Uz sitnu kišicu prisluškujem, pa dodajem pola teglice mašte...
- Tata! - vikne iznenada četverogodišnji dječak, lagano poskakujući uz svoga oca, prateći njegove velike korake.
- Da, sine? – odgovara otac, pogledavajući prema cesti: čvrsto drži dječaka za ruku, jer promet je gust, a cesta skliska od laganih, ali dosadnih, jutarnjih kišnih kapi.
- Ja ne bih išao danas u vrtić! - odlučno izjavi dječak.
- Isto si govorio i jučer, a kada sam došao po tebe, ti si gradio svemirski brod i morao sam te čekati u garderobi dobrih dvadeset minuta. Sjećaš se?
- Aha. Ali danas bih baš želio ostati s tobom kod kuće - kaže dječak.
- Ne može! - ne gledajući ga, nervozno vikne otac. - Sine, imam puno posla! Uostalom, tebi bi sa mnom kod kuće bilo dosadno!
- Ne bi! Crtati ću! - predloži dječak.
- Baš kao i zadnji put, kada si pošarao pola mojih spisa s posla, a nakon toga ih ukrasio mrljama soka i čokolade! – oštrim ga glasom podsjeti otac.
- Biti ću u svojoj sobi i gledati crtiće. Molim... - Dječakove usne lagano zadrhte: na samom je rubu plača.
- Ne dolazi u obzir! - grubo ga prekine otac. - Ovako ili onako gledaš previše crtića, a to nije dobro za tvoje male oči!
- Pa i ti, kad dođeš s posla gledaš televiziju - kroz suze vikne dječak.
- Kad budeš velik kao ja, gledaj televiziju cijeli dan! A do tada, će biti onako kako ja kažem! - mrzovoljno kaže otac.
- Tata...molim te...biti ću dobar… - Niz dječakovo lice teku potočići suza.
- Ne! Ideš u vrtić i točka! Tamo ćeš se lijepo igrati s prijateljima! Da nemam toliko posla, ja bih išao danas u vrtić – kaže otac ljutito, ali se na kraju, ipak nasmiješi svojim riječima.
- A što bi ti tata radio u vrtiću? - upita dječak sumnjičavo, brišući suze u rukav jakne.
- Igrao bih se sa kockicama, onim malima, koje i ti voliš. Kako li se već zovu?
- Lego kockice! – procijedi dječak kroz zube.
- Ili bih se igrao kuhara, u onom vašem kutiću, gdje vi djeca kuhate!
- U kutiću kuhinje! Pa ti tata zbilja ništa ne znaš! - dječakovo se lice ozari. - Ja idem u vrtić, a ne ti!
- Ali ja želim ići u vrtić - javi se otac, pa napravi grimasu, kao da će zaplakati.
- Ne može! - dječak mu se veselo nasmije.
- A zašto ne? – upita otac i namršti se uvrijeđeno.
- Jer bi tebi tata, u vrtiću bilo dosadno!
Copyright © by Tixi, 2007.
|
