Početkom tjedna pokucao je na vrata, noseći u lijevoj ruci malu putnu torbu, a desnom je pod miškom pridržavao crnu kutiju. Visok i mršav mladić, koščatih, tankih udova podsjetio me na drvene štule. Obučen u traperice, po mojoj slobodnoj procijeni dva broja prevelike i majicu bez rukava djelovao je još mršavijim. Njegovo tijelo nosilo je na ramenima iznimno malu glavu s tamnim, upalim očima, krivim nosom, a dvije tanke, blijede linije ispod nosa bile su usne. S vrha njegova nosa klatila se velika, sjajna kapljica znoja: kap, u sekundi je otvorio usta i uhvatio ju je vrhom jezika.
Razrogačila sam oči: koja preciznost!
- Dobra večer, iznajmio bih na kratko vrijeme jednosoban stan - objasnio je jedva otvarajući usta.
- Imate li još stvari?
- Ne, ova torba i kutija su sve što imam.
- Koliko planirate ostati? - upitala sam visoko podignutih obrva.
- 30 dana – odgovorio je odlučno.
- Plaća se unaprijed.
- Naravno. - Pružio je presavijeni snop novčanica.
- Izvolite ključ. Biti ćete na drugom katu, simbolično u stanu broj 30. - Uz osmijeh sam mu pružila ključ i dodala: - Želim vam ugodan boravak.
- Hvala - nadovezao se pristojno.
Sinoć oko ponoći ležala sam u krevetu sklupčana pod debelim zimskim pokrivačem, tonući sve dublje u krevet i u san. Probudilo me iznenadno beng, beng po mojim kapcima. Trgnula sam se.
- Tko je? - upitala sam ne otvarajući oči.
- Ja sam - netko je odgovorio.
- Tko ja? - Otvorila sam jedno oko: u sobi je vladao mrkli mrak.
- Pa, ja! - Nije odustajao.
- Sto mu gromova, tko si da si, gubi se s mojih kapaka! - ljutito sam viknula i povukla pokrivač preko glave.
- Ja sam, tvoj novi podstanar. Jesi li za jedno piće prije spavanja? - predložio je.
- Već spavam. I od kada smo nas dvoje na ti? - Zatvorila sam oči.
- Od uvijek! - Njegov je smijeh odzvanjao hodnikom.
- Da? - Bacila sam pokrivač na pod, zamotala se kućnim ogrtačem, te mu otvorila vrata. - Jedno piće i razlaz. Važi?
- Važi. Obećavam. Imaš li koju kap ruma? – Ispitivački me promatrao.
- A koji si ti klinac donio sa sobom? - upitala sam smještajući guzicu u fotelju, u kutu sobe.
- Sebe! - odgovorio je napuhao.
- S malo coca-cole i kriškom limete. – Ispružila sam prst u pravcu kuhinje.
Vratio se s dvije čaše.
- Živjela!
- Živio!
- Gdje smo stali? - upitao je, te sjeo na pod, raširivši svoje udove na sve strane svijeta.
- Kako to misliš, gdje smo stali? - Promatrala sam ga preko ruba čaše.
- Ajde, ajde, ne pravi se blesava, predugo se poznajemo.
- Hm! - Nasmiješila sam se i dodala: - Ti i ja. Nisi moj tip.
- Sad bi još i birala, ali ništa čudno, bila si i još uvijek jesi izbirljiva, ali i nepromišljena i…
- Što i…? - oštro sam ga prekinula.
- Jedno s drugom vodi te na krivi put.
- Da?
- Da. I nesigurnost.
- Stvarno imaš muda! - viknula sam, a moje su ruke tražile džepove, nisam željela da vidi moje ruke: jutros sam izgrizla sve nokte na prstima.
- Pa, baš i nemam. Sve ovisi o tebi – odgovorio je mirnim, tihim glasom i dodao: - Ne budi smiješna i izvadi ruke iz džepova. Do kraja mjeseca opet ćeš imati duge nokte. Znaš kako od mene ne možeš ništa sakriti.
- Tko si zapravo ti?
- Najjednostavnije: ja sam ti. - Nasmiješio mi se prijateljski.
- Teško. – Uzdahnula sam, te nakrivila glavu: osjećala sam se poput upitnika.
- Lakše je nego što misliš. Nas dvoje smo, ako se tako možemo nazvati: ti. Ja sam dio tebe poput bilo kojeg drugog dijela tebe.
- Misliš poput mog oka, uha, prsta...
- Zgodna usporedba, ali mislio sam na tvoje strahove, čežnje, tugu, sreću...na sve što proživljavaš, i što osjećaš, i o čemu razmišljaš u mraku dok te nitko ne gleda, dok si sama sa svojim mislima....sa svim onim što čini tebe tobom. - Ne ustajući dovukao se do mene, sjeo i u tišini me zagrlio.
- Ti si...moja podsvijest - rekla sam tiho: na moje riječi on me je još jače zagrlio.
- Hej, glavu gore! - rekao je veselo i odmah dodao: - Hoćemo li popiti još jedno piće, pa na spavanje?
Klimnula sam glavom.
- Hoću li te opet vidjeti? - upitala sam s punom čašom u ruci.
- Naravno.
- A hoću li te prepoznati?
- Znam kako se ponavljam, ali ti si ta koja utječeš na to. Ti stvaraš moj lik ovisno od stvari i ljudi o kojima razmišljaš, o problemima s kojima se moraš suočiti.
- Znači, možeš biti bilo tko i pojaviti se bilo kada?
- Aha.
- A zbog čega baš večeras?
- Osjećam, boriš se i trzaš, i znaš, kako neće uvijek biti po tvome, onako kako bi ti to željela, koji put ćeš i izgubiti, i s vremenom ćeš prihvatiti gubitak, ali unatoč tome, moraš sama sebi reći ...
- Sve je u redu – prekinula sam ga, završila rečenicu, podigla glavu, te ga pogledala u oči i dodala: - Misliš kako ja to ne znam?
- Znam kako znaš – tiho je odgovorio.
- Ali?
- Samo sam te želio na to podsjetiti kako ne bi zaboravila.
- Ne brini. Neću.
- A sada...- smiješio se.
- Znam, znam...- Popila sam piće do kraja, ustala i vratila se u krevet.
- Laku noć – rekla sam iz navike: podsvijest nikada ne spava.
- Laku noć – uzvratio je, a u sobi je opet zavladao mrkli mrak.
volim
pod prstima vjetra
bijeli miris limuna promatrati
u ljetnoj oluji
bosonoga kišne kapi loviti
toplinu kruha
iz vrećice štipnuti
u čokolatinu
lješnjakovo srce pronaći
najslađi zalogaj
sa tuđeg tanjura ukrasti
nad rubom šalice kave
trepavicama prolaznike fotografirati
toliko toga volim
a tebe
koračala je s jutrom u susret brezi
iza nje njihalo se sunce
obasjavajući konture vunastih prolaznika
naslonila se uz brezino tijelo
grleći je mislima
u njezino vidno polje uletio je leptir
pokraj usnula maslačaka šetao je golub
s najnižih grana
u kosu joj je sletio vjetar
prstima je počešljala tanke vlati trave
otvoreni dlan okrenula je nebu
njezina se linija života smiješila
zatvorila je oči i nastavila češljati travu
vratila se
u jučer
- Pogledaj! - radosno je uzviknula.
- Što? - Nepomično je sjedio zagledan u vrhove cipela: prekrivene zrncima nježne, crvene prašine.
- Sunce izlazi – rekla je toplim glasom, te ispruženom rukom pokazivala prema istoku.
- Vidim. - Nervozno je lupkao cipelama, ne bi li otresao s njih zrnca prašine, no bezuspješno, jer zrnca su nepomično stajala, kao da su srasla sa cipelama.
- Rumeno jutro - dodala je mazno i licem pomilovala njegovo rame.
- Da? - Oteo mu se uzdah: prvi znak dosade.
- Gdje si? – Utisnula je kažiprst u njegovo rame.
- Tu. – Dohvatio je prvi kamenčić, pa ga isti tren, odložio na njegovo mjesto.
- Purpurno je - rekla je zaneseno, te preko njegovog ramena, poput cvijeta rastvorila mali dlan, pokazujući prema zapadu.
- Dobro - promrmljao je mrzovoljno.
- Sunce zalazi - rekla je pokušavajući prstima uhvatiti neposlušan pramen njegove kose.
- Sunce ne izlazi, niti zalazi, već se zemlja okreće! - rekao je ljutito.
- U tvome svijetu, no u mojem... - glas joj je podrhtavao, a u njezinim su se dječjim očima, boje proljetnog neba, caklile suze.
- Sunce je samo jedna od zvijezda, a tvoj svijet, je svijet mašte! - rekao je hladnim, grubim glasom. – Odrasti već jednom!
- Za tebe, samo zvijezda, a za mene: svijet, sreća, ljubav i mjesto odakle dolazim – pričala je šapatom, a niz njezino lice, tekli su potočići zlatnih suza, natapajući zrnca prašine, iz kojih su pod njezinim nogama, u sjeni njezinog sitnog tijela, provirivale vlati mlade trave.
- U tvoju priču, kako si se rodila iz sunčeve zrake, ne vjerujem! – vikao je iz sveg glasa. - Dosadila mi je, i ne želim je više slušati, kao ni bilo koju, tvoju drugu priču!
- Moj … moja … je prič … priča - Njezine su se riječi rastapale na crvenim usnicama, vlažnim od suza.
Ne slušajući je više, skočio je sa zemlje, i ne okrenuvši se, odšetao strmom stazom, koja je vodila prema vrhu brežuljka, u smjeru sjevera, ostavljajući iza sebe djevojku i njezin svijet mašte, prepun priča i čarobnih junaka. Na pomisao kako ju je povrijedio, samo je odmahnuo rukom, jer se već sljedeći čas sjetio, kako su vrata, na kojima piše «romantika», za njega i dalje čvrsto zatvorena, i radosno se osmjehne.
Poslije ukusnog obroka sastavljenog od feta sira, uputili smo se korak po korak prema brodu Lefka Ori, noseći osmijeh sreće na licu, ali i tračak tuge, što je našem boravku u Grčkoj došao kraj.
U Grčku smo doplovili brodom Sophokles V, a isplovili na brodu Lefka Ori. Po veličini brodovi su bili isti, ali po uređenju ne, jer je Lefka dotjeranija morska ljepotica.
Slijedeće jutro, poslije doručka na palubi, na naše veselje napunili su bazen.
Poslije tri kupanja, glad je velika: smazala sam cijelu porciju gyrosa!
Puna trbuščića krenula sam u popodnevno razgledavanje palube!
Za ove se je fotografije trebalo približiti palubi, a onda se malo nagnuti i ruke ispružiti, no svladavanje straha i ovaj se put isplatilo. Ispada kako sam hrabrija kad sam sama!
U društvu putnika devete palube, osjećala sam se kao kod kuće.
Pred kraj dana, na repu broda.
Iza nas je zadnja noć u brodu. S novim danom uplovljavamo u Veneciju.
Iskoristila sam priliku za susret sa psećim putnikom.
Ostalo je još malo vremena, pa sam trenutak, prije odlaska u trup broda, u pravcu recepcije, uhvatila još nekoliko fotografija.
Kada se iz razjapljenih usta broda pojavio naš žuti autobus, našem je boravku na moru došao kraj.
Kreativno iscrpljeni, puni dojmova vratili smo se istim putem do Zagreba.
Slijedeće jutro, u nedjelju još jednom smo krenuli put Peloponeza. Ovaj put preko Korintskog kanala.
Prvi put u povijesti, ideju o presijecanju kanala, kojim bi se povezalo Jonsko i Egejsko more, iznio je Perinader, u sedmom stoljeću pne. Njegovu je ideju porazila veličina samog podviga. Kroz stoljeća, brojni su se velikani poigravali idejom o presijecanju kanala, uključujući Aleksandra Velikog i Kaligule, no tek je Nero, bio taj koji je prvi put zamahnuo zlatnim čekićem, zadavši prvi udarac tvrdom kamenu. No, njegovu su ideju zaustavili prodori Gala.
Presijecanje kanala završeno je tek u 19 stoljeću, od strane jedne francuske inženjerske kompanije.
Sam kanal dugačak je 6 km i širok 23 metra.
Nažalost, kada smo prelazili kanal, niti jedan veliki brod nije prolazio, pa nismo imali priliku vidjeti kako to izgleda.
Inače, bojim se visine, pa je prijeći kanal pješice za mene bio pravi podvig. Nagradila sam se ovom slasticom bogatom suhim gržđicama.
Naša slijedeće stanica bio je Epidaurus: Asklepijevo svetište.
Asklepije u grčkoj mitologiji bog je liječništva, sin Apolona i nimfe Koronide. Asklepijev je pandan u rimskoj mitologiji Eskulap, a bio je znan i pod egipatskim imenom Imhotep. Prikazivali su ga slično Zeusu, no uz Eskulapa su uvijek bile zmije koje su, zbog mogućnosti skidanja kože, bile simbol pomlađivanja. Osobito je bio štovan u Epidauru u Argolidi. Njegove su se svetkovine slavile dan prije dionizijskih svečanosti
Asklepijevo najpoznatije svetište bilo je u Epidauru (Epidaurus) u Argolidi te na otoku Kozu gdje je Hipokrat, poznati liječnik, vjerojatno počeo karijeru.
U Asklepijevu su čast zmije rabljene u iscjeliteljskim ritualima. Neotrovne zmije ostavljene su da pužu na podu gdje je bolesnik spavao. Katkad su i sveti psi lizali rane. Brojni su liječnici u hramovima iscjeljivali u čast Asklepija, a dolazili su im i brojni hodočasnici. Originalna Hipokratova zakletva spominje i Asklepija: Kunem se Apolonom liječnikom, i Asklepijem, i Higejom, i Panacejom i svim ostalim bogovima...
Osim muzeja, u kojem su izloženi broji medicinski instrumenti toga vremena, obišli smo i najočuvaniji antički teatar, u kojem se i dan danas održavaju kazališne predstave i koncerti, a može primiti 18 000 gledatelja.
Vodič je rekao, kako će nam kada se svi popnemo do najvišeg reda, a ima ih 55, baciti novčić u sredinu same pozornice. Akustika tog teatra nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Naime, kada stojite nad kamenom, koji se nalazi u samom centru pozornice, dovoljno je šapnuti, a vaš će glas jasno i glasno čuti i najudaljeniji gledatelj. Umjesto našeg vodiča, spustila sam se ja. Bacala sam novčić, gužvala papir i pjevala. Kasnije mi se pridružila i kolegica A. Ne znam kako se čuje novčić, ali znam kako je bilo fantastično pjevati i pričati iznad tog kamena, koji tako lako prenosi glas.
Osim pogleda na maslinike, vozeći se grčkim cestama možete uživati u rascvjetanim grmovima oleandra.
Mama je rekla kako kod njih, oleandri rastu poput korova.
Mahnuli smo Epidaurusu i krenuli prema Mikeni, usput smo zastali pored ostataka jednog s ceste vidljivog kamenog mosta, za te se mostove vjeruje kako su ih gradili sami kiklopi.
Pred Lavljim vratima sam zatvorila oči i duboko udahnula. Trebalo se je vratili u daleku prošlost i pokušati zamisliti grad, kojega je Homerov opisao kao grad "bogat zlatom".
Od vrelih sunčevih zraka sklonili smo se u muzej.
Obilaskom muzeja u Mikeni došao je i kraj našem boravku u Grčkoj.
No, prije samog ukrcaja na brod, za natrag ostalo je malo vremena, pa smo se mama i ja počastile.
Ona je smazala grilled feta, koja je zapečena s povrćem, a ja saganaki, zlatni komadić feta sira.
Slijedeće jutro, u subotu, nakon doručka, kojeg sam naravno prespavala, krenuli smo svi zajedno našim žutim autobusom prema Akropoli. Cijena ulaznice iznosi 12 eura, ali vrijedi cijeli dan, i za nekoliko lokacija. No, nismo sve obišli, jer su neke lokacije vidljive i sa same Akropole, kao na primjer stupovi Zeusovog hrama i Dionizijev teatar.
Lijep je dan, sunčan i topao, a ljudi je bilo mnogo, pa je trebalo tu i tamo malo sjesti, pričekati na slobodno mjesto za fotografiranje. U društvu velikog, pospanog mješanca čekam božicu Niku. ; )
Isplatilo se čekati: veličanstveni Partenon i ja.
U muzeju Akropole imali smo priliku vidjeti samo dio toga, jer su nažalost neke prostorije bile zatvorene za javnost.
Nakon petominutne pauze, u prijevodu odlazak na wc-e, prošetali smo pokraj karijatida, te se spustili prema drevnoj Agori. Slijedila je lagana šetnja starim ruševinama, te obilazak Hefestovog hrama, a na samom kraju Stoa of Attalos. Izgradio ju je kralj Attalos II, koji je vladao od 159 do 138 godine, te je po njemu dobila i ime, a tipičan je primjer helenskog razdoblja. Unutar zidina Stoe uređen je Agora muzej.
Vrčevi i zdjele.
Veseli poklopci.
Kleroteria, te Bronze Spartan Shield-loot from the Battle of Pylos 425.B.C.
Roštilj i ribež.
Drevni češalj, te pronađeni ostaci školjki, koštunjavog voće, i jedan češer.
Na Akropoli sam uslikala ovog prašnjavog pospanca. Uz sam Hefestov hram, raste simpatičan drvored stabla nara.
Još jednom smo se okrenuli prema Akropoli i mahnuli joj. Puna dojmova jedna se mala ekipa uputila ulicom Adrianou. Tu smo pronašli simpatičan cafe restoran. Bile su podnošljive, a paleta ponuđenih jela primamljiva. No, najprije je trebalo popiti kavicu, te još malo prošetati Atenom. A prije šetnje, zna se, u toaletu, napudrati nosiće. Prostor sanitarnog čvora nas je oduševio, sve je bilo blistavo čisto i limun mirisno. ; ))
Nakon šetnje, te kupovine nekoliko suvenira, mama i ja smo se odvojile od male ekipe, te poprilično gladne vratile u cafe restoran, u kojem smo prije tri sata s ekipom popile kavicu. Naručile smo salatu, punjenu rajčicu i papriku, te svinjetinu sa feta sirom u limunovom sosu. Umjesto deserta, popile smo pola litre Mythos piva.
Sitni detalji koji su nam upali u oko za vrijeme ručka. Odmorene i osvježene vratile smo se ulicama Atene.
Još jedna kratka pauza, kavica i coca cola, i naravno nezaobilazni odlazak u wc-e s fotoaparatom. ; ))
Hm, što bi moglo biti unutra. Ma nije važno! Mama, slikaj me!
Ispred zgrade Paralamenta. Bez pitanja, molim!
Na putu do hotela svratile smo do velikog Nacionalnog parka.
Prije spavanja, prošetale smo se do obližnje slastičarnice i počastile se baklavama, te još nekim slasticama. Uz njih su odlično išle trešnje, koje su kupljene prije ručka u gradu, tako da su s nama obišle pola Atene.
Druga je noć bila ujedno i naša zadnja noć u Ateni.
Sutra krećemo put Peloponeza.
Ispraćeni sivim oblacima, projurili smo u žutom autobusu kroz Sloveniju, prema Italiji, točnije Veneciji. U ranim poslije podnevnim satima ukrcali smo se na veliki trajekt Sophokles V, na kojem nas je dočekalo ljubazno grčko osoblje, tako da mi od grazie nije trebalo niti g. Iako se radilo o malo većem trajektu, mi smo među sobom pričali kako smo na brodu, kojega su krasila 192 metra dužine i 27 metara širine. Na brzinu smo ostavili putne torbe u kabinama, te krenuli u razgledavanje paluba. Na sedmoj palubi pronašli smo bazen, kojega smo svi tužno pogledali, jer nažalost nije bio u funkciji. Na najvišoj, devetoj palubi, pronašla sam i ograđeni prostor za pse, no u pravcu Grčke, s nama nije plovio niti jedan pseći putnik.
Nagurali smo se jedan do drugoga, ukrasivši ogradu 9-te palube, te škljocajući fotoaparatima isplovili, uživajuću u pogledu na Canal Grande i razdragano mašući mnogobrojnim morskim metalnim prolaznicima.
Prva kavica i prva salata na brodu: cijena je naravno ula la!
Na putu do Peloponeza, kratko smo se zaustavili u lukama Igumenika i Krf. U ranim jutarnjim satima, trećeg dana putovanja, usidrili smo se u luci Patras. Na brzinu smo uskočili u naš žuti autobus, te projurili kroz Patras, jureći prema Delfima. No, prije toga prevezli smo preko najvećeg kabelskog mosta, čija dužina iznosi 2250 metara. Cijena prelaska mosta za autobus je vrtoglavih 55 eura. Nakon kratke vožnje stigli smo u podnožje planine Parnas. Uspinjući se vijugavom cestom prema samim Delfima, imali smo priliku uživati u pogledu na veličanstvene maslinike. Uz samu cestu se proteže i kanal za navodnjavanje maslinika.
U društvu simpatičnog mačjeg društva popila sam kavicu. Ovog sam malog uplašenog crno-bijelog mačića fotografirala za Rusalku.
Nakon brze kavice kupili smo ulaznice i krenuli u razgledavanje Delfa. Tu sam prvi put imala barem malo koristi od čitanja turističkog vodiča, jer da je naš dvonožni turistički vodič i krenuo s nama u razgledavanje, ne bi smio niti pisnuti. Pravilo je kako morate doslovno iznajmiti njihovog vodiča. Uz ulaznicu dobili smo i mali plan Delfa, tek toliko da saznamo što gledamo, nekih većih informacija na tom komadu papira nije bilo. Ja ne bi bila ja, kad ne i u Delfima pametovala, pa sam postavila nagradno pitanje: tko zna, kako se zove biljka sitnih žutih cvjetova? Nagradu je osvojila najsimpatičnija natjecateljica, koja mi je nakon nekoliko minuta razmišljanja rekla: - Daj mi reci, daj mi reci! Za simpatičnost dobila je od mene prvo slovo, a nagradu, odnosno kavicu sam joj još dužna. ; )))
Teatar u Delfima, sa kojeg se pruža veličanstven pogled na čitavo svetište i na dolinu ispod njega. Njegovi 35 kamenih redova, može primiti 5000 gledatelja.
Ruševine Aplonovog hrama, koje su nam danas vidljive potječu iz 4-og stoljeća pne.
Apolon je Zeusov i Letin sin, te Artemidin brat blizanac. Epitet mu je Feb (Phoebos). Aplon je bog medicine, liječenja i streličarstva, ali i nositelj smrtne pošasti. Također je bog proroštva i kolonizacije. Vođa je Muza (Apollon Musagetes) te pritom i bog glazbe i poezije. Pjevale su mu se himne zvane peani. Bio je zaštitnik brojnih proročišta i hramova, a posebno se ističu Delfi i Del. Poslije je preuzeo i identitet Helija kao bog sunca (Apollon Helios).
Ljudi su ga poštovali jer je bio bog svjetlosti i Sunca bez čega život ne bi bio moguć, a također i zato što je bio bog sklada i ljepote, koji čine život smislenim. Ideal je grčkoga kurosa, skladnog, razvijenog i lijepog mladića. Apolon je štitio ljude, liječio ih, brinuo se za njih, nagrađivao dobro i kažnjavao zlo. Bio je i bog streličarstva, a njegove strijele nikad nisu promašile metu, pogotovo kad su kažnjavale zlo i nosile kugu. Bio je i bog proročanstava u kojima je ljudima objavljivao Zeusovu volju preko proročica, posebice Pitije i Sibile.
Blagi uspon iznad samog svetišta doveo nas je do staze 177 dugačke metara i 25.5 metara široke. Trebalo je još samo zamisliti 6500 gledatelja. Za to se pobrinula moja mama. ; ))
"Cilj je na startu"
Nakon laganih nekoliko koraka trčanja polako smo se u malim grupama uputili natrag. Tada je počela padati sitna kišica. Šalila sam se, kako mi Pitija sitnim kapima proriče daljnje pisanje plači pjesmica. ; ))
Ostalo nam je jako malo vremena, tako da smo nažalost uz pomoć fotoaparata, mama i ja samo projurile kroz muzej.
Ženska statuta sa zlatnom dijademom, primjer je ionske umjetnosti. Pretpostavlja se kako potječe sa otoka Samosa, iz 6-og stoljeća pne.
Nažalost minute rezervirane za obilazak Delfa, su prebrzo projurile. Morali smo antičkim Delfima reći zbogom, te nastaviti putovanje prema Ateni. No, prije toga na brzinu smo skrenuli u luku Pirej, te doslovno projurili pokraj niza usidrenih brodova. Jedan je bio veći od drugoga. Mahnuli smo Pireju, te se stali probijati kroz nepregledne kolone automobila, ulicama Atene do hotela.
Vozeći se do hotela, skakali smo po autobusu, okrećući se čas lijevo, čas desno, dok su naši fotoaparati škljocali sto na sat.
Dolaskom u hotel, malo smo predahnuli. Nakon večere, pod vodstvom vodiča, uputili smo se u šetnju gradom. Obišli smo Omoniu, Sintagmu, Monastiraki i Plaku.
Ovi veliki psi, atenske su lutalice i sljedeća dva dana često smo se susretali. Iz nekog meni nepoznatog razloga, skoro svi nose plave ogrlice.
Na kraju večernje šetnje, jedna se mala ekipa od deset ljudi, u kojoj smo se našle mama i ja, taksijem uputila prema Likobet brdu. Podijeli smo se u tri manje ekipe, te iznajmili tri taksija. Iako smo svi imali isti cilj, svaka je ekipa završila na drugom mjestu, pa smo se dobrih 30 minuta tražili. Kada smo konačno svi bili na okupu, imali smo priliku uživati u sjajnom, kružnom prizoru na grad, koji je bio obasjan milijunima treperavih žarulja. Sretni i zadovoljni što se ipak nismo izgubili, proslavili smo pićem u prekrasno uređenom restoranu: od pogleda na cijenu zaboljela nas je glava. Ali tko zna, kad ćemo opet u Atenu, a još manje na Likobet, uostalom, jednom se živi. Jedni su se u grad spustili uspinjačom, a drugi stepenicama, no do hotela, smo svi još jednom iznajmili taksije. Treba li reći kako smo svi vožnju različito platili.
Premoreni, zavukli smo se po sobama i slatko spavali, našu prvu noć u Ateni.
O samom putovanju malo kasnije, jer fotografija je mnogo i trebati će mi malo vremena da ih sve lijepo složim i nadopunim riječima.
Hvala svima na lijepim željama, koje ste mi ostavili...; ).
brod plavo more sunce i ja
u jednoj ruci turistički vodič
a u drugoj orošen čaša
dva ću se dana smješkati i vikati grazie
a onda ću se iskrcati
i zvučati otprilike ovako
dobro jutro kali mera
dobra večer kali spera
pred spavanje kali nikhta
za da ću reći ne
a za ne ohi
pristojno ću se predstaviti me lene Tixi
lijepo zamoliti parakalo
i zahvaliti efharisto
na odlasku pozdraviti andio
pa opet malo ploviti i grazie govoriti
kući se vratiti
i sve vam fotografijom ispričati
a vi?
ne zaboravite se počešljati
zube najmanje tri puta na dan oprati
voće i povrće svaki dan obavezno jesti
čokoladu sladoled i palačinke molim lijepo izbjegavati
gledati lijevo desno lijevo kad prelazite cestu
cvijeće zaliti korov počupati
psa i mačku svaki čas izvesti u šetnju
i naravno nahraniti zlatnu ribicu ako još pliva
a sada
pozdrav svima
- Hej, jesi li ostavila malo mjesta za desert?
- Naravno!
- Tebi to nije problem, kad jedeš poput vrapčića!
- Koju si nam ovaj put deliciju pripremila?
- Nešto nepcu slatko i oku primamljivo, žarko crveno!
- Nije čokoladno?
- Ne! Voćno je, svidjeti će ti se: izvoli!
- Pih! Lubenica!
- Ne frkći nosom!
- Je li slatka?
- I preslatka! Svaki dan pojedem najmanje kilo.
- Ja ih još nisam jela ove godine.
- Zaželi želju!
- Molim?
- Kad prvi put u godini nešto jedem, uvijek zaželim želju.
- He he … to je štos za malu djecu!
- Ne draga moja, već simpatičan ritual!
- No dobro, nek' ti bude.
- I, što si poželjela?
- Tajna, ako ti kažem neće se ostvariti!
- Ma daj, reci mi: mora da je visok, a je li crn ili plav?
- Ni jedno ni drugo!
- Hi, hi nije valjda ona?
- Aha!
- Ti se šališ?
- Ni najmanje: poželjela sam lubenicu bez koštica!
opijena linijama tvojih usana
ležim topla mekana
priljubljena
uz tebe
tišinom tijelom dahom
šapućeš mi pogledom
ljubiš me prstima
grliš riječima
i toneš
u san
a ja
na dlanu
skrivam tvoje crvene otkucaje i
brojim rane svježe duboke
kroz noć ću ih
vlasima kose zašiti
nježno obrubiti
za jutro
u kojem ću ti
još jednom
svoje nazubljeno srce
ponuditi
