- Dragi prijatelji i prijateljice! - Parajući tišinu noći, pompoznim se glasom obrati Priča svim prisutnim knjigama i kratkim pričama. - Stigao je odgovor glavnog urednika natječaja za kratku priču, kojega svi s nestrpljenjem već danima očekujemo.
- Kako ti to možeš znati? - javi se sumnjičavo džepna knjiga s najviše police.
- Draga moja, za razliku od tebe, ne sjedim besposleno na polici skupljajući prašinu, već pratim što se događa oko mene! - Priča se savije i gornjim lijevim kutom dotakne blještavu površinu monitora, u čijem je donjem desnom kutu treperila mala oznaka. - Ova mi mala plava svjetlost govori kako je Pisac dobio elektronsku poštu.
- Pih! - Džepna knjižica mahne s prvih pet listova. - Zašto si tako sigurna da je pošta baš od urednika natječaja?
- To je barem lako. - Priča se isprsi sa sve svoje četiri stranice papira. - Piscu već godinama nitko, osim urednika raznoraznih natječaja i ne piše!
- Dosta vas dvoje! - Prekine ih knjiga sjajnih plavih korica. - Otvori već jednom tu poštu i pročitaj što piše!
Obasjana sjajnim okom monitora, Priča duboko udahne i klikne dva tri puta mišem. Crna slova zaigraju pred njenim očima. U sobi je zavladao muk.
- I, što piše? - prva se javi džepna knjiga.
- Šuti, ne prekidaj! Zar ne vidiš kako čita? - opomene je oštro knjiga plavih koricama.
- Pa, ne čita roman! - s noćnog ormarića dovikne rječnik stranih riječi.
- Sram vaš može biti! - obrecne se na njih knjiga i lupi plavim korica po stolu.
- Sram, sram, sram nas bilo! - zapjevuši džepna knjiga šuškajući listovima, a sa prepunih se polica knjiga prospe smijeh.
- Sad si zbilja pretjerala! - ljutito vikne knjiga čiji su kutovi plavih korica lagano pocrvenjeli. - Svima je ovdje jasno kako si s tim svojim presavijenim stranicama zavidna Priči. Ona će uskoro biti objavljena na glatkom i sjajnom papiru, a ti nisi doživjela novo izdanje od daleke 1965-te.
- Da? - Džepna se knjiga isprsi, i opasno nagne preko ruba police, pa nastavi: - To, što sam objavljena u džepnom izdanju nimalo ne umanjuje moju književnu vrijednost. Uostalom, Pisac me je punih deset godina tražio po svim antikvarijatima ovog grada, dok je tebe kupio za bijednih pedeset kuna na prvom kiosku. Pa sad ti meni reci, tko je ovdje zavidan?
- Pričaj ti što god hoćeš! Zavist izbija iz svake pore tvojih požutjelih stranica! - vikala je sa stola knjiga mašući bijesno koricama. Njezina poput mora, živa plava boja sada se jedva nazirala pod crvenim tonom bijesa koji je izbijao iz tvrdih korica.
- Ja mogu skočiti s ove najviše police i razbacati svoje stranice po sobi, no i dalje ću za razliku od tebe, biti najčitanija knjiga Piščeve zbirke. I ne zaboravi, iako sam sva požutjela, djelo sam jednog od najvećih živućih američkih književnika! - Džepna se knjiga, unatoč starosti hitro okrene kako bi je knjige s donjih polica mogle bolje vidjeti, pri tom vješto izravna presavijen kut korica, pa pročita jasno i glasno: - John Updike!
- Uuuuu baby! - Zaplješće joj Oxforodov rječnik, a plava knjiga u hipu skoči na njega i ispali: - Začepi boy!
Svaka je knjiga željela reći nešto o sebi, pa su jedna drugoj upadale u riječ, dovikujući se sa polica. Sve ih je nadglasao snažan i prodoran, gotovo bolan uzvik:
- Tišina!
Knjige su se okrenule prema radnom stolu. Pred njima je stajala Priča: bila je blijeda poput praznog lista papira.
- Jesi li dobro? - upita je zabrinuto rječnik stranih riječi.
- Nisam! Nimalo nisam dobro!
- Što se dogodilo? - priupita je tiho knjiga plavih korica. - Zar nisi prošla na natječaju?
- Nisam! - Razočarana Priča sjedne na rub tipkovnice i zaplače.
- Ti si njegova najbolja, i još k tome 100-ta priča! Sigurno su pogriješili! - pokušao ju je utješiti rječnik stranih riječi.
- Urednik natječaja spominje Piščevu pjesmu! Pohvalio je svaki njezin stih! - kroz zube procijedi Priča. - Toliko mu se svidjela da će samo zbog te pjesme pokrenuti natječaj za poeziju. Poziva Pisca da mu pošalje još svojih pjesama.
- Nemoguće! Pa Pisac piše samo kratke priče. To sa pjesmom je očito neka zabuna! - Rječnik se uspravi na noćnom ormariću, okrene prema policama, pa se obrati knjigama: - Je li ijedna od vas ikada vidjela Pisca kako piše pjesmu?
- Neee! - odgovore sve knjige u isti glas.
- Ja se na tvome mjestu ne bi previše brinula! - dobaci Priči knjiga s plavim koricama. - Možda će te već sutra Pisac poslati na drugi natječaj, barem natječaja za prozu ne nedostaje. Kad-tad će te objaviti. Uostalom, tko još danas čita poeziju? Poezija je dosadna i nitko je ne razumije, osim Pjesnika naravno.
- Tako je! - veselo se nadoveže knjiga u kojoj su prije dvije godine objavljene čak tri Piščeve kratke priče. - Ljudi putuju s knjigom priča, romanom, a ne zbirkom poezije na more. Zato, gore glavu mala!
Riječ po riječ i knjige su uspjele oraspoložiti potištenu Priču. Na policama je opet bilo sve po starom, knjige su nježno šuškale listovima, otkrivajući jedna drugoj tajne svojih stranica.
Na samom rubu stola, pored prozora stajali su pažljivo posloženi listovi papira. Na prvom je papiru ispisano sitnim rukopisom pisalo: «Putujući s mjesecom», prva zbirka Piščevih stihova.
Copyright © by Tixi, 2007.
Post je objavljen 10.04.2007. u 08:21 sati.