piskaralo Tixi

zvijezde umiru crveno

u ponoć
presjekla sam mjesec
izgrizla mu srce

na dlanu
klija koštica
novog dana

grizem ga.

Copyright © by Tixi, 2007.

5 najdražih

Moj prvi izbor je Mariza, koju zadnjih nekoliko mjeseci često slušam, neovisno o raspoloženju, i teško mi je izdvojiti samo jedan cvijet za sebe iz buketa njezinih pjesama. Ali, neka to bude «CHUVA», u prijedvodu kiša, jer ju je na koncertu, Mariza otpjevala na samo dva metra od mene.

Ništa manje draga je i pjesma Natalie Merchant «MOTHERLAND», koja kao da poziva na putovanja. Iza sunčanih naočala, uz njezine taktove, mogu putovati u svim smjerovima, prostora i vremena.

Pjesma, koju zamišljam kao minijaturnu vragolastu djevojku, s kikicama na glavi je naravno «CHINA GIRL» Davida Bowiea.

Za dobru atmosferu i veseli ritam, Gustafi, posebno kad je u pitanju jurcanje po stanu sa krpom za brisanje prašine, a većina njihovih pjesama ulazi u tu kategoriju. Izdavajam najdraži stih Nebo je žuto, a sunce je blu!

Za kraj, pjesma u bojama, o bojama, Cyndi Lauper «TRUE COLORS».

To je za danas, sutra će neke druge pjesme naći svoje mjesto na popisu! ; ))

ČVOR

- Što radiš?
- Pokušavam nas zavezati.
- Uspijevaš li?
- Hm, i ne baš.
- Čvor?
- Kako si pogodio?
- Vezanje je vještina koja se nauči u djetinjstvu.
- Nabaviti ću čičak traku!
- Tako to ne ide.
- A zašto ne?
- Ljubav je imuna na čičke.

Copyright © by Tixi, 2007.

crna pjesma

iz pjesničke zimnice, za Majstoricu

mrak
crna maskara
na jastuku
križaljka tankih linija

Copyright © by Tixi, 2006.

plavo

dolepršalo je jutro
tiho prozračno meko
plavom trakom ukrašeno
umila sam lice
otopila snove
u svježim plavim kapima
prvu šalicu kave
zasladila
plavim slatkim zrncima
ispred zgrade
na povjetarcu njišu se
kapice plavih đurđica
pjesmu sam pisala
slova su
u plavim haljinicama plesala
i glazba se jutros
plavoj nijansi
mojih očiju
prepustila

Copyright © by Tixi, 2007.

- Vidim mrava!
- Gdje?
- Tu!
- Gdje tu?
- Šeće po travci!
- Kojoj travci? Ispred tebe je šuma travki.
- Pokraj maslačka!
- Kojeg maslačka? Ima ih najmanje deset.
- Žutog!
- Zar nisu maslačci bijeli?
- Jesu!
- Zbunjuješ me.
- I ti mene.
- Otkud sad to?
- Pitam se: vidiš li mene?

Copyright © by Tixi, 2007.

zeleno

na sivo lice grada i
njegove oronule krovove
na grane rijetkih stabala
na prazne gradske klupice
zaboravljene spomenike
zalegli su gusti oblaci i
dugo u noć
niz duge mračne krivudave ulice
odzvanjali su koraci
usamljenih prolaznika
izgladnjelih lutalica
zaljubljenih zagrljenih parova
sve ih je namočila smočila promočila
simfonija teških kapi
jer žedna je priroda
naručila veliku čašu vode

sve ih je probudilo
zeleno jutro

Copyright © by Tixi, 2007.

menu

konjska pljeskavica
sočna bogata bjelančevinama
pušlek rotkvica
uglavnom voda
zdjela kokica
veličina zdjele relativna
dvije palačinke
s četiri žlice Nesquika
plus tri čaše Coca-Cole
poškakljale mi grlo
i još razmišljam
o gorkim šparogama
slatkim crvenim jagodama
zdjelici sladoleda

postoje praznine koje je
nemoguće ispuniti

Copyright © by Tixi, 2007.

Marco Polo

sinoć sam na tren otplovila
bila sam daleka zemlja
i moreplovac
bila sam dio priče o
povijesti
borbi
ljubavi
oživljena u veličanstvenoj akrobaciji
popraćenoj čarobnom paletom
glazbe
svjetlosti
boje

KOKICE

- Voliš li me? - upitala sam je za dvije oktave glasnije, kako bi mogla čuti moje pitanje usprkos šumu vode i zveckanju vilica i tanjura, čiji su se zvukovi sudarali odzvanjajući po metalnoj površini sudopera.
- Volim - brzo je odgovorila, nimalo iznenađena mojim pitanjem.
- Koliko me voliš? - htjela sam znati, vjerujući kako ona posjeduje tajnu, kojom se može izmjeriti količina ljubavi.
- Za silu - rekla je to mirnim i ozbiljnim glasom. Okrenula se prema meni, lagano nakrivila glavu, pa sa smiješkom dodala: - A ti mene?
- Ja tebe: što? - izgovorila sam tiho. Stajala sam na pola puta između svoje sobe i kupaonice, na zamišljenom ekvatoru dvosobnog stana.
- Voliš li ti mene? - upitala me je brišući ruke papirnatim ručnikom, te sjela za stol i nasmiješila mi se poput djevojčice koja me poziva na popodnevnu igru s lutkama.
- V o l i m - izgovorila sam to polako, slovo po slovo, kako bi značenje riječi doprlo do nje.
- Koliko? - Poigravala se sa mnom.
- Ovoliko! - trudila sam se veselo zvučati podižući ruke u visinu ramena, obuhvaćajući zamišljenu liniju ekvatora, iako sam se osjećala usamljeno poput strašila. Ona se sretno smijala.
- Sad će serija! - uzviknula je i vratila se u kuhinju. - Hoćemo li ispeći kokice?
- Imamo li maslaca? - Spustila sam ruke s tugom shvaćajući kako je razgovor o voljenju završen.
- Imamo! - doviknula mi je provjeravajući sadržaj hladnjaka.
- Tko će ih ispeći? - upitala sam i krenula prema kupaonici.
- Ja! – rekla je moja mama.

Na svoj mi je način rekla kako me voli: više nego što mislim, više nego što mi to zna reći riječima ili pokazati pokretima.

Uskoro su kokice razigrano poskakivale, a njihovo je pucketanje odzvanjalo po staklenom poklopcu. Mirisale su na maslac, na sol, na ljubav.

Copyright © by Tixi, 2007.

u 5

zvuk alarma razbija san
točno u 5
na vrijeme

u meni zvoni
nevrijeme!

Copyright © by Tixi, 2007.

dan

kroz odškrinuti prozor
provukao se mrak i
zalegao u toplu dolinu kreveta
sa šalicom kave ispila sam
crte pospanog lica
za mojim koracima
ulicom se kotrljalo
svitanje
u neispavanom pogledu
jutro se probudilo na tračnicama prvog perona
ne sjećam se
kad je
dan
prošao pored mene

Copyright © by Tixi, 2007.

grickanje

Najradije grickam crveni radić, špinat, jabuku, i obavezno sijeno.
Prije dva dana, Tixi me opet vagala, udebljala sam se čak 3 dkg.
Iako imam dobrih 21 dkg još uvijek stanem na dlan. ; ))

- Miriše na polja naranče!
- Ti nikada nisi vidjela polja naranče.
- Jesam. Uz Neretvu. Ti si me vodila, sjećaš se?
- Sad se sjećam, ali bilo je ljeto, i naranče su bile zelene.
- Miriše na Siciliju!
- Ti nikada nisi bila na Siciliji.
- Nisam, ali hoću. Hoćeš li me odvesti?
- Ne. Vodim te u Grčku.
- Ja ne želim u Grčku!
- Ne želiš ni na Siciliju!
- Želim!
- Ne, ne želiš. Ti si ksenofob.
- Do sada sam i bez tebe prelazila granicu!
- Jesi, ali nisi znala kako si ksenofob.
- I što sad?
- Najprije idemo pogledati kineski nacionalni cirkus, a u šestom ćemo mjesecu otploviti za Grčku.
- A na ljeto?
- Ljeto je još daleko.

Ustajem, gasim mirisnu svijeću i odlazim na spavanje.
Mrakom plovi miris naranče.

Copyright © by Tixi, 2007.

Natječaj za prozu

- Dragi prijatelji i prijateljice! - Parajući tišinu noći, pompoznim se glasom obrati Priča svim prisutnim knjigama i kratkim pričama. - Stigao je odgovor glavnog urednika natječaja za kratku priču, kojega svi s nestrpljenjem već danima očekujemo.
- Kako ti to možeš znati? - javi se sumnjičavo džepna knjiga s najviše police.
- Draga moja, za razliku od tebe, ne sjedim besposleno na polici skupljajući prašinu, već pratim što se događa oko mene! - Priča se savije i gornjim lijevim kutom dotakne blještavu površinu monitora, u čijem je donjem desnom kutu treperila mala oznaka. - Ova mi mala plava svjetlost govori kako je Pisac dobio elektronsku poštu.
- Pih! - Džepna knjižica mahne s prvih pet listova. - Zašto si tako sigurna da je pošta baš od urednika natječaja?
- To je barem lako. - Priča se isprsi sa sve svoje četiri stranice papira. - Piscu već godinama nitko, osim urednika raznoraznih natječaja i ne piše!
- Dosta vas dvoje! - Prekine ih knjiga sjajnih plavih korica. - Otvori već jednom tu poštu i pročitaj što piše!

Obasjana sjajnim okom monitora, Priča duboko udahne i klikne dva tri puta mišem. Crna slova zaigraju pred njenim očima. U sobi je zavladao muk.

- I, što piše? - prva se javi džepna knjiga.
- Šuti, ne prekidaj! Zar ne vidiš kako čita? - opomene je oštro knjiga plavih koricama.
- Pa, ne čita roman! - s noćnog ormarića dovikne rječnik stranih riječi.
- Sram vaš može biti! - obrecne se na njih knjiga i lupi plavim korica po stolu.
- Sram, sram, sram nas bilo! - zapjevuši džepna knjiga šuškajući listovima, a sa prepunih se polica knjiga prospe smijeh.
- Sad si zbilja pretjerala! - ljutito vikne knjiga čiji su kutovi plavih korica lagano pocrvenjeli. - Svima je ovdje jasno kako si s tim svojim presavijenim stranicama zavidna Priči. Ona će uskoro biti objavljena na glatkom i sjajnom papiru, a ti nisi doživjela novo izdanje od daleke 1965-te.
- Da? - Džepna se knjiga isprsi, i opasno nagne preko ruba police, pa nastavi: - To, što sam objavljena u džepnom izdanju nimalo ne umanjuje moju književnu vrijednost. Uostalom, Pisac me je punih deset godina tražio po svim antikvarijatima ovog grada, dok je tebe kupio za bijednih pedeset kuna na prvom kiosku. Pa sad ti meni reci, tko je ovdje zavidan?
- Pričaj ti što god hoćeš! Zavist izbija iz svake pore tvojih požutjelih stranica! - vikala je sa stola knjiga mašući bijesno koricama. Njezina poput mora, živa plava boja sada se jedva nazirala pod crvenim tonom bijesa koji je izbijao iz tvrdih korica.
- Ja mogu skočiti s ove najviše police i razbacati svoje stranice po sobi, no i dalje ću za razliku od tebe, biti najčitanija knjiga Piščeve zbirke. I ne zaboravi, iako sam sva požutjela, djelo sam jednog od najvećih živućih američkih književnika! - Džepna se knjiga, unatoč starosti hitro okrene kako bi je knjige s donjih polica mogle bolje vidjeti, pri tom vješto izravna presavijen kut korica, pa pročita jasno i glasno: - John Updike!
- Uuuuu baby! - Zaplješće joj Oxforodov rječnik, a plava knjiga u hipu skoči na njega i ispali: - Začepi boy!

Svaka je knjiga željela reći nešto o sebi, pa su jedna drugoj upadale u riječ, dovikujući se sa polica. Sve ih je nadglasao snažan i prodoran, gotovo bolan uzvik:
- Tišina!
Knjige su se okrenule prema radnom stolu. Pred njima je stajala Priča: bila je blijeda poput praznog lista papira.
- Jesi li dobro? - upita je zabrinuto rječnik stranih riječi.
- Nisam! Nimalo nisam dobro!
- Što se dogodilo? - priupita je tiho knjiga plavih korica. - Zar nisi prošla na natječaju?
- Nisam! - Razočarana Priča sjedne na rub tipkovnice i zaplače.
- Ti si njegova najbolja, i još k tome 100-ta priča! Sigurno su pogriješili! - pokušao ju je utješiti rječnik stranih riječi.
- Urednik natječaja spominje Piščevu pjesmu! Pohvalio je svaki njezin stih! - kroz zube procijedi Priča. - Toliko mu se svidjela da će samo zbog te pjesme pokrenuti natječaj za poeziju. Poziva Pisca da mu pošalje još svojih pjesama.
- Nemoguće! Pa Pisac piše samo kratke priče. To sa pjesmom je očito neka zabuna! - Rječnik se uspravi na noćnom ormariću, okrene prema policama, pa se obrati knjigama: - Je li ijedna od vas ikada vidjela Pisca kako piše pjesmu?
- Neee! - odgovore sve knjige u isti glas.
- Ja se na tvome mjestu ne bi previše brinula! - dobaci Priči knjiga s plavim koricama. - Možda će te već sutra Pisac poslati na drugi natječaj, barem natječaja za prozu ne nedostaje. Kad-tad će te objaviti. Uostalom, tko još danas čita poeziju? Poezija je dosadna i nitko je ne razumije, osim Pjesnika naravno.
- Tako je! - veselo se nadoveže knjiga u kojoj su prije dvije godine objavljene čak tri Piščeve kratke priče. - Ljudi putuju s knjigom priča, romanom, a ne zbirkom poezije na more. Zato, gore glavu mala!

Riječ po riječ i knjige su uspjele oraspoložiti potištenu Priču. Na policama je opet bilo sve po starom, knjige su nježno šuškale listovima, otkrivajući jedna drugoj tajne svojih stranica.

Na samom rubu stola, pored prozora stajali su pažljivo posloženi listovi papira. Na prvom je papiru ispisano sitnim rukopisom pisalo: «Putujući s mjesecom», prva zbirka Piščevih stihova.

Copyright © by Tixi, 2007.

22:00

dva koraka do sutra
rano je za snove
prerano
otvaram prozor za
prohladnu proljetnu noć
iza mene Cat Stevens pjevuši
here comes my baby
na crnoj stolici noći
sjedi mjesec žuti
plazim mu jezik jer
zlokobno se smiješi
snovima…

Copyright © by Tixi, 2007.

ŠETNJA

nedostajala sam si ovih mjesec dana
a sad
imam tri slobodna dana i
sjedim
zbunjena
pomalo izgubljena
u svijetu četiri zida
smijem se
izvodeći samu sebe u šetnju
pa sam povela i Roxi
šetala smo oko zgrade
brojale tratinčice i maslačke
fotografirala sam je na brzinu
za njezine zube pronašle smo stablo jabuke
no nitko nije postavio deklaraciju o ne špricanju
idemo dalje pomislila sam
Roxi nije htjela
vibrirala je na mojim rukama
brinula sam se tepajući joj
odnijela sam je kući i spustila u gajbicu
nije joj ništa
samo joj se piškilo
sad se ona smije
bezbrižno grickajući listove rotkvica…

Copyright © by Tixi, 2007.

Kuham si kavicu...

- Izvoli. - Pružam si šalicu nescaffe-a.
- Hvala. - Smiješim se i otpijam gutljaj.
- Hm! - Mrštim se.
- Nečega je previše? - pitam se zabrinuto.
- Ne! - Odmahujem glavom. - Premalo.
- Šećera, mlijeka... - pokušavam pogoditi.
- Ne. Tebe. - odgovaram tiho.

Copyright © by Tixi, 2007.

mogu se provući zavući uskočiti
između starinske škrinje i zida
pod mali ručnik za ruke
u keramičku zdjelicu
a ti?

probudila sam jutro
plavim treptajem
u kutu oka
treperi kap sjećanja
niz lijevi je obraz kliznula
na vratu je iščezla
u VALU dodira...

Copyright © by Tixi, 2007.

Ja dobila sam dobila sam
Pseći krevetić na dar ; )))

Čuva me dok trčim i skačem
Zgodan je za njuškanje i grickanje
A može poslužiti i kao wc-e školjka
Dok me Tixi drži na krilu!

sjedila je na goloj grani
zima
niz lice su joj tekli kristali
jutarnje rose
na pramenu njezine duge kose
plesalo je nebo
sunce je raslo
na dlanu trave
probudio se plavi ZUMBUL

Copyright © by Tixi, 2007.