|
- Kad teta K. ode u mirovinu, ti ćeš još raditi u vrtiću, samo ćeš dobiti novu kolegicu - rekla je djevojčica M.
- Misliš kako ću uvijek raditi u vrtiću?
- Naravno, osim ako ne dobiješ živčani slom, pa se razboliš i umreš - Vragolasto se nasmiješila na "živčani slom", ali kada govori o umiranju, njezino lice poprima ozbiljnost odrasle osobe, pa je brže bolje odmahnula glavom, i veselo dodala: - Ti nećeš umrijeti. Još dugo ćeš živjeti!
- A, kako ti to znaš?
- Znam, jer se stalno smiješ i nemaš bore - izjavila je lukavo, mudrica mala.
- Ma daj, pa ne smijem se baš stalno! - dodala sam šaljivo, iako, moram priznati, njezine su mi riječi ugrijale dušu.
- Nekad se ne smiješ cijeli dan, pa se nešto dogodi i, onda se jako počneš smijati. A, kad se ne smiješ oči su ti zelene - obratila mi se ozbiljnim glasom, no nakon tri sekunde tišine nastavila je u veselom tonu: - Ti si teta koja se najviše smije.
M. je nastavila bojati crtež, koji mi je kasnije poklonila. Posjedujem pravo malo bogatstvo njezinih crteža, a mnogi od njih prikazuju mene i Mrvixa. Mislim kako me nikada nije nacrtala bez osmijeha. Kada sam kolegici V., za rođendan, poklonila uvezenu kopiju svojih pjesama M. me je nacrtala s papirom u ruci, na kojem piše: «Tihanine pjesme». Taj mi je crtež najdraži.
*****
- Znaš Tihana, mislim kako ću nakon završne svečanosti ići kod bake na more i više neću dolaziti u vrtić. A, na jesen odlazim u školu - rekla je veselo, no u njezinom sam glasu osjetila nježan tračak tuge.
- Kad kreneš u školu, možemo se i dalje družiti - predložila sam joj.
- Možemo! Imam ja tvoj broj mobitela, pa ću te nazvati - prihvatila je prijedlog, i zapečatila ga osmijehom.
Pomislila sam kako i ja uskoro odlazim, ali joj nisam imala snage reći.
Ako misao oblikuje budućnost, nas dvije ćemo se ponovno sresti.
|
