi (psihološki), a i ljude koji su neinteligentni, te ljude koji su neobrazovani.
Zato se prolaze lječnički pregledi i ispiti.
U drugoj su skupini putnički avioni koji prevoze više stotina putnika.
Ti avioni su krcati eletronike i automatskih sustava.
Piloti moraju biti staloženi, smireni i razmišljati hladne glave. Tome služe psihotestovi na lječničkom.
Zatim ti ljudi moraju naučiti hrpu stvari o hrpi sustava u avionu kojeg voze.
To se uči u školi. To su fakultetski obrazovani ljudi.
Ali ipak normalni ljudi. Nikako nadljudi.
Kako se kod nas postaje pilot?
Upisuje se preskupi fakultet. Nakon koga slijedi školovanje za konkretnu klasu ili tip aviona. Od masu prijavljenih vrši se selekcija, od kojih dalje počinje školovanje samo vrh, malobrojna elita.
To ne znači da oni ispod crte ne mogu postati piloti. Jednostavno takve su kvote. Poneki prekinu školovanje, otpadnu, ali ni svi koji upišu medicinu ne postanu doktori, zar ne? To je samo zahtjevan studij.
Druga je opcija da vam država plati studij. Tada postajete vojni pilot.
E, sad. To je nova kategorija.
Biti pilot borbenog mlaznjaka zaista zahjeva posebnu vrsti ljudi.
Uvjeti na tom radnom mjestu su veoma teški i zahtjevni. Priznajem to već ne mogu postati normalne, prosječne osobe poput mene npr.
Za tako nešto su svakako potrebni iznimni ljudi.
Pogledajmo samo pilote Kanadera.
Rade u teškim uvjetima, zapravo ne lete, već stalno izvode akrobacije, pri kojima nose glavu u torbi. Iznimni ljudi, svakako.
Ti ljudi rade zahtjevan, opasan i težak posao za samo 7000 kn. Sramotno.

Opet sam naišao na zanimljivu vijest a tiče se aviona. Nekako su mi te priče sa avionima uvijek super za pogledati, možda jer zbog posla znam ponešto o avionima, a možda samo jer su avioni opčenito fascinantni.
Svi smo ne tako davno uživali u striptizu stjuardese u kokpitu putničkog aviona. Nekako ispada da uniforme privlače komade? Naravno to ide u oba smjera!
Ovaj put ispada da su oba pilota spavali za vrijeme leta i prošišali aerodrom na koji su trebali sletjeti.
Kontrolni toranj ih je bezuspješno zvao sat i 18 minuta. Kada su piloti napokon čuli radio pozive, već su preletjeli aerodrom 240 kilometara, a tu su razdaljinu prevalili za samo 16 minuta.
E pa kako zapravo lete ti današnji avioni? Zapravo piloti osim uzlijetanja i slijetanja, nakon što isplaniraju rutu, koju im odobri kontola leta (ovisno o vremenskim nepogodama i drugim avionima) ukucaju plan leta u kompjuter i uključe autopilot. Tada piloti mogu npr. igrati na karte ili kao u ovom slučaju spavati. Sve dok im kontrola leta opet ne naloži da nešto promijene zbog novih okolnosti.
Današnji putnički avioni toliko su kompjuterizirani da doslovno mogu sami letjeti. Uz pomoč navigacijskih uređaja na zemlji, avion leti po zračnom putu (nešto kao ceste na zemlji).
Postoji automatski sustav izbjegavanja sudara u zraku, gdje avion sam mijenja zadanu putanju ako je u situaciji mogučeg sudara.
Avion može sam pronači pistu i sletjeti, zato piloti i mogu sletjeti navođeni sustavima sa zemlje za precizno slijetanje, u potpunoj magli tj vidljivosti od 0 metara.
Avion može i poletjeti sam. Piloti su zapravo tu samo zato što kompjuteri još uvijek ne mogu razmišljati i donositi odluke. Zapravo su u avionu dva pilota samo zato da jednome ne pozli za vrijeme leta.

Podsječa me na staru anegdotu:
U početku zrakoplovstva pilot je imao toliko posla za upravljačem da nije imao vremena uz kartu proračunavati pozicije i kurseve, a radio uređaj je bio nimalo user friendly pa je to radila još jedna osoba.
U avionu su za let bili potrebni pilot, kopilot, navigator i vezist.
Napretkom u avio tehnici posada se smanjila na pilota, kopilota i vezista.
Pa na pilota i kopilota.
Pa napokon na pilota i psa.
Zašto k vragu pilota i psa?
Pas je tu da ugrize pilota ako nešto dotakne!!!

Kupio sam si novi laptop, Acer M725, sa kako piše, linuxom.
Možete zamisliti moje iznenađenje kad sam ga upalio, a umjesto operativnog programa (u obliku windowa) podigne se comand prompt line.
Izgleda da su mi prodali besplatni program Linux inačicu Dosa, bez grafičkog sučelja.
Nakon sat vremena prčkanja po helpu i upisivanja raznih inačica naredbe startx, bilo mi je jasno da me očekuje instaliranje nekog OS-a.
Bez obzira što na kutiji piše da dolazi sa instaliranim Linuxom.
A valjda postoje Linuxi i Linuxi...
Malo sam prosurfao i vidio da je to česti slučaj sa ovom distribucijom. Naime Linux se instalira u tvornici, a ne u dučanu.
Pošto nikako ne želim Vistu, ostaje mi mogučnost između Xp i nekog linuxa, Ubuntu ili nešto slično.
Još malo surfajuči vidim da laptop u dobivenom paketu nema drivere za (stari) Xp već samo za (novu i super) Vistu.
Pa ako želim izbječi sat-dva gubljenja živaca po netu, izabirem instalaciju Linuxa.
Prednost Linuxa nije u tome što je to besplatan program, jer budimo iskreni jebe se nama i za licence i za Billa.
Prednost je u tome jer su gotovo svi virusi pisani protiv, to jest za Windowse, a pisani su od strane korisnika Linuxa kao sprdanje sa Windowsima ili kao protest prema monopolu Billa G.
E, pa veselim se bezbrižnom surfanju...

Došla mi je pod ruku jedna zanimljiva knjiga koju preporučujem iz sveg srca...
Knjiga domačeg autora, Ante Tomića : "Građanin pokorni"... :)))
Veoma duhovito, lako čitljivo štivo, i temom sa kojom se lako možemo poistovjetiti...
Čitajući crtice iz svakodnevnog života, nailazio sam na situacije i razmišljanja koja se savršeno poklapaju sa djeličima moga života i odrastanja...
Svakako pročitati.!!!

Citat:"Doba je godišnjih odmora i svi ste, jasno, dobrodošli u Dalmaciju. Nama bi ovdje, doduše, bilo zgodnije da ste novac koji namjeravate potrošiti na ljetovanju naprosto poslali poštanskom uplatnicom, ali ako ste već došli, stisnut ćemo se malo, naći će se postelja i za vas. Smeta li vam ako vas stavimo u garažu? Tamo je već jedna obitelj Nizozemaca, bračni par s troje djece, ali oni su kod traktora, vas ćemo smjestiti na drugu stranu, na luftmadrace ispod police s alatom, pesticidima i herbicidima, vrećama sjemenja i rasparenim blatnjavim gumenim čizamama. Koliko to košta? A slušajte, gospodo draga, apartman košta, ako nemate para, što ste uopće dolazili na more. Zahod? Ma, koji zahod, gospodine, vidi šume oko nas...

I tako se vi smjestite u garaži kod jedne krasne obitelji negdje na Visu i dva tjedna kenjate iza grma, dok vas visoka suha trava škaklje po guzi, i trudite se ne razmišljati o zmijama, ježevima i crnim udovicama. Mislite da vas nitko ne vidi, ali svako jutro gazda izađe na terasu i veselo vam mahne..."

Citat: "Neobično je to, malo možda i tužno, u jednom času imaš 20 i čini ti se da će ti čitav život biti kao jedan uzbudljiv i neprekinuti Woodstock, a samo časak kasnije vučeš putni frižider s voćnim kašicama rižolinom. Nisi ni primijetio kada i kako ti se to dogodilo. U treptaju oka, od anarhista u vreći za spavanje na plaži pod tamarisom pretvorio si se u malograđansko čudovište koje urla na recepcionara jer u sobi nema tople vode.

E, sad, što da čovjek napravi?? Mogao bi se dakako kao oni ocvali bikeri u kožnim prslucima sa resama, sa sijedim brčinama, perčinima i crnim "Born to be Wild" majcama rastegnutim preko trbuha praviti se kao da se ništa nije dogodilo, ali nekako nemam volje za to. "Im too old for this shit", reko bi Danny Glover u "Smrtonosnom oružju", a ja ga često citiram, uvijek napola ozbiljno sa nekom svečanom autoironijom, sam sebi smiješan u šta sam se pretvorio."

Znate li koji je vijek trajanja drvenih brodova?
Drveni brodovi su zapravo neuništivi. Doslovno vječni.
Jedino što može uništiti brod je nebriga i napuštanje broda.
Drveni brod traži puno posla i redovitog održavanja.
Brod se održava gotovo svakodnevnim čiščenjem i sitnim popravcima.
Jednom godišnje mora se izvuči na škver i napraviti generalka, kada se brod opitura od glave do repa, izvana i iznutra.
Da se ne bi govorilo da ga na površini drži samo pitura potrebno je dosta rada:
Svako toliko na tim škverovima, potrebno je zamijeniti pokoju dotrajalu dasku.
Par dasaka sada, par dasaka za 2-3 godine... i eto vam broda ponovno u najboljem izdanju. Baš zbog tih popravaka drveni brodovi žive dugovječnim životom.


Kad pogledam ove slike na pamet mi pada sljedeči scenario:
Ribarski brod, koča, jedini prihod jedne obitelji koji u isto vrijeme zapošljava još trojicu mornara. Vlasnik tj. barba vrijedno radi i zarađuje za život kruh sa sedam kora. Oprema na brodu je dotrajala, ali je brod redovito održavan.
Jednoga dana naš barba šeta i sretne svog poznanika, pa ga upita: "Čo, di si? Pa zar ti ne radiš u toj i toj banci? Daj sredi mi nekakav kredit moram prominiti motor na brodu!"
Gle slučajnosti (neki bi rekli da slučajnost ne postoji) naš poznanik je šef odjela kreditiranja malih poduzetnika u toj i toj banci, pa kaže "Nema problema moj čovik, samo reci koliko ti treba, meni daš 10% od iznosa kredita i ja ti sve sredim"
I kako to već biva, naš barba je podigao kredit koji višestruko premašuje vrijednost broda.
Novcima si je kupio novi automobil, renovirao kuću koju je prepisao na ženu, i općenito ugodno živi.
Brod je napokon završio napušten na mrtvom vezu, i polako ali sigurno propada pod zubom vremena i nebrige.
Banka ima hipoteku bez vrijednosti i kredit koji se ne otplačuje, rekli bismo:
vuk sit, ovce na broju?