Možda je ipak teže pričati o Adrijani nego što bih rekao na prvi dojam. Bila je prekrasna i nikad nisam sreo ikog tko takvu ženu ne bi poželio imati na sve duhovne i tjelesne načine. Ali opet, s druge strane, prema njoj nisam imao gotovo nikakvu «seksualnu» kemiju, ako znate o čemu pričam. Ona je bila jednostavno lijepa djevojka na kojoj nije bilo ničeg što bi me trgnulo, uzbudilo onim osjećajem kada se nekakav slatki napor useli u disanje i kad iz dosadnih školskih hodnika odjednom skočite u meke svilene plahte svojih neobaveznih maštarija. Adrijana nije bila takva osoba u mom slučaju. Niti njena crvena kosa s plavim pramenovima koja je buktila poput vatre nad njenim dubokim plavim očima niti njen stas u najboljoj formi lovaca na zmajeve- ništa od toga nije me privlačilo. I ne mogu objasniti zašto bi me neke djevojke koje nisu bile toliko lijepe kao Adrijana mogle uzbuditi nekim detaljem svojeg tijela, a ona i da je htjela ne bi. Kemija između nas bila je nula posto s padajućom vrijednosti, bez ikakve daljnje budućnosti. Mogao sam je promatrati stotinu godina i diviti se Božjem geniju kad je stvorio takvo biće, ali jednostavno nije bilo nikakve dublje iskre od toga. Srećom, ta kemija bila je obostrana. Adrijana je bila onaj rijetki tip djevojke koji nije visio na svakom dečku, ali uz to nije bila ni usidjelica koja bi vas se bojala poljubiti za Božić ili Novu godinu. Nikad nisam mnogo znao o njenom intimnom životu, iako smo znali razgovarati i o lijepim i o ružnim trenucima istog. Ali kako već obično biva u mojem poslu, nekakav preokret vas takne na razmišljanje. Adrijana i ja bili smo poslani da ubijemo zmaja koji se pojavio negdje u Koprivnici. Bio je velik, iz vrste Draco Koprivnicus Domesticus i odlučilo se da na njega idu dva lovca, odnosno Adrijana i ja. I tako smo se ukrcali u vlak za Koprivnicu. Našli smo prazan kupe i u njemu se zasjeli.
«Mnogo učiš, zar ne?»-pitala me uz smiješak.
«Što ja znam.»- odgovorio sam nevoljko- «Imam puno posla, nemam vremena, čitam i pišem, a na kraju dana pitam se što sam radio.»
«Uvijek ti je bila zafrkancija na pameti»
«Oh, ne. Ja samo uživam u životu.»
« Važno da se zabavljaš »-rekla je i nasmiješila svoje snježno-bijele zube.
«Previše sam umoran da se zabavljam, ali sam suviše odmoren da radim.»
Adrijana se zavalila u zeleni naslonjač i položila ruke na drške. Bila je opuštena, ali imao sam neki dojam da mi ima nešto važno za reći.
« Moram ti priznati da sam očekivala lakši ljubavni život»- odjednom je rekla.
Počeo sam se smijati.
«Kad si pripremala ovaj razgovor, nisi mogla smisliti neku pametniju rečenicu kojom ćeš ga započeti?»
«Ajme, što si naporan»-rekla je uz smiješak-«Zar ja moram smišljat kako započinjati jadikovke?»
«Hajde, počni priču, da čujem.»
«U koliko sekundi?»
«Deset.»
«E pa bila sam na tulumu i razgovarala sam s jednim dečkom i idući dan smo se našli na kavi i bilo nam je lijepo i ljubili smo se i bili smo jako nježni ali idućeg dana nije me nazvao a ja ne znam što sam krivo rekla ili napravila jer nisam pričala o ničem što bi ga odvuklo od mene....»
«U redu»- rekao sam- « Lako je, zar ne? Samo deset sekundi.»
«Super» - rekla je- «A sad mi ti reci što sam krivo napravila?»
«Jesi se lijepo obukla?»
«Jesam.»
«Jesi pričala da si lovac na zmajeve-koji postoje ali ljudi ne žele znati da postoje- i da si posvetila život istrebljenju tih opasnih bića?»
«Ne.»
«Jesi pričala o braku i djeci?»
«Ne.»
«Jesi stalno brbljala a on je samo šutio i kimao glavom?»
«Nisam.»
«Eh, pa onda je stvar u onoj prešutnoj vatri koju je možda osjetio na tulumu, ali ne i na kavi.»
«A zašto me je onda poljubio?»
«Pa što onda što te je poljubio? Danas valjda prvo što napraviš je da se poljubiš, a onda tek ide neka konstruktivna ljubavna diplomacija.»
«Super»-rekla je-« Znači pozove te na kavu, razgovara s tobom, pričate o svemu i svačemu, nježno te poljubi ali ti se sutra više ne javi- i po tebi je potpuno normalno da se tako čovjek ponaša?»
«Nije, ali što ćeš mu napraviti? Jedino što ja mogu je da ga prebijem uzduž i poprijeko, ali time nećeš riješiti svoj problem s njim.»
Adrijana je šutke pogledala kroz prozor brzog vlaka. Neko je vrijeme ostala tako.
«Znači , nije problem niti u njemu niti u meni. Problem je u toj nekakvoj «kemiji» - rekla je mirno.
«Da.»
«Sinke?»
»Što?»
«Da li između nas ima nekakve kemije?»
«Nema.»
«Ha-ha»- rekla je uz iznenadni smiješak- « Nemamo kemiju.»
«Barem ja prema tebi.»- odgovorio sam mirno uz prizvuk šale.
«Oh, ne boj se- niti ja ne gajim neke kemijske spojeve prema tebi. Ali ima nešto što me zanima.... ali moraš biti iskren.»
« Ako mi nešto ide na živce, onda je kad cure od mene zahtijevaju da budem iskren. Hajde, reci.»
«Da smo ti i ja sami na jednom pustom otoku, i da smo tamo napušteni usred Pacifika, i da nema nikakvih naznaka da će nas spasiti.... bi li navalio na mene?»
«Kako si lijepo rekla»- odgovorio sam uz smijeh-« Da li bih navalio? Pa naravno da bih navalio! Ne odmah prvi dan, ali da ja ne navalim na tebe, ti bi navalila na mene!»
Adrijana se zbunila, ali i nasmiješila.
«Ti misliš da bih ja navalila? Kako znaš, pa sad si rekao da nemamo kemiju!»
«Eh, ali scenarij pustog otoka je nešto drugo....»
»Što? Po čemu?»
«Pa onda imamo samo jedan drugog, i sve....»
«Što sve?»
«Pa onako, jedan smo pored drugog i imamo svoje tendencije i potrebe. Nemoj krivo shvatit, sve bi bilo lege artis, oženili bi se kad bi nas spasili neki brodovi. Bez ikakvih problema....»
» A sad odjednom smo i na putu da se ženimo?»
«Mislim, kad bi već.... kad bi ti navalila na mene, a ja bih.... u redu, prvo bih bježao po otoku»- rekao sam smijući se s njom-« ali kad bi me uhvatila, bili bi zajedno.»
«Bili bi zajedno.... je li bi bio nježan?»
«Bih.»
«Ajme, kako si sad rekao ovaj «bih», nisi se ni šalio!» - smijala se.
«Pa nisam.... ja bih te volio i bilo bi nam super.»
«Znači, ti si zaljubljen u mene?»
«Nisam, ja bih bio na pustom otoku s tobom i....»
«I zaljubio bi se u mene na pustom otoku.»
«Mislim.... ah, daj, prestani s tim! Svu si me zbunila!»
Adrijana se grohotom smijala.
«Hajde mi opiši, kako bi počeo s upucavanjem?»
«Ne bih ti se upucavao. Napravio bih te ljubomornom.»
«Kako?»
«Upucavao bih se stablu banane. Onda bi ti pošizila i navalila na mene.»
«Ah ne, ja bih navalila na banane. Sve bi ih pojela!»
«Sjajno. A ja?»
« Ti bi bio ljubomoran.»
«Super.»
Adrijana se počela smijati.
«Zamisli koji bi baksuz bio. Ja bih jela cijeli dan banane i ugojila se od tolikog šećera. A bila bih ti jedina. Koji ženski san! Možeš jesti što hoćeš a muž ti ne može pobjeći!»
«Barem si me nazvala mužem.»
»Ah, što? Pa zar mi ne bi bio? Ali daj mi odgovori, kako bi mi se upucavao?»
«Ajme, Adrijana, prestani već jednom!»
»Što, legao bi samo jednu večer pored mene?»
«Je,gdje?»
»U kolibi.»
»Ha ha, samo si ti napravi kolibu, ja sam deklarirana lijenčina i ne pada mi na pamet da siječem drva banane i gradim kuću da bi ti bila na suhom.»
«Ah, to ti je dakle taktika. Ti bi mene pustio da napravim kolibu, a kad bi došao monsun ti bi mijaukao pred njenim vratima u nadi da ću ti se sažalit i onda bi samo legao pored mene.»
«A tebi bi jako loše bilo. Mene ovako jadnog mokrog pustit k sebi.»
«Možeš ući u kolibu ali ništa od kreveta. Izvoli ležat na podu! Smočit ćeš mi plahte!»
»Zaboravila si da smo na otoku. Nemaš ni krevet ni plahtu.»
«Onda nećeš niti na deblo niti pod lopoč!»
«Mijao!»
«Nema pomoći, Sinke! Samo na mokroj zemlji. I ujutro mi donesi banane! Na tanjuru od školjki!»
«Mijao!»
Adrijana se smijala. U kupe je došao prodavač kave i sendviča. Počastio sam Adrijanu, iako sendviče nismo dirali jer su bili tvrdi kao kamenolomska drobilica.
«Jedi, jedi»-rekao sam joj uz smiješak-« Jer na otoku ćeš jest samo banane.»
Adrijana je pijuckala kavu. Bilo je nešto erotsko u njenim rozim usnama premazanim labellom koje su utonule u vrući napitak. Shvatila je da je promatram.
«Što je? Htio bi na otok?»
«Ne, samo opća kemija.»
«Opća kemija?»
«Hajde, Adrijana, muško sam.»
»Pa rekao si da nema kemije.»
»Lijepo piješ kavu. Toliko.»
«Lijepo pijem kavu.»- rekla je- «Zapravo mi se čini da si mi dao jedan od najljepših komplimenata koje sam ikad primila od muškarca.»
Uz zavodljiv smiješak sam otpio gutljaj svoje kave.
«Poljubi me.»- odjednom je rekla.
«Što?»
Adrijana je stavila kavu na mali stolčić nad pepeljarom i stavila svoje ruke na gornji dio mojih listova. Ostala je tako neko vrijeme uz smiješak. Odjedanput se zaderala od smijeha.
«Usrao si se!»
«Nisam!»
«Nemoj me zafrkavati, fakat si mislio da ću te poljubiti!»
«Nisam. Nismo na otoku.»
»Usrao si se, usrao»- vikala je tako da se čulo u cijelom vagonu.
«Nisam se usrao. Nemoj mi pričat gluposti.»
»Problijedio si na jednom obrazu i pocrvenio na drugom»- rekla je- «dragi moj, ovako se ne usereš ni kad ideš na težak ispit na faksu. Usrao-si-gaće.»
«E pa nisam!»
«Kako si se usrao!»
Adrijana se smijala a ja sam mudro pio kavu koja se hladila. Ništa me nije moglo pripremiti za nadolazeću bitku sa zmajem i ništa me ne bi moglo niti utješiti da sam znao što slijedi.
Zmaja sam donekle lako ubio, ali on je neposredno prije toga svojim repom svom snagom udario Adrijanu. Letjela je nekoliko metara i samo se srušila u prašinu na maloj čistini gdje smo se borili s njim. Primio sam je u naručje, ali bila je gotova. Sva rebra su bila slomljena, a njene roze usne počele su blijedjeti. Nije bilo nekakvog patetičnog prizora gdje bi ona umirala na mojim rukama. Ona je jednostavno bila mrtva onog trena kada je njena kosa poput meda bila prolivena po kamenju. Plakao sam, jer ako sam nešto naučio u ovom poslu je da pravi muškarac zna kada treba plakati.
Ali u svakom slučaju, te večeri sam je ponovo sreo na Tamarisu. Ako već nisam rekao prije, na Tamarisu uvijek sretnete sve koje trebate, bez obzira gdje su i kako izgledaju.
Sreli smo se u maloj gostionici na samoj obali otoka. Kad sam ušao, počela se smijati.
«Adrijana....»
«Sinke moj, kako gaće?»- pitala me uz histeričan smijeh. Društvo za stolom, drugi lovci na zmajeve, smijali su se uz nju.
«Adrijana!»
Pričali smo stare priče i sve naše avanture. Rekla je da ju je zmajev udarac jako bolio, ali da nije dugo trajalo jer je brzo «otišla». Ubrzo smo se mi izdvojili za stolom i počeli pričati jedan s drugim. Prolazilo je vrijeme i cigare u spoju s domaćim aperitivom razvezale su nam jezike.
«Jedno mi nikad nećeš reći....»-rekao sam-«Čak ni ovdje!»
«Što?» -pitala je.
Šutio sam neko vrijeme. I u toj šutnji bilo je nečeg što bi bilo teško objasniti nezrelim i emotivno neinteligentnim ljudima. Ona je razumjela moju šutnju, razumjela moju zbunjenost. Moje meškoljenje, utapanje u dimu cigara, sve je ona razumjela. Razumjela je sve- uključujući i veliko pitanje koje nije bilo potrebno reći na glas i radi kojeg sam stidljivo šutio .
Pitanje «Što bi bilo da sam te poljubio onda u tom starom vagonu, u tom izlizanom kupeu s mrvicama starih sendviča na podu i kapima vruće kave na tvojim usnama premazanim svijetlo-rozim labelom?»
«Ma daj, Sinke!»- rekla je udarivši me u rame-«Ajmo dalje pit' do jutra!»
|