četvrtak, 11.08.2005.

Moja omiljena crnčuga

Slika konja u trku

Bilo je to prilično davno. U okviru nekakvog festivala mladih dramskih umjetnika. Do tamo mi je trebalo dva dana putovanja i poprilično mnogo znoja. To je bila neka vrsta kazališnog Motovuna. Iako je zemlja domaćin bila bogata, sve to skupa nije bilo nešto jako posebno. On se zvao Koltz i bio je crnac. To je važno za priču. I on i ja patili smo od kroničnog nedostatka smisla za samopromociju. Jedna od najvažnijih karakteristika uspješnih ljudi nama se gadila, i nakon nekoliko dana mi smo već bili poznati mrgudi koji su u kutu držali toplo pivo i imali mišljenje o ljudima koji su se žvalili na plesnom podiju. Slučajno smo sjeli jedan pored drugog za doručkom i počeli razgovarati. Bio je to sterilan razgovor, zamjena za neudobnu šutnju dok bi jeli. I u jednom trenu pitao sam ga pitanje "Kako je biti crnučuga u tvojoj zemlji?" (So, how it is to be a nigger in your country?). Moram odmah objasniti, bilo je to prije mnogo vremena i nisam znao da je riječ "nigger" golema uvreda za člana crne populacije. Tu sam riječ toliko puta čuo u američkim filmovima koji su se prikazivali da sam mislio da je to običan kolokvijalni govor. Ali znate što je Koltz napravio? Počeo se smijati glasno, iskezivši svoje zube usred svojih mesnatih usnica i cijela kuhinja je šutila i promatrala njegovo smijanje. Od tog trena crnčuga Koltz i ja smo postali nerazdvojni prijatelji. Dok su umišljeni artisti svih zemalja i mentaliteta hodali do dvorane gdje su se održavale radionice, Koltz i ja smo sjedili u travi i smijali se dečku kojeg su cure jako voljele, iako je nosio ružičaste tenisice. Pričali smo rasističke viceve i raspravljali o dužini naših raznobojnih spolovila. Nakon nekog vremena postalo je jasno da nas nitko nije baš previše tamo volio. Neki moji kolege su mi prišli i govorili da to što radim nije uopće lijepo, da način na koji se ponašam s njim destruktivno djeluje na odnos crnih i bijelih u radionici. NJemu su njegovi govorili da nije lijepo od njega što se šali na račun Hrvatske zaostalosti i Balkanskog mentaliteta. Jedan "obrazovaniji" iz neke napredne zemlje održao mu je kratko izlaganje o zemljama u tranziciji, razvoju demokracije, kulture i oporavku od totalitarističkih režima. Idućeg smo se doručka na sav glas smijali tome što su nam govorili. Koltz je pričao o mojoj tranziciji a ja o njegovoj šansi da uspije naći posao uz tu kožu boje laka za cipele. Oni koji su nam držali prodike su sjedili na stolu do našeg i gutali knedle. Nakon nekog vremena on je mene počeo zvati niggerom a ja njega whitetrashom. Kolege neoliberali, koji su se dotad ponosili time što su na festivalu na kojem su i crnci i balkanci, bili su na rubu da nas vrate u naša netolerantna društva. Ali kao što to obično biva, dva tjedna brzo su prošla i to se zaista i desilo. On se vratio u svoju zemlju, ja u svoju. I nismo se dugo čuli. Elektronička pošta dolazila je rijetko, samo za Božić, Uskrs, Prvi Maj ili obljetnicu susreta.
Onda je jednog dana samo stigla poruka na mobitel s dugačkog nepoznatog broja.
"Hey nigger! Whitetrash learned to talk to phone! How are you , you white piece of Balkan junk? Still drunk?"
I skužio sam da u te četiri rečenice nije bilo boljeg, ni lijepšeg načina, da me pozdravi.
Pozvao sam ga da ode na more samnom, da provjerim da li pušta boju u moru, ali rekao je da ne može. Naime- oženio se. Očekuje dijete. To mi je bilo sjajno. Pitao sam ga da li želi nazvati dijete po meni, ali rekao je da mu ne pada na pamet da mu se dijete zove po nekome tko živi u tranziciji.
Koltz je tamo daleko držao mobitel u svojim crnačkim prstima, a ja sam se smijao zajedno s njim. U jednom trenu, crnac i bijelac su se smijali svim čudnim stvarima na ovome svijetu.
Ali nemojte to puno pričati.
To je politički nekorektno.
- 22:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>