kako sam probudila puževe
sanjala sam velike, kao ugljenom nacrtane, tamno plave valove
koji su pred mojim pogledom gutali kuće
(sjećaš se, taj sam ti san prepričala dva dana prije potresa)
u jednom sam snu bila poznati fotograf na godišnjem odmoru
od tog su mi sna kao suvenir ostale dvije bore smijalice
pa, onaj koncert
za koji sam zaboravila riječi mojih stihova
noćas me posjetio san bez snova
još samo da se mogu sjetiti na kojem sam ga boku sanjala
tko god da je krivac
moja zelena majica,
kuhalo na paru u kojem pripremam kelj
ili šalica kave, čije je vanjsko lice oslikano točkicama
poželjela sam, biti puž
sasvim običan, mali, znatiželjni, s kućicom na leđima puž
voljela bih
poput njega biti svoja na svojem
dosadile su mi ove poput stranca, neugledne, podstanarske pločice
tu i tamo
zaigramo igru „da sam ja netko“
i tko god da ja jesam
u mojoj igri uvijek, na svakom balkonu
umjesto čarapa i potkošulja raste cvijeće
ja sam otišla korak dalje
ne vjeruješ
čekaj, čekaj dok ti za koji dan poslužim mini salatu od rajčice i bosiljka
jučer sam obišla nekoliko knjižara
dočekao me uvijek isti odgovor: „žao nam je, no nemamo tu knjigu“
popodne sam je pronašla
ispod stolića, u kutiji punoj knjiga sa sjevera
vrijeme je da preispitam svoje postojanje
u svojem nepostojanju
zbog južine
ili ovih narančastih latica
kroz jutro me poput vjernog psa slijedi glavobolja
bilo da je sunce ili kiša
ovi se proljetni dani vuku poput sjede starice
(tugom je ispunjeno moje proljeće, no sad ti neću o tome pisati)
prepisat ću na papir sve stihove
i poklonit ih vjetru
možda će tako brže narasti krila
novome ljetu
|
