nepospremljena razmišljanja
kažeš more je plavo, ja kažem nije, ni plavo, ni crveno, ni zeleno.
kažeš more je slano, odmahujem glavom, jer nije, to je samo pridjev, a more je više od pridjeva, više od imenice, više od stihova pjesme.
more je priča, što putuje s oblaka na oblak.
more je jutro, u kojem kamenčići grade njegove obale.
more su leptiri što neprestano pjevaju, u čijim se slogovima svako toliko izgubim.
*****
to je bilo prvo i zadnje ljeto koje sam u društvu noćne lampe provela lutajući stranicama ljubavnih romana.
to sam ljeto jednim skokom ustajala sa svitanjem, samo kako bi s prvim zrakama mraka uskočila natrag.
sve u svemu bilo je to sasvim obično ljeto, osim kreveta, koji je ljetne dane provodio nepospremljen.
promatrajući bijelu plahtu što se slobodno prelijevala preko margina madraca, otvorenu knjiga što je provirivala ispod s jastuka s otiscima mojih snova, pomislila sam, kako bih voljela, u polumračnoj sobi muzeja, izložiti svoj nepospremljeni krevet.
misao me godinama slijedila, no nikome kao meni nije bila zanimljiva.
jedne sam večeri, sasvim sam slučajno na stranicama malog ekrana vidjela prilog o izložbi na kojoj je između ostaloga bio izložen nepospremljeni krevet.
*****
jutros sam susrela predivnu misao.
nazvala sam je „grad kuća“.
o njoj ti mogu pričati samo u natuknicama: xyzw kuća, s ywzx ulica i wzyx parkova.
možda je i to previše.
a onda sam susrela još jednu, jednostavnog imena „autobusna stanica“.
o njoj niti u natuknicama.
*****
kažeš more je priča.
ja kažem šuti.
oleandri prisluškuju.
|
