|
"Baš si neka šmizla, Sinke. Imaš tako posjećen blog, a već dugo nisi napisao niti jednu priču."
Okej....

Pobratimstvo milosrdnih u svemiru
Moje ime je Dakuhi i živim u Majanulu, malome selu blizu Velike Kotline. Rodio sam se kao sedmo od dvanaestero djece moje obitelji. Ovo pišem jer volim pisati, i zato jer sam jedini u selu koji je išao u školu. Selo je moglo priuštiti samo jednu naobrazbu, a vrač je rekao da su mene nebesnici odabrali. Moj djed bio je poglavica plemena, a nakon njegove smrti pleme je preuzeo ujak. Moj otac ima tri žene i veliki je lovac. Jednom je ubio majukija golim rukama dok je bio mlad. Sanjam o danu kada ću biti poput njega. Nitko ne zna kako je nastao Majanul, ali vrač mi je pričao jednom prilikom da su ga napravili nebesnici dok su radili svijet. Služio im je kao mjesto u kojem su čuvali oblake koje su zaključali u golemu kuću. Budući da je bilo jako tijesno, oblaci su bili ljutiti na nebesnike. Neki su se rasplakali od jada- i od tud kiša, dok su se drugi razgnjevili- i od tud grmljavina. Kada su nebesnici napravili ljude, nisu im napravili kuće. Bježeći od snijega koji je počeo padati, ljudi su nabasali u Majanul i u panici otvorili vrata velike kuće u kojoj su bili oblaci. Oblaci su jedva dočekali ovo i pobjegli kroz otvorena vrata. Razbježali su se po cijelom nebu, dok su ljudi ostali u kući. Kad su ovo vidjeli nebesnici, kaznili su oblake tako da ne mogu nikud ići svojom voljom, već su morali nebom lutati ovisno o vjetru. Ljude su kaznili tako da nikad ne mogu doći do neba poput ptica. Dok mi je ovo vrač pričao, upitao sam ga otkud snijeg koji je morio ljude kada su oblaci bili zatvoreni u kući. Rekao je da mnogo pitam, i ljutito otišao. Danas me jednako tako zbunjuje ova priča, ali vjerujem svejedno da je istinita. Što da ja znam? Ja sam tek Dakuhi iz Majanula. Ali čini se da su se nebesnici ipak smilovali ljudima i dali im da budu poput ptica. Svakog tjedna dolaze ljudi planinske kože u golemoj ptici. Iako rade mnogo buke i iako se mnogi plaše njihovog dolaska, u vrijeme kad se errila naljuti na nas njihova nam je pomoć i više nego dobrodošla. Ja i još par ostalih ratnika odlazimo na Veliku Kotlinu gdje golema ptica i ljudi planinske kože znaju baciti kockasta jaja prepuna darova. Ljudi planinske kože hrabri su ratnici i siguran sam da se bore protiv uruuya svim srcem. Njihovi darovi dokaz su da su im nebesnici milostivi, kad im tako mnogo daju. Kad stignu na Veliku Kotlinu, moja braća i ja ih čekamo da bace konop i preko njega četvrtasta jaja. Hrabri su, i uvijek nam mahnu s ptice. Iako sam uvijek prepravljen strahom kad čujem njihovu pticu, sjetim se da moje selo ne može živjeti bez njihove pomoći za vrijeme erellinog bijesa. Tako stojim na Velikoj Kotlini, čvrst i s punim povjerenjem da me moja braća planinske kože neće ostaviti, kao što ja neću ostaviti stare i nemoćne u mojem selu.
Uruuye je trebalo uništiti.
----
Moje ime je kapetan J.C. McClain, časnik sam u vojsci Ujedinjenih Naroda posljednjih pet godina. Rodom sam iz Kentuckya u SAD-u, što je čudno obzirom na moje Irske korijene, ali ima nas i tamo. Ovo pišem u helikopteru, budući da me moj prijatelj nagovorio da sudjelujem u nekakvom programu dopisivanja. Svaki vojnik mora nešto zapisati o sebi, a kasnije će se to možda negdje objaviti i približiti mladima vojničko zanimanje u Ujedinjenim Narodima. Uglavnom, treće sam dijete od nas sedmero. Vojna karijera svojevrsna je tradicija u mojoj obitelji- moj djed i moj otac služili su u vojsci SAD-a, a moj brat je vojni pilot na Nimitzu. Jako sam ponosan na njega, jer nije mala stvar služiti svojoj zemlji na nosaču aviona. Prošle je godine dobio odličje jer je sletio s oštećenim avionom i onesviještenim kopilotom. Pitao sam ga tko mu je oštetio avion, ali nije mi smio reći. Tako svejedno- tko god da je, moj ga brat čeka u zraku. Ipak, ja čekam sličnu ekipu na zemlji. Dok mi je u vojsci SAD-a bilo super, imao sam nekakav osjećaj da UN treba pomoć u pješadiji. I tako sam završio ovdje, u Somaliji, kao dio kontingenta koji bi trebao uspostaviti mir. Moram priznati da ne vidim mnogo akcije, većinu vremena provodim u dostavi humanitarne pomoći i razgovorima s vojnim kapelanom. On je prilično okej osoba, iako je katolik drži Mise na koje dolaze i pentakostalci i baptisti iz moje jedinice. Prije sam ja išao k njihovom pastoru koji nam je bio dodijeljen, ali je dobio premještaj. Budući da smo oboje Irci, zna me pozvati na čašu whiskeya i tad raspravljamo o svemu i svačemu. Primjerice, prošli sam ga tjedan pitao s kime se Kain oženio kad je Bog stvorio samo Adama i Evu. Počeo je nešto pričati o Biblijskoj metafori, ali ubrzo sam ga izgubio. U religiju se baš ne razumijem. Jer kad maknete ovaj kapetanski čin, ja sam tek jedan Irac James, i kud bih se razumio u ove stvari koje i mnogo mudrije od mene zbunjuju. Ipak, Bog je, čini mi se, tijekom godina smanjio Svoj bijes i smilovao se ljudima prognanima iz Raja. Dok gledam prirodne ljepote Afrike iz helikoptera- džunglu, rijeke, jezera i životinje, pomislim da možda ipak ima smisla vjerovati da su te divote dane ljudima kao melem na ranu progonstva. I nije slučajno, ako mene pitate, da je taj mali dokaz Raja Bog dao upravo ovim ljudima tamne boje kože- mnogo skromnijima i iskrenijima od zapadnjaka. Kad stignu goleme suše, urod zna biti slab pa im bacamo pakete hrane iz helikoptera na jednu čistinu. Na njoj nas uvijek dočeka par njihovih mladića, i uvijek nam mašu radosno. Ponekad mi se čini da je u tom mahanju više nego u čeku kojeg dobijem za svoju službu u vojsci. Ipak, čistina je premala da bi sletjeli, i nije mi svejedno kad gledam kako helikopterska elisa reže vrhove visokog drveća. Jedan pogrešan pokret pilota, i mogli bismo svi nastradati. Radi toga sam često puta nervozan, ali takva je dužnost vojnika. Doletimo do čistine, bacimo konopac preko kojeg spuštamo goleme četvrtaste pakete, mahnemo seljanima, i vraćamo se u bazu. Da budem iskren, ima nečeg prekrasnog u tome ali bio bih sebičan kada bih o tome razmišljao, pa ne razmišljam. U vezi nekih stvari ne bi trebalo mnogo razmišljati. Jednostavno, morate ih učiniti. Sjetim se uvijek priče svoje majke u krevetu prije spavanja. U Bibliji, u Knjizi Otkrivenja, piše da zli zmaj želi uništiti dobre ljude. Uvijek sam se bojao tog zmaja. Ali majka mi je pričala da hrabri anđeli na kraju pobijede tog zmaja, i da moramo svi biti poput njih ako želimo bolji svijet.
I tako sam završio ovdje. A sad oprostite, stigli smo pred čistinu i moram baciti paket.
Zmajeve je trebalo loviti....
|