ponedjeljak, 27.05.2013.

KAMENOVANJE BEZGRIJEŠNIH

Za početak moram priznati kako nikada nisam sudjelovao na bilo kakvom obliku masovnih prosvjeda. Jednostavno se ne mogu zamisliti kao dio mase u nekoj vrsti 'balvan revolucije', čak ako podržavam mišljenja ili ciljeve onih koji protestiraju. Također priznajem kako na svaku vrstu, bilo studentskog, sindikalnog ili političkog, okupljanja uvijek prvo sagledam sa dozom cinizma. U glavi mi često odzvoni onaj mali đava koji kaže kako 'sigurno netko koristi te ljude za održavanje ili stvaranje svoje političke karijere' ili 'čak i ako imaju dobre namjere netko će se ubacit i izmanipulirat ih'. Taj mali đava često bude u pravu ali ne uvijek. Prosvjedi za Radio 101 ili marš nakon smrti Harveya Milka su dva primjera ovakvog 'masovnizma' koje izuzetno cijenim i podržavam. Iz fotelje, dakako. Moj mozak doživljava izlazak na ulicu ko krajnji čin očajnika, a nadam se kako nam društvo ipak još nije na samom rubu ponora (premda sigurnim korakom koračamo u tom smijeru).

Jedan sam od onih bedaka koji vjeruju kako se civilizicazijski problemi još uvijek mogu riješavati na civilizirani način. Dijalog mi se čini ko najjače oružje razumnog čovjeka. Da ta predodžba nije istinita ne vidim zašto bi svi totalitarni režimi, bilo ideološki ili religijski, potrošili toliko sredstava, energije i krvi za uništavanje slobodoumlja kroz cijelu našu kolektivnu povijest. Kao što je meni majka, koja me nikada nije udarila, jednom rascijepala majicu u restoranu a jednom me zalijela čašom vode jer 'nisam prestao postavljati pitanja i odbijao prihvaćene odgovore bez kvalitetnih obrazloženja'. Jednostavno nisam niti u najmlađim danima prihvaćao floskulu kako je 'nešto takvo kakvim jest zato što tako mora biti ili zato što je tako oduvijek bilo ili zato što mi je netko autoritativan tako rekao'. Te replike su mi se jednostavno činile kao jeftine izlike. Nisam niti u Djeda mraza vjerovao jer mi se ta cijela priča činila nelogičnom. Priznajem kako mi majci nije bilo lako, ali joj zahvaljujem što je shvatila da može kupiti malo odmora od mene tako da mi pokloni knjigu '1000 zašto – 1000 zato'. Do danas mi životni moto ostaje kako nemam odgovore za sva pitanja ali imam nova pitanja za svaki odgovor!

Počeo sam pisati ovaj tekst ponukan komentarima sa raznih portala (čije učestalo čitanje je jasan znak mog mazohizma) te izjavama pojedinaca posljednjih dana na televiziji. Konkretno to su redom gotovo papagajski elokventni biseri poput 'Ja sam odrasla u obitelji gdje sam imala mamu i tatu i ja nemam dokaza da ikakva drugačija obitelj može funkcionirati', 'Mi oduvijek živimo pod tradicijskim vrijednostima kršćanskog braka', 'Zašto jedna manjina siluje većinu' te 'Šta ti pederi i lezbe imaju marširati po ulici, mi normalni ne idemo po gradu pokazivati kako smo strejt'. Za komentar ove zadnje tvrdnje, potpuno preskačući činjenicu kako redovito možete vidjeti na ulici javne izljeve hormona (koji su mi osobno degutantni u svakom obliku jer osjećam kako je intimi mjesto u kući a ne na ulici ili u reality showu) te apsurdizam da bi grupi koja posjeduje sva prava trebale javne demonstracije ili ljepote i relativnosti pojma 'normalni', samo bih vas upitao jeste li ikada doživjeli jedno dalmatinsko vjenčanje? Svake subote možete 'uživati' u javnoj paradi od kuće do kuće do crkve, koloni auta, trubama, zastavama i hordi koja pjeva i slavi uz harmonikaša pred crkvom ili matičnim uredom. Što je ovo ako ne javna proslava prava na brak i vlastite seksualnosti? Jel bi homoseksualci trebali stajati sa strane i dovikivati uvrede ili bacati kamenje 'jer im smeta takvo javno demonstriranje ljubavi'?

Glede 'manjine koja siluje većinu' to je izraz koji zahtijeva takvu razinu gluposti da ga se bojim komentirati. Jedino što ta većina može izgubiti ako manjina dobije što želi jest činjenica kako pred zakonom neće više biti 'vrijednije osobe'. Ali zadržavaju ne samo sva prava koja već imaju već i nedodirljivo ljudsko pravo na glupost i mržnju i slobodno mogu nastaviti vjerovati kako su vrijedniji. A imaju i instituciju pod čijim će zakonima navijeke ostati takvi. Što se tiče 'tradicionalnog kršćanskog braka', bio bi najsretniji kada bi se u Ustav uvelo točno to. Dakle onaj ortodoksni biblijski značaj tog pojma. Onda bi odjednom svi koji sada volontiraju za 'očuvanje tradicije' vrištali za promjene. Jer tradicionalni kršćanski brak je uistinu zajednica jednog muškarca i (ne baš uvijek) jedne žene, koju muškarac 'kupi od njenog oca', u kojemu ne postoji razvod i u kojemu se nevjera kažnjava javnim kamenovanjem. A ne zaboravimo kako je nevjera i samo 'bluđenje mišlju', dakle ako i pomisliš na karanje tuđe žene kršiš Sveto pismo! A za curu koja je izjavila 'kako je odrasla uz mamu i tatu pa ne zna kako bi drugačije obitelj mogla funkcionirati' želim samo reći kako joj se zahvaljujem jer me nasmijala više tom rečenicom nego što bi mogla cijela antologija hrvatskog humora. Samo sam zamišljao znanstvenike, istraživače, filozofe i sve one 'odbijače tradicije' kako kroz povijest 'istražuju samo ono što su naučili kod kuće kao djeca'. Blaženog li svijeta...

Kraj ću posvetiti Isusu i priči o grješnici koju spasi od rulje rečenicom 'Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen'. Nisam niti katolik niti kršćanin niti teist a čak niti deist. Čak ne mislim da postoji niti približno dokaza kako je osoba Krista postojala. Ali to mi nije važno. Nema dovoljno dokaza niti da je Sokrat postojao, a Homer je gotovo sigurno izmišljena ličnost. Ono što je meni važno jest što su preživjele ideje, a ideja ničime ne gubi na vrijednosti ako je njen 'službeni' autor fiktivan lik. Ja iz te Isusove rečenice čitam jednu važnu moralnu poruku, a to je ona da ne trebamo suditi drugim ljudima. Po mojoj 'heretičkoj' logici je svaki homofob koji baci kamen na neki lezbijski par zapravo izdao temelje svoje vjere. Jer pouka te priče, bila ona istinita ili ne, jest ta da ako vjeruješ u Njega, moraš Mu dopustiti da svakome sudi po svojoj volji. Ako je tvoja vjera ispravna, taj lezbijski par će ionako imati svu vječnost u rernama pakla i tvoj kamen ne samo da nije potreban, nego bi tebe mogao odvesti u tu istu rernu jer Mu time prkosiš. Možda moja logika nije prikladna za pitanja vjere. Pokušavam se educirati u tom pogledu ne kao Hitchens 'da upoznam svog neprijatelja' već iz stvarne želje da razumijem ljude koji ne razmišljaju kao ja. Ne sanjam svijet u kojemu će ateisti 'pobijediti' pa spaliti sve vjerske knjige kao što su kršćani spalili ili zabranili sva djela grčke filozofije u nadi da propagiraju ideju kako 'moral i savjest nisu postojali prije Isusa'. Srećom je Bagdad davno prije Saddama i Busheva bio kulturni centar u kojemu su sačuvana ta djela koja nam i danas ilustriraju razvoj ljudske civilizacije i uma. Nadam se svijetu dijaloga, budućnosti u kojoj se vrijednost neće mjeriti po stranačkoj iskaznici ili bilo kakvoj vrsti orijentacije. Ako ćemo već dijeliti ljude na one bolje i one lošije, što ćemo ipak uvijek raditi jer nam je dio naravi, onda ih barem 'ocjenjujmo' njihovim dijelima. A ako osjećate potrebu baciti poneki kamen sjetite se Zlatnog pravila, koje je zaživjelo od Konfucija preko Hinduizma, Budizma pa sve do Biblije, i 'Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi tebi rade'. Samo nemojte previše secirati ovo pravilo jer mu se logika pomuti u seksualnim pitanjima... al seks, čini se, uvijek izaziva pomutnju!

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (12)

petak, 24.05.2013.

U KOJEM ĆEMO ZNAKU IZGUBITI?

Kako su tradicija i tolerancija poprilično aktualne teme, odlučio sam se prisjetiti jednog minulog vremena ključnoga u razvoju današnje slike Svijeta. Glavni likovi ove priče su dva čovjeka rođena u posebno zanimljivim mjestima za našu regiju. Prvi je Dioklecijan, rođen u okolici Salone u rimskoj provinciji Dalmacija, a drugi je Konstantin, rođen u Naissusu u provinciji Meziji. U današnjim terminima bi rekli kako je jedan rođen u Solinu a drugi u Nišu. A upravo su ova dva rimska cara najznačajniji za oblikovanje današnjeg Kršćanstva.

Dioklecijan je bio poganski car, pontifex maximus, koji je dopuštao razne religije u svome carstvu ali pod jednim uvjetom. Koga god slavite morate prinositi žrtve za dobrobit Carstva. Ali jedna vjerska manjina je odbijala prolijevati krv u ritualne svrhe. To su bili kršćani. Dioklecijanu je smetalo što se ova marginalna grupa odbija prikloniti 'tradiciji većine' Carstva, a brojni vojni i religijski savjetnici su ga uspješno uvjeravali kako su svi recentni problemi Rima odraz ljutnje bogova na neposlušnost kršćana. Tako je Dioklecijan, u ime 'tradicije i boljitka većine', naredio masovni progon kršćana u cilju potpune marginalizacije te istrebljenja ove religije. Započelo je financijskim i političkim metodama a završilo je, kako to obično biva, prolijevanjem krvi. Ali njegov poduhvat je polučio sasvim oprečne rezultate od očekivanih. Preživjeli kršćani su se organizirali u jače zajednice nego prije, iskoristili svoje ubijene istomišljenike kao 'mučenike koji će inspirirati nove naraštaje' te postavili temelje za hijerarhiju prave organizirane religije, kakvu danas poznajemo.

Konstantin je mladost proveo na Dioklecijanovom dvoru, a kao jedan od politički najsposobnijih i lukavijih pojedinaca u carstvu ubrzo napredovao do pozicije guvernera Dalmacije, pa cara Zapadnog Rimskog Carstva a nakon ratova sa Maksentiusom i Likinijem postaje pontifex maximus. Simbol njegove vojske je bio Chi Ro, koji je simbolizirao Kristovo ime te označavao njegovu pripadnost Kršćanstvu. Premda je samo desetak posto Carstva bilo kršćanske vjeroispovjesti, Konstantin je odlučio kako će mu upravo ta religija omogućiti najbolji okvir za upravljanje Carstvom. Posebno su ga se dojmile stroge hijerarhijske strukture u crkvi te je biskupe angažirao kao svoje osobne emisare i 'zaposlenike'. Premda je propagirao toleranciju prema drugim religijama, Kršćanstvo je postalo službena religija te dobivalo značajnu financijsku potporu. Također je proširio u svim vojnim i političkim strukturama saznanje kako će pojedinac 'puno lakše i brže napredovati ako izabere pravu religiju'. Svjestan kako će ljudima trebati 'opipljivih dokaza' za prihvaćanje novog vjerovanja, svoju majku Helenu je poslao u 'Svetu zemlju' da pronađe (ili odabere) 'službena' sveta mjesta i relikvije. A sam je tvrdio kako se preobratio nakon sna prije bitke u kojemu mu se ukazao goreći križ na nebu i glas koji mu je poručio 'In hoc signo vinces'.

Ali kako se većina stanovništva Carstva odupirala nametanju nove religije i nije željela odustati od svojih stoljetnih tradicija, a sama kršćanska organizacija se počela dijeliti i svađati zbog neslaganja oko osnovnih postavki svog vjerovanja, Konstantin je osjetio potrebu za brzom rezolucijom konflikata. Ukratko jedni su slavili Isusa kao običnog čovjeka 'izabranog od Boga', drugi su inzistirali kako je Isus bio Bog 'glavom i bradom' dok su treći smatrali kako je on bio istovremeno i čovjek i Bog (postoje službeniji i stručniji nazivi za ova vjerovanja al sam ih odlučio izložiti onako 'zdravo-seljački'). Konstantin je sazvao Prvi nicejski sabor i okupio sve biskupe iz Carstva. Kao službenu 'dogmu' je izabrao 'istobitnost Oca sa Sinom'. Takvo vjerovanje je uvaženo ortodoksnim (odnosno jedinim 'pravjerjem') dok su sva druga vjerovanja postala hereza. Također je i ustanovljen 'novi' datum Uskrsa, koji se poštuje do danas.

Ovakvi 'sabori' će se nastavljati iz stoljeća u stoljeće i na svakome će se pomirivati nove frakcije, definirati nove dogme, zabranjivati jedna a cementirati druga vjerovanja. Ne pišem o ovome da ikoga ili išta omalovažavam, niti sam dovoljno zagrebao o detalje da mogu ovim tekstom educirati čak i prosječnog entuziasta za povijest. Razlog ovog traktata jest ilustracija pojma tradicije, odnosno pokušaj da prikažem njenu promjenjivost. TRADICIJA jest jedan 'živi fenomen', ona se uvijek mijenja i adaptira, ne nužno prema željama većine. Kršćanska tradicija nije oduvijek zapisana 'u kamenu'. Ona se formirala i mijenjala kroz stoljeća, po željama i vjerovanjima ljudi a ne nebeskih sila. Da se društvo kroz cijelu povijest vodilo isključivošću kako je 'tradicija većine nedodirljiva' te da se 'manjine moraju njome prikloniti' onda Kršćanstvo ne bi niti postojalo van pokojeg samostana ili kao duboko čuvana tajna istinskog vjernika, jer sam pojam tradicije teško podnosi pojam tolerancije. Ali civilizacije se mijenjaju, potrebe društva se mijenjaju i tradicije se mijenjaju. Napredak nije uvijek pozitivan, ali je nezaustavljiv. Vrijeme uvijek pobijedi čovjeka. Tempus semper vincit.

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (10)

srijeda, 22.05.2013.

VALAR DOHAERIS

I tako ja godinama gledam The Daily Show i, kao pravi Hrvat, se tješim kako 'barem postoje veće budale kod njih nego kod nas'. Jer ovdje barem nema Tea Party i ekstremnih klerofašista poput Pata Robertsona koji sustavno godinama zaglupljuju mase i organiziraju ih za pokušaj drastične regresije društva. Pa osim što su promovirali devalorizaciju manjina 'krive' vjerske ili seksualne orijentacije, polagano su eliminirali 'neželjene' materijale iz školskih udžbenika (počevši sa 'spolnim' temama, nastavljajući eliminacijom evolucije iz biologije te devalorizacijom svih znanosti) a onda se okuražili i napali reproduktivna prava žena. U međuvremenu su pokušali promijeniti samu povijest nastanka SAD-a te istovremeno branili ‘svetost Ustava’ kada se radi o pravu na posjedovanje oružja ali i inzistirali na promjeni temeljnog ustavnog načela po kojem će Crkva biti odvojena od države i zbog kojeg SAD ne može nikada imati službenu nacionalnu religiju. Podržavali su polupismene kandidate, krizizirajući ‘elitizam’ onih koji znaju nabrojati kontinente i sastaviti cjelovitu rečenicu, te promicali mržnju prema strancima, znanstvenicima, intelektualcima i svima koji ne izgledaju, govore i misle kao oni. A tijekom svojih križarskih pohoda nikada nisu shvatili kako ih u stvarnosti vodi grupica multimijardera te ih koristi kao sredstvo distrakcije i pritiska na vodeće strukture u najsvetijem cilju maksimalnog smanjenja poreza za korporacije i bogataše.

Srećom kod nas ipak nije toliko loše. Kakva god da je bila Šuvarova edukacija ipak je prosječni Hrvat preeduciran da bi dopustio jednoj glasnoj grupici marginalaca da ih iskoristi u ‘nečiste svrhe’. Jedan narod koji živi u filozofiji ‘ljubi susjeda svog’ i iznad svih slavi osobu koja je samo utjelovljenje ideala tolerancije ne može biti sposoban za mržnju i diskriminaciju. Narod čiji je moto ‘istina će te osloboditi’ ne može promicati neznanje i laži. Narod koji je toliko usko vezan za kršćansku tradiciju da je u crkvu išao baš svake nedjelje, osim kada je na vlasti bila garnitura koja je preferirala nešto 'zemaljskiju' ideologiju. Naime i tada su Hrvati vjerovali u Boga ali je kod rijetkih ta vjera bila jača od straha prema opipljivijim entitetom državnih struktura, a voljeli su ga tek nešto manje nego li su željeli imati jednostavniji put napretka u karijeri, pa su crkve ipak bile nešto praznije u tih pola stoljeća… Ali više nema tih ‘mračnih Sotonskih mlinova’ i Hrvati mogu bez straha širiti ljubav, toleranciju i blagostanje. Jer svi smo dio istog stada, svi smo ‘Njegova djeca’ i za sve naše grijehe se žrtvovao ‘Njegov sin’…

Nije li nam lijepo? Nismo li sretni? Nismo li milosrdni?

Čini se kako nismo. Jer očito nismo svi ‘Njegovi sinovi’ kao što su nekada neki bili ‘bratskiji’ a neki ‘jedinstveniji’. Očito su neki među nama ‘Sinovi jutra’. Ministri, novinari, aktivisti, blogeri, pederi, Srbi, Židovi, crnci, kurve… Čak je i don Grubišić po nekima u tome društvu. Ipak se čini kako je našemu društvu bliža ona ‘starija knjiga’. Jer tamo su ljubav i poštovanje 'na ovome svijetu' isključivo zasluživali pripadnici tvoga plemena. A mi se polagano približavamo vremenima ‘plemenskog društva’. A što se brže razdijelimo lakše će nas pokoriti. Pa ćemo si samo ponavljati istu mantru – Valar Dohaeris – svaki čovjek mora služiti. Ili prikladniju za Hrvate – svaka ovca mora slijediti!

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (12)

nedjelja, 19.05.2013.

E MOJ ZAGREBE

Moje povjerenje u postojanost trovremenskog tafta glasačke gluposti ovog naroda je neupitno. Uvijek se pripremim za najgori od mogućih scenarija našeg političkog špageti westerna 'Il brutto, il cattivo, il stupido', tako da me najmanji trenutak razuma odmah ugodno iznenadi. Splićani su konačno odlučili poslati svoga 'il stupida' u zaborav. Pilatovski su oprali ruke u nadi da nova vladajuća garnitura neće saznati u kakva je sve govna, što financijska što birokratska, uvalio grad. Jer bi tada morali preispitati svoju umješanost u sve to. Naime, nije valjda sam sebe izabrao prošli put?

A govoreći o ljudima koji sami sebe biraju... već dugo imam dojam kako 'il bandito' sam bira svoje protukandidate. Jer kako inače objasniti ovakav trijumf 'velikoga vođe'. Jel tome razlog demografska promjena u Zagrebu, masovno privremeno ludilo ili minuciozno korumpiranje sustava? S obzirom da je dobio podršku tek oko šestine registriranih glasača u Zagrebu, prije nego započmete napadati 'poseljačenje grada' ili 'imigrante iz krivih krajeva' zapitajte se gdje je bilo preostalo glasačko tijelo? Na Sljemenu ili pred televizorom prateći oproštaj Sir Alexa Fergusona... Svejedno. Većina 'voljnih' je odlučila...

Iskreno najviše me šokira projiciranih desetak posto glasova koaliciji HSLS, HSS i tko-već-još. Pa ja sam mislio kako te stranke više ne postoje. One već više od desetljeća služe jedino da sustavnom prevarom svojih glasača priskrbe svojim umješnicima uspješne foteljaške manevre. Također služe kako bi se glasači svih drugih 'partija' bolje osijećali jer 'nisu baš toliko glupi da glasaju za takve prevarante!' Pa barem su Zagrepčani imali neke nove opcije i lica koja se još nisu stigla okaljati... a čini se kako neće dobiti niti priliku.

I sada ću danima čitati analize o tome je li SDP ili HDZ 'veliki pobjednik ovih izbora', ali svima nam je jasno kako postoji samo jedan pobjednik. Na drugoj najvažnijoj (i najunosnijoj) poziciji u državi ostaje On. Bogoljub, čovjekoljub, rodoljub koji je sigurno 'il brutto', možda 'il cattivo' ali niti najmanje 'il stupido'. Taj epitet pripada svima nama!

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (18)

četvrtak, 16.05.2013.

UMIŠLJENI JUNACI

Nisam osoba koja ima klasične uzore ili glorificirane heroje čijim stopama pokušavam slijediti, ali postoji niz ljudi koji su mi poslužili kao određeni izvor inspiracije u životu. To su pojedinci poput istraživača Jamesa Cooka, rijetkog kapetana koji se brinio oko zdravlja posade, komičara Georgea Carlina, kojega smatram najvažnijim filozofom XX. stoljeća, nogometnog managera Briana Clougha, koji je sastavljao momčad od golobradih mladića i otpisanih veterana te sa malim Nottingham Forrestom pokorio Europu, novinara Christophera Hitchensa, jedinstvene i polarizirajuće pojave te najdoslovnijeg primjera čovjeka 'bez dlake na jeziku', programera Sida Meiera, kreatora možda najbolje strateške igre svih vremena 'Civilisation' te kulinarskog čarobnjaka Ferrana Adrie, čovjeka koji je gastronomiju spojio sa umjetnošću, znanosti i filozofijom. Sve što znam o privatnom životu ovih mojih 'osobnih Avengersa' jest činjenica kako su Carlin i Hitchens bili ateisti (što znam iz njihovih brojnih radova na dotičnu temu), kako Carlin ima kćerku (koja se često pojavljuje u emisijama u kojima se slavi njegovo naslijeđe) te kako Clough ima sina (koji je bio pristojan nogometaš). Njihov privatni život je za mene čista misterija, ali misterija za koju nemam namjeru tražiti rješenje. Izuzevši komičara koji često crpe materijal iz svog života, pa tim putem 'naučim' nekakvu verziju njihovog života uživajući u stand-upu, ne vidim potrebu za proučavanjem intime ljudi koje cijenim. Razlog što ih cijenim je njihov rad i nikakav privatni skandal ili 'kriva' ideološka izjava koju su mogli negdje dati mi ne može umanjiti inspiraciju koju sam dobio iz njihovih djela.

Zašto o ovome pišem? Zato što sam preletio po svim vodećim portalima i frustrirao se činjenicom kako nakon 'reda politike i reda sporta' ide masa redova čistog smeća. Životi slavnih, životi poluslavnih pa životi skoro slavnih. Onda razni clipovi sa Jubitoa, savjeti modnih gurua, kulinarski recepti celebritya, najseksi anonimci, intervjui sa bivšim najseksi anonimcima koji su sada seksi voditeljice prognoze vremena ili seksi povremeni manekeni a zapravo prodavači cipela... Ne otkrivam nikakvu toplu vodu ovim zapažanjima, svima nam je jasno kako smo postali voajersko društvo opsjednuto kvazi slavnim ljudima i njihovim životima. Mene je šokiralo što je u Dnevniku, među glavnim vijestima dana, išla priča o Angelini Jolie i njenoj preventivnoj mastektomiji. Sa jedne strane podržavam širenje svijesti o raku dojke, ali svejedno mi je u glavi zvonilo - 'pa čime to Angelina zaslužuje biti izdvojena u centralnim vijestima RH?'

Ali eto, živimo u doba kada je PR i privid vrijednosti važniji od stvarnih kvaliteta. Amerikanci su jedva dočekali odreći se Tigera Woodsa i Michaela Phelpsa zbog 'privatnih grijeha'. Naime valjda seks izvan braka ili pušenje marihuane automatski briše sve uspjehe dva ponajbolja američka sportaša. Nešto uistinu nije u redu sa perspektivom svijeta današnjih generacija i medija koji je stvaraju. Stariji ne znaju niti broj žena sa kojima je Wilt Chamberlain spavao niti približnu količinu droge koja je prošla kroz Maradonin organizam, ali ih to niti najmanje ne sprječava da se sa divljenjem sjećaju njihovih karijera. Današnji 'celebrityi' toliko moraju paziti da imaju prikladan život, prikladne izjave na društvenim mrežama te prikladnog partnera ili partnericu, da me to sve skupa podsjeća na neka bivša stoljeća kada su se velikaši morali međusobno 'spajati' zbog održanja prikladnih privida savezništva i vrijednosti. Zapravo su Ameri toliko pokušali pobjeći od britanskih 'plemenitih kasti' i običaja monarhije, da su na kraju završili sa društvom koje ima sasvim novu vrstu aristokracije i kraljevske obitelji. Bankare i celebritye...

Za kraj ću se vratiti na početak ovog posta. Nekima od vas je slika ispod naslova možda i bila poznata. Radi se o jednom specifičnom i prepoznatljivom stilu. Tko je umjetnik koji je naslikao ovaj 'romantični prizor'? Radi se o jednom mladom i ambicioznom austrijskom slikaru koji se zvao Adolf. Amo reći da je u kasnijem životu uradio podosta gadnih stvari, ali to ne mijenja činjenicu kako je bio pristojno talentirani umjetnik. I premda nije bio kalibar Dalija ili Ticijana, poanta jest kako privatni život umjetnika ne umanjuje vrijednost njegovih djela. Samo što su u današnje doba djela najmanje važna.

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (22)

utorak, 14.05.2013.

PROLJEĆE U TRI SLIKE

Razmišljam o čemu napisati post i ne mogu kristalizirati koja tema me trenutno ispunjava sa više strepnje. Kao stvorenju jednog a stanovniku drugog grada, lokalni izbori me tresu na dvije fronte. Nada je osjećaj koji me već dugo napušta u predizborno doba. Taj perpetualni ping pong između dvije dokazano nedokazane opcije izaziva mučninu svakom razumnom biću. A kad i na trenutak pomisliš kako možda budućnost i postoji za naše društvo, jer si pročitao tekst sa nekim novim idejama ili vidio staloženu i civiliziranu osobu u nekom političkom talk showu, tada na scenu stupaju božji luđaci tražeći dodatnu devastaciju državnog proračuna raspisivanjem referenduma o ultimativnom aktualnom problemu ove države – možebitnim budućim davanjem osnovnih prava civilnog društva jednoj manjini. Jer svi znamo što bi se dogodilo kada bi svi bili jednaki – Bog bi nas kaznio sušama, poledicom i poplavama koje bi devastirale poljoprivredu, radnici bi ostali bez posla, stjuardese bi pokosila misteriozna bolest, kriminalci bi zavladali, Dubrovnik bi drugi put u svojoj povijesti bio okupiran na prevaru, Split bi prestigao Hajduka na ljestvici prve lige a u Splitu bi vlast umjesto u brodogradilišta ulagala u betonske križeve... Kako je davno rekao Račan (doduše radeći jednu od svojih većih političkih grešaka): 'Pametni su shvatili!'

Gledao sam sinoć po ko zna koji put 'Novo novo vrijeme' a ne tako davno sam ponovno odgledao i 'Smrt Jugoslavije'. Gledati te dokumentarce je kao ponovno gledati prvu sezonu 'Game of Thrones'. Znaš što čeka sve likove i svako malo vrištiš u sebi: 'Ne radi to... to je glupo... imaš tako jednostavnu priliku izbjeći sva sranja... idiote... evo ti još jedna prilika... kako možeš biti tako glup...' Ali likovi te ne čuju i priča ide prema neminovnom kraju. A sinoć sam se gorko nasmijao Goranu Bari kada je prije već četrnaest godina izjavio kako je situacija u Hrvatskoj toliko loša da se gora teško može i zamisliti. E, Bare... Sve se može kad se hoće.

I tako gledam svoju malu zelenu oazu u moru betona, pregledavam Jubito tražeći izjave Christophera Hitchensa i Stephena Frya, da se prisjetim kako to zvuči kada postoje stvarni intelektualci, sa neplagiranom edukacijom i zanimljivim (ne nužno uvijek i dobrim) idejama. Rastužilo me u 'Novom vremenu' opet vidjeti Vladu Gotovca, starog i umornog, okruženim Čačićem i Jakovčićem koji su ga 'pojeli za doručak'. Samo još jedan pokazatelj kako je govno govno, bez obzira na politički predznak i kako će izmet uvijek progutati pjesnike i filozofe. Barem za života. Ideje mogu nadživjeti smrad ali prvo treba sve dobro isprati. Da se vratim na 'izgubljenog i nađenog pa opet izgubljenog' Bareta i citiram njega umjesto svih prijespomenutih mislilaca:

‘Došlo je vrijeme da mijenjamo svijest o sebi i planetu.
Došlo je vrijeme da se živi u boljem svijetu.’

Došlo nije, a hoće li biti ili je davno prošlo nitko ne zna. A ako ste primijetili kako moje fotografije uz ovu priču idu ‘obrnutim redom’ to nije slučajno. Jednostavno osjećam kako cijelo društvo ide unatrag. Ako ljudi ne mogu shvatiti kako je čuvanje tradicije moguće bez nazadovanja, kako prihvačajući tuđi ne gubiš svoj identitet te ako već žele citirati najcitiraniju knjigu na svijetu onda neka je bar pročitaju i nauče razliku između Katoličanstva i Judaizma. I neka mi konačno netko objasni zašto nema klokana na Noinoj arci? Kako kaže Ivica - pametni su shvatili.

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (6)

četvrtak, 09.05.2013.

PJESMA BETONA I PAPIRA

Fascinira me proces legalizacije bespravne gradnje. Vrtim po starim linkovima raznih portala i praktički nema političke struje čiji predstavnici iz naslova ne urgiraju kako su baš oni doprinijeli ovom poduhvatu. Narod sretan jer konačno mogu dobiti papire za onaj metar širi balkon ili ekstra 'bohemski' apartman kojeg su sastavili od špajze i dječije sobice. A regionalni šerifi još sretniji jer konačno dobivamo, uz recentni dubrovački cirkus, potvrdu kako urbanistički planovi postaju stvar prošlosti. A čemu brinuti o infrastrukturi i vodoopskrbi kad znamo da će dragi Bog proplakati od sreće zbog uspješnih investicija i zaliti svu tu masu škotske trave i inog raslinja.

I sada ja sjedim i razmišljam kako li smo došli u ovu situaciju. Tražim članke koji napadaju ovaj proces a nalazim tek par članaka gdje se pripovijeda o 'strašnom demoliranju bespravnih nadstrešnica na parkiralištu' te lokalnim vlastima koji se takmiču u smanjenju troškova legalizacije. Vrtim u glavi kadrove dalmatinskih riva, čiji su identitet čuvale čak i neke 'ozloglašene' vlasti, ukrašenima betonskim izmetom, apartmanskim kompleksima i dizalicama usred sezone. Odjekuje mi u glavi glas mog bivšeg gradonačelnika koji je ponavljao kako 'valja gradit a lako ćemo za papire!' Ja tada mislio kako me sram što imam takvog primitivca na čelu grada a danas shvaćam da je on bio, očito, vizionar. Shvatio čovjek što naš čeka, tko god sjedio u najudobnijim foteljama.

Vidim dva ključna problema ovog kaosa. Prvi je birokracija. Ogromni, prenapuhani aparat preplaćenih neradnika sa vječitim pozicijama, neorganiziran i prepun zbunjujućih zakona i ovlasti oko kojih mačeve ukrštavaju općinska i županijska vladajuća kasta, posebno ako nisu u istoj stranci. Osobno znam ljude koje je izludilo ping pong prebacivanje odluka i dozvola iz jednog ureda u drugi. Drugi problem je betonsko ludilo koje je dohvatilo ovu državu krajem prošlog stoljeća. Građani su pomahnitali za apartmanizacijom, pretvarajući kućice u mini hotele, a lokalni velikaši su širokih ruku dočekali razne 'investitore' koji u miješalicama izvrtili puno više od samog betona. I kako riješiti ove probleme. Drastično smanjiti birokraciju, uz valove otkaza nesposobnima, smanjiti joj proračun i pojednostavniti i jasnije definirati ovlasti pojedinih ureda. Također organizirat festival rušenja bespravnih carstva i sudskim putem natjerati šerife i lokalne foteljaše koji su to sve organizirali i dozvolili da plate sve troškove demoliranja i čišćenja te im još dodati malo godišnjeg odmora u asortimanu legalno izgrađenih odmarališta znanih kao zatvori?

Ne, u našoj državi se protiv korupcije bori njenom – legalizacijom! Jednostavnim potezom pera, uz par ispunjenih formulara i par plaćenih retroaktivnih računa, svo bezvlađe i kriminal nestaje. I baš svi su sretni. Netko je konačno dobio papire za nadstrešnicu, netko može prijaviti obitelj iz Bohemije koja već peto ljeto spava u špajzi a šerifi i foteljaši se vesele dolasku novih somova i kečiga iz EU i šire. Glavno da investitori dolaze, papiri ionako imaju naviku srediti se sami od sebe.

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (9)