srijeda, 05.06.2013.

BLOGA MI MOGA - PORTRET BLOGERICE

Odlučio sam pokrenuti nekakvu rubriku u kojoj bi 'ovjekovječio' blogere koji su djelomično krivi za moje bavljenje ovim medijem. Pokušao sam joj smisliti neko upečatljivo ime pa sam se nabacivao naslovima poput 'Galerija blogera', 'Blogopedija', 'Savez pionira bloga', 'Društvo mrtvih blogera' te čak one TLN rubrike 'Kucamo na vrata zaboravljenih asova'. Ali su mi nekako zvučali ili prvoloptaški ili precinični. Pa sam se zadovolji sa jednostavnim pojmom portreta.

Nisam se puno dvoumio tko će prvi pozirati ispred mog elektronskog kista. Ivanka Šuta je 'krivac' za iznimno popularni 'Bloga mi moga', blog koji mi je služio kao prozor u rodni grad, čiji su postovi znali kombinacijama fotografije i suvislih komentara zavarati moj mozak i stvoriti mu privid virtualne šetnje gradom. Kombinirajući novinarsku preciznost i iskrenu intimnu perspektivu, Ivanka je uhvatila jedno razdoblje u životu grada Makarske i ponudila svima da ga upoznaju. U svome raskošu i svim pasijama. Srećom 'napušteni' blogovi ostaju u elektronskoj đungli, spremni da ih se ponovno otkrije. A ja sam odlučio zagnjaviti Ivanku za jedan intervju, da podijeli malo 'blogerske mudrosti' sa novim generacijama.

Kada si počela pisati blog i koliko (dugo i često) si se njime bavila?
-Počelo je u prosincu 2006. Tada sam već otišla iz Makarske kronike. Bila sam bez posla. Nešto kasnije sam našla drugi posao, ali nije bio vezan za pisanje. Imala sam potrebu negdje škrabati. Jedno vrijeme sam bila dosta aktivna. Kasnije se to razrijedilo.

Kako bi ukratko opisala svoj blog?
-Svaštara. Prostor u kojem sam razgovarala sa zamišljenim sugovornikom. Jedno vrijeme me je podsjećao i na radio, iako se radi o dva sasvim različita medija. Radi se samo o osjećaju. Pričam (pišem) u neki eter (internet). Jedan od razloga je bio i što mi se promijenio privatni i radni ritam, nisam se mogla baš uskladiti s ljudima s kojima sam se družila i onda je blog postao kakvo-takvo rješenje.

Koji ti je bio povod njegovog pokretanja?
-Pa nisam baš analizirala stvarni razlog. Možda je to neka mješavina makarske pustoši zimi i potrebe da se izrazim. Možda čudan sklop okolnosti koje su se nastavile nakon što sam nakratko bila napustila novinarstvo. Možda samo moj način da pričam, a da nikoga ne udavim. Jer blog su čitali oni kojima se to sviđalo, kad im se sviđalo i koliko im se sviđalo. Sve po vlastitom izboru.

Zašto si 'umirovila' blog?
-Razočarenje u ljude u Makarskoj i općenito u Hrvatskoj.

Što misliš o blogu kao mediju i blogerima kao 'zajednici'?
-Zašto ne? Meni je sve novo izazov. Ne mogu shvatiti mladog čovjeka danas koji ne isprobava dostignuća tehnike i tehnologije, pod uvjetom da im ima pristup, naravno. Ne mogu zaboraviti one koji nemaju ni za kruh, a kamoli za nešto treće. Blog je prostor za svašta, za mišljenja, ideje, maštu, umjetnosti, diskusije... Jednostavno, možeš ga kreirati kako ti želiš. Inače, ne mogu prihvatiti da ljudi npr. završe fakultet i nikad više, figurativno rečeno, ne otvore knjigu. A ima ih jako puno. Zapeli su u nekom prošlom razdoblju, pregazilo ih je vrijeme, ali im neki papir, ili politička pozicija omogućavaju da upravljaju životima svih nas. To je put u propast. Kao što svaki pametan čovjek u našoj zemlji može vidjeti. Uvijek se pitam kako čovjek jednom ipak ne progleda. Naš narod je taoc višegodišnje politike straha i držanja u neznanju i neinformiranosti. Gde ćeš većeg problema za jednu zemlju?

Koje blogere si najviše cijenila u 'pionirskim danima'?
-Auh, bilo ih je puno. U svakom slučaju volila sam pročitati blog Vice Rudana, Jure Divića i još nekih prijatelja. Ali bilo je tu i ljudi čije sam blogove čitala, a kasnije ih i pobliže upoznala. Kao što je Dalmacija moja inspiracija, pa onda Dražen, pa jedan svećenik Milord, Anka Makaranka koja me je zbog nekih drugih detalja zainteresirala, Borut... (uh, nek mi oproste ... Ne mogu se sjetiti točnih imena. I svih imena.) Bilo je tu predivnih kontakata, razmjene mišljenja, podrške.

Razmišljaš li o ponovnom 'revivalu' starog ili pokretanju novog?
-Za sada ne. Ako bih se vratila toj formi, bila bi isključivo vezana za aktivizam, za građanska prava, za borbu protiv tabua i stereotipa. Nešto što bi moglo koristiti društvu. Ne umišljam da imam neku moć ili da je moja riječ toliko bitna, ali mislim da kad bi svatko dao samo malo od sebe da bi svijet bio ljepše mjesto za život. Samo uvažiti drugog, ma tko bio, i ništa više.

Koje najljepše iskustvo pamtiš vezano za blog?
-Upoznavanje novih, dragih ljudi koji su mi potvrđivali da kultura i inteligencija ipak nisu imaginarne kategorije u našoj zemlji. Ti ljudi su bili iz različitih djelova Hrvatske, s različitim razmišljanjima i statusima. I komentatori postova su bili "dobro potkovani". Kad danas otvorim neki portal i vidim količinu mržnje i nekulture koja se može pročitati u komentarima, svaki put me uhvati lagana depresija. U kakvoj mi to zemlji živimo, kakva je to razina razgovora, treba li se uopće dozvoliti to verbalno nasilje pogotovo ako se piše pod nekakvim nickovima? Mislim da još nismo sazrijeli za demokraciju. Demokratsko društvo zahtjeva školovanost i znanje na razini nacije. Kad se pogleda kolika je nepismenost u Hrvatskoj, nije ni čudo što smo tu gdje jesmo. Obrazovanje mijenja puno toga. Samo što sam uvjerena da državnim strukturama od kad Hrvatska postoji ne odgovara društvo znanja. Ne volim kad mi odmah uzvrate primjerom neke države kojom pobijaju ovu teoriju. Samo zato što se ne želim uspoređivati s nekim po tom ključu. Briga me za neke druge zemlje. Imam svoju i hoću da se ona dovede u red. Ali eto... nada zadnja umire.

A sada ono najgore!?
-Pa ne znam. Možda to pisanje pod nickovima gdje se kukavice služe niskim udarcima. Svatko ima neprijatelje u životu pa i ja. One koji me, imenom i prezimenom, otvoreno napadaju i kritiziraju cijenim. Sve drugo su slabići koji mogu govoriti što hoće, ali me to ne dira. Samo govori o njima. Jedino im mogu poželjeti da si osvijeste količinu svog bijednog postojanja.

Što misliš o stanju 'mainstream' medija u Hrvatskoj?
-Bolje bi bilo pitati me što mislim o medijima općenito, o novinarstvu. Iskoristit ću ipak joker "preskok".

Misliš li kako je 'socijalna empatija' (koju mnogi blogeri i forumaši pokazuju) zapravo neka vrsta mazohizma?
-Ovo mi je teško pitanje. Može li sad joker "pola-pola"?

Čitaš li komentare postova po raznim portalima i misliš li kako prestavljaju relevantnu sliku našeg društva?
-Već sam spomenula da čitam. Neki pitaju zašto to radim. Ne zato da bih pronašla "dodatak na post" nego upravo zato da bih stekla neku sliku našeg društva u cjelini. I moram priznati da sam i razočarana i po tom pitanju deprimirana. Ta razina komunikacije mi pokazuje da vjerojatno za života neću vidjeti jednu sretnu i normalnu Hrvatsku.

Nudi li 'digitalno društvo' više pozitivnih ili negativnih mogućnosti za razvoj 'postmodernog čovjeka'?
-Gledajući komentare po portalima pomislim kako smo vraćeni na raznu neandertalaca. Ali onda vidim kako se preko portala, i u nas i u svijetu, pokreću velike akcije kojima se brani sloboda i civilno društvo i pomislim kako je digitalni svijet zapravo jedna velika blagodat. Politika društvenih podjela i zavađanja nas odvlači od stvarne slike modernog svijeta u kojem postoji samo jedna stvarna podjela, na bogate i siromašne. Kapital pronalazi načine da se okrupnjava na štetu sviju. Primjer je i današnja Turska. Društvene mreže tu odigravaju veliku ulogu i cijeli svijet ima priliku vidjeti što se tamo događa, naravno, ako želi vidjeti. Kad će i hoće li svijet krenuti u smjeru globalnih pozitivnih promjena, pitanje je. Činjenica je da je digitalni svijet alat koji može pomoći u stvaranju jednog novog, pravednijeg poretka. Barem to onaj romantični, a ne novinarski, dio mene želi vjerovati.
Ako zanemarimo taj aspekt i analiziramo individualni pristup, mislim da onaj tko želi koristiti pozitivne mogućnosti digitalnog društva, ima vrlo jeftin i jednostavan pristup informaciji i znanju. Sve je na nama samima.

Podijeli za kraj jedan citat koji najbolje opisuje tvoj stav prema aktualnom stanju u društvu:
-"Kosa mi se na glavi diže i strašno me ljuti kad vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi" - Johnny Štulić.