Krasno! Izgubio sam adresar! Što da napravim? Sad ne znam s kime se razgovaram, a s kim ne!

Došao sam kući tek sad, od devet ujutro. Radim u kreativnoj radionici JFF-a zajedno s ekipom iz cijelog svijeta. Okej, mahom EU. Evo vam filmovi koji će se vrtiti ovdje

Radimo film. Jednu ljubavnu priču, ali nismo sigurni još kakvu. Obično je tako s ljubavi i njenim pričama, dakle na ispravnom smo putu.

Evo mene za par desetljeća....

We had the time of our life.
And we owe it all to you....




Čekaj malo....

Ne znam za vas, ali "Farmu" bih gledao samo radi svog boškarina. Možda zato što sam napol Istrijan, ali ne mogu reći da je presudno. Boškarini su mi super, jer izgledaju kao bića iz bajke. Ta njihova bijela koža me praktički inspirira da napišem nekakvu fantazijsku novelu ili priču.

Inače, povjesničari se slažu da je boškarin dao svoj doprinos pri gradnji Arene u Puli. Razlog više da ga volim. Zato što je bio smatran posebnom životinjom, njegovo se prebivalište na selu nije zvalo štalom, već "dvorom".



Boškarini su bili na rubu izumiranja prije desetak godina. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada ih je bilo oko 60 tisuća, početkom devedesetih njihova je populacija praktički devastirana do šest jedinki (tri vola i tri krave). Razlog je vjerojatno modernizacija poljoprivrede, gdje su boškarine zamijenili traktori. Populacija je doživjela poboljšanje radi braće Štifanići i Miroslava Habera, koji su osnivači Saveza uzgajivača istarskog goveda u Višnjanu. Usprkos tome, još uvijek njihova vrsta nije stabilna. Država podupire uzgoj ovih životinja s 4500 kuna za odraslog, i 3000 kuna za mladunca.

"Boškarin", pretpostavlja se, jednostavno označuje govedo i nema neko posebno značenje, ali se tijekom godina ustoličio za nazivlje ove vrste. Trenutno na HAZU traje istraživanje o mogućnosti boškarina kao pragoveda ovih prostora.

A kad već pričamo o životinjama i "Farmi", dužan sam primjetiti da je fantastična austrijska serija "Inspektor Rex" zadnje vrijeme tajanstveno kraća. Zašto, ljudi moji, prekinete zadnjih deset minuta epizode, da ne znamo kraj? Radi mozaične emisije? Radije bih gledao cucke i boškarine nego ta kvocala.....

Bilješke iz "Svaštara work in progress" (stručno ime:radna teka dramaturga)

(Insert)



Camus bajadere

Podne je već odavno prošlo, i u normalnim okolnostima ne bih pio kavu u ovo doba. Pa ipak, jutarnje buđenje kraj njene usnule kose činilo se tako dalekim da sam se morao okrijepiti, ne bi li na predstojećem sastanku bio barem do neke mjere budan. Na putu do kafića, učinio sam nešto što nikad nisam u svojem životu. Otišao sam u dućan, i bez ikakvog razloga kupio malenu kutiju bajadera. Žena je pitala treba li zamotati , što sam odbio, budući da nisam imao namjeru nikome darovati poslasticu. Iz navike ju je stavila u plastičnu vrećicu, koju sam jednako tako odbio. Izašao sam iz prodavaonice osjećajući njen zbunjen pogled na mojim leđima. Jer uistinu, ljudi izuzetno rijetko kupuju bajadere za sebe, uvijek se kupuju povodom rođendana ili nekog sličnog slavlja. Vjerojatno joj na pamet nije palo da ja tu kutijicu namjeravam otvoriti samo za sebe. Sjeo sam u kafić preko puta jednog parka. S druge strane ceste djeca su se igrala u pješčaniku pod budnim okom svojih baka koje su sjedile na klupama i razgovarale o vremenu.
«Dobar dan»-rekao je visok konobar.
«Kavu s mlijekom, molim vas.»
«Toplim ili hladnim?»
«Svejedno.»

----

Nazovi Danijelu

Danijela 225-448

Pozdravi Mikija (važno!)

----

Rima na čušpajz?

Paradajz

-----

«Dragi uzvanici, koristim ovu priliku da vas sve pozdravim na otvorenju još jednog turnira u najkompleksnijoj i najtežoj društvenoj igri u povijesti! Da, drage dame i gospodo, prošla je još jedna godina, i danas se po peti put okupljamo kod našeg dragog domaćina, Mladena. Možda ne u njegovoj dnevnoj sobi, kao što je dosad bio običaj, ali i ova će kuhinja poslužiti. Na kraju krajeva, ovaj put nešto je ipak drukčije. Da, ove godine naš jednotjedni turnir ima poseban čar. Naime, ovo je prvi susret kojeg održavamo s našim maturama na zidovima. Ne možemo ignorirati činjenicu da smo prošle godine još uvijek razbijali glavu s rasporedom sati i šalabahterima iz matematike, a ove se znojimo pred zgradama fakulteta ne bi li našli svoje ime iznad crvene crte upisa! Da, drage dame i gospodo, ovo je naš prvi susret ne kao malih prištavaca , već potencijalnih studenata.... dapače, konkretnih!»

----

Klima HG Spot LG 3300 kuna, mala, Elit 1700 kuna, 3,5 kw, Classe 1900 kuna

Vemil Samsung 2200 kuna, 3,5 kw

----

Volio bih da sam mu vidio facu.
Volio bih da sam vidio facu jadnom Janezu kada ga je zalokiralo. Ameri vjerojatno imaju i tu tehnologiju, da vidite neprijateljskom pilotu lice prije nego ga razletite. To bi im trebalo za prime-time CNN world report. I za objesiti nad kamin kao glavu od jelena. Ali to su bili Ameri a ja nisam želio misliti o Amerima u ovom trenutku.
Junfer se zaista iskazao.
Jedino što nije valjalo u cijeloj toj priči bilo je to konstatno laprdanje iz jednog promuklog zvučnika koje me je živciralo. Ruski. Ruski na petsto metara nad Ljubljanom.
Europska Unija, čovječe.
«Rezervoar pri kraju», «Meta zaključana»
To je bio najbolji let. Janezi su pobjegli čim su uvidjeli s čim imaju posla.
I šta ćeš sada?
Junfer gubi djevičanstvo.
Napravio sam jedan luping, čisto zbog svojeg gušta. Gorivo je već odavno bilo pri kraju i nisam mogao ništa učiniti s tim.
Dekan će me razvaliti kada skuži koliko sam potrošio na ovo.
Dekan sada sjedi u ministarstvu obrane i objašnjava Janezima da nisu poslali vojni avion u slovesnki zračni prostor. Ne MIG-31XXX. Mi to nemamo. Mi imamo samo malo pržolice.
Jedan janez se dignuo s piste. Nije se usudio prići niti jedan jedini kilometar bliže. MIG-31. Znajući da Slovenci u svoje vojno zrakoplovstvo ulažu jednako koliko i Hrvati, vjerojatno nema goriva da dođe do mene. A Junfer je pičio. Pičio kao da ga je neki tamo jadni slaven prije dvadeset godina obrušio na Afganistance.
«Meta zaključana»
Da sada imam jedan jedini «Sidewinder». Ili «Babušku». Pretisnuo bih taj izlizani crveni gumbić na debelom joysticku i zamislio kako babuška leti na janeza. Neka iskoči prije ili kasnije, ali bilo bi prekrasno da ga razletim samo zato što je NATO.
Fakat. NATO.
Junfer gubi djevičanstvo s američkom curom.
Ali Junfer i ja smo bili jednaki. Nismo imali municije. Mehaničari su izvadili topčinu prije deset godina a otvori za rakete pod krilima bili su prazni da prazniji nisu mogli biti.
Jedino što sam mogao bilo je bombardirati Ljubljanu.
Popeo bih se na dvije tisuće metara u zrak i onda pod pravim kutem, punom brzinom, jurišao prema tlu. Dok sam prolazio kroz slojeve oblaka, kroz uši mi je urlao Rambo Amadeus. Slušao sam ga iako su mi bubnjići pukli zbog pritiska u kabini.
Rambo razbija embargo.
I tada bih se ispravio. Probio zvučni zid u stilu top-guna. Što mislite kada padne prva bomba?
Da li je pala blizu mene?
Da li je pala na predsjednika?
Da li je pala na mene?
Bum.

-----

Camus nije napisao "Mrs. Dalloway"

-----

Kad si na uzdbrdici, prvo zakočiš, zatim stisneš spojku. Prebaci u prvu. Otpusti spojku dok se ne zavibrira, onda digneš kočnicu i auto kreće. Voziš na pol spojke. Pazi na pješake.

----

Pare:
Režije i stanarina cca 2000 kuna
Hrana cca 1000 kuna
Kredit za štednjak 200 kuna
Kredit za ormare 200 kuna

Luksuz:
Teretana 350 kuna
Fond za XBOX 360 50 kuna
Štednja za mamin dar 50 kuna
Štednja za curin dar 50 kuna
Štednja za svadbe 100 kuna
Štednja za crni fond 5 kuna

Nepredvidivi troškovi
Popravak cijevi u kuhinji 300 kuna
Dužan u knjižnici 50 kuna

Minus
327 kuna mjesečno
Prošli mjesec
320 kuna mjesečno
Bilanca: negativna

----

This is theatre in Zagreb. I like rare spots like this. It really gives you the idea of importance.
But I like it for some other reason: I work here. I go in the theatre group here and we make performances. And people can talk about our performances in the newspaper. If they want. You come and see me, and then if you work in papers you can write a critic about our work. We were always accepted in the papers. And we weren't communist or anti-communist. We were simply kids. This theatre is called Zagreb's theatre of youth and it doesn't need a new name. Imagine calling something « Zagreb's theatre of communists» or «Zagreb's theatre of people who doesn't like communists». It is too complicated. That is why I think they should leave this building alone. So that we don't have to think about all that. We kids shouldn't think about all that. We should hope for something better.

I could write more about my home city. But my friends are calling me for football and this is enough for the homework. Just one other thing.

To my city

I like my city, you know, how to say
if I am the sailor it is my bay.

I like my city, like it , you know
when you see it you gasp .... « wow!» «Ou»!

The streets are huge , the squares are nice
we are all little, like bugs or mice.

And we can't stop loving it simply because....
it is where we roll or make a discuss.


I hope you like it. There is another thing you know. I don't understand but maybe you could. Somebody told me that Zagreb is one of those strange cities in the world. Cities which can't harm your line of knowledge. And emotion. Like, whatever this city does to you it is futile- you won't stop loving it. I guess I will learn one day what it means. Until then- bye! I have to go. And maybe my girlfriend is on the playground too. But really.... that is a secret.


(Tekst se nastavlja, ali je stranica istrgana)

----

Nabroji što više Kubrickovih filmova u petnaest sekundi.

----

Nostra Sanctus

Čuvaj me od masona i komunista,
Američkih predsjednika,
Velikih vođa
I još većih mitova.

Ne uvedi me u napast domoljublja,
Izbavi me od kušnje malodušnosti
Čuvaj me niskih strasti,
Izderanih grla i tijela.

Od činova na ramenima,
Mora i krvi do koljena,
Rodnoj grudi u bubrezima,
Molim Te, izbavi, Isuse.

Čuvaj me od sarkazma bez duha,
Neprijatelja bez srca,
Života bez malih vrata
I pjesme s lošom rimom.

Isuse, ne daj me đavlu tuposti,
Ne daj me zraku bez daha,
i znoju bez rada,
Očuvaj me duše bez mašte.

Isuse, čuvaj me hladne zemlje,
Savjesti od putra,
Spotaknuća tvrdoglavosti
I najgoreg....da moram glumiti nadu.

Očuvaj Svog slugu, Isuse,
I ne daj mu da padne
Niti na nos,
Niti na potiljak.

Tko je sa nama, živjeti će.
Tko je protiv nas, propasti će.

Amen.

Zadnjih par dana bilježim više posjeta blogu od uobičajenog. Budući da nisam postao često, vjerujem da je interes povezan s mojim studijem na Akademiji Dramske Umjetnosti u Zagrebu i paprenih detalja vezanih uz njenu blokadu (prije nekog vremena ukinutu). Za one koji ne znaju, diplomirao sam prije pola godine, ali još uvijek sam tijesno vezan s ekipom koja još studira, obzirom da smo mala i prilično zatvorena cjelina. U početku, blokada ADU me nije suviše zanimala, obzirom da je sličnih pobuna bilo i prije- posebno treba izdvojiti revolt studenata kazališne režije prije nekoliko godina, čiji su predvodnici danas etablirani redatelji (Miran Kurspahić, Saša Božić i Oliver Frljić). Teoretski govoreći, nikad takvi incidenti na akademiji nisu doveli bitnije promjene, mahom radi sustava koji je svjestan da su promjene potrebne, ali nema instrumentarij koji bi ih uveo u praksu.

Zahtjev fakulteta, mahom filozofskog, za besplatnim školovanjem nije nerealan. Nisam stručnjak, ali školovanje nije veliki biznis ako postoji infrastruktura u kojoj se nastava može provoditi. Da ti uvjeti nisu sasvim zadovoljeni, činjenica je koja je došla do izražaja prije par godina nakon što se tražilo besplatno školovanje za djecu hrvatskih branitelja. S druge strane, opet, ne vjerujem da bi proširenje prostornih kapaciteta trebao biti uistinu toliki problem, ako govorimo u svijetu nekakvih makroekonomskih povlaka. Što se može ipak primijetiti jest činjenica da takva promjena u državnoj politici ne može proći bez da se nekome ne otkine par nula u proračunu. Hoćemo li besplatno školstvo, netko će ovo trebati platiti. Banalan primjer, auto-ceste će se sporije graditi, što će smanjiti pritok para od industrije.



Ali da ne duljimo, vratimo se na Akademiju. Kao što sam već naveo, bio sam skeptičan u vezi pobune, ali ovo nije smanjilo moj interes za istu. Komunikacija na barikadama provodila se kroz tribine na ADU, alternativnu nastavu, Facebook grupe i studentske plenume. Na jednom od potonjih sam i bio. Moji dojmovi su bili podijeljeni, baš kao i prisutni agregat na glavnoj sceni ADU. U teoriji, organizacija blokade uspjela je zagrijati većinu kolega za rad na alternativnoj nastavi. «Moji studenti u zadnjih par dana više rade nego inače na redovitoj nastavi»- komentirao je jedan profesor dramaturgije. Nažalost, tribine koje su se organizirale bile su gotovo neposjećene, što je prilično evidentan pokazatelj nekih problematičnih sfera kod studenata ADU.

Moj temeljni odbijanac od cijele te priče bila je nekakva nekoherentnost argumenata blokade. Iako su mnogo puta bili pozvani na objašnjenje, zagovornici barikada nikako nisu mogli povezati da li se bore za besplatno školstvo ili promjene u produkcijsko/nastavnom planu na ADU. Povezano s time, osjetio se manjak poante, gdje nije bilo jasno što se traži ne bi li blokada prestala. Da li je trebao pismeni dokaz reorganizacije studija? Boljeg financiranja? Dekanovog pristanka na studentske zahtjeve? Učinkovitijeg disciplinskog sustava? Tako da je na kraju ispalo da će blokada prestati kad na plenumu dovoljno ruku bude podignuto za nastavak normalne nastave- što se lako moglo organizirati prvog dana blokade. Dovoljno je bilo da se kolege koji su se izglasali protiv blokade skupe u dovoljnom broju na plenumu. Nameće se pitanje da li je tada ta podrška filozofima bila rezultat jednog zrelog studentskog sustava, ili tek jedne «parlamentarne inercije», koja može u teoriji proći kao mjerodavna, ali u praksi objektivno nije.



Da ne bi ispalo kao da pro-barikadne kolege smatram zanesenjacima, treba naznačiti da je osnutak redovite tribine na ADU tijekom koje studenti mogu komunicirati svoje potrebe i probleme svojevrsni «landmark» u povijesti institucije. Formiranjem takvog stavka na ADU otvaraju se velike prilike, jedino se bojim da će ideja zamrijeti, i da nitko neće koristiti istu za svoje probleme. Akademija je relativno mala škola, i njeni se problemi uglavnom rješavaju «na hodniku», ne na tribinama. Ali ovo ne znači da takvo što nije potrebno, i da tribina nije u stanju odgovarati administrativnim sustavima na ADU.

Tijekom plenuma postavljala su se zanimljiva pitanja. Primjerice, da li je blokada legalan postupak, i kojim se sredstvima ista želi postići? Koji je status ADU u stanju blokade? Pojavilo se dosta incidenata vezanih uz istu, budući da su pobunjenici blokirali nastavu profesorima koji se nisu pridružili ustanku, a niti njihovi istomišljenici kod studenata nisu bili zadovoljni takvim pristupom. Uz ovo, izvirio je stari kompleks više vrijednosti, gdje se akademija doživljavala kao ultra-elitistička škola koja bi trebala imati poseban oblik bunta jer «nismo mi agronomija» (kao da agronomi trebaju ići vilama na ministarstva, dok mi recitiramo visoku poeziju). Bilo je i kritika na vjerodostojnost studenata ADU obzirom da većina njih studira besplatno, i trebaju li borci za slobodni studij takve «pristaše». Ali čovjek se mora zapitati nije li to pokazatelj svijesti «pristaša» koji žele isti status koji sami imaju za sve?

U svakom slučaju, plenum je izglasao prestanak blokade prije par dana. Odluka je dovedena nakon uvoda novog pravila glasovanja, radi čega su glas smjeli dati samo studenti ADU na plenumu (ne i bivši studenti, uključujući mene, koji i kad sam bio u prilici da glasam, nisam). Navodno je problem bio i činjenica vezana uz moguću ostavku dekana. Nadam se, iskreno govoreći, da će ADU nastaviti neki oblik podrške besplatnom školovanju, te držati do tribina koje su se formirale.

Možda bih mogao još reći par stvari, ali mislim da je ovo zasad dovoljno....

Danas su mi javili da sam izabran za sudjelovanje na Jewish Film Festivalu u Zagrebu. Što znači da se neću prijaviti na ovo, tako da imate šanse....