subota, 25.11.2006.
Igra s brojevima ili izlika?
|
Nadmocni pogledi u rukama bezobzirnih glupana
Propadaju kao uzvisene rijeci obicnog pijanca. Zahtijevanje postovanja zbog naucenog muljanja I pohotna stvarnost pogođenih ostataka Nikad se ne spajaju u zrtvu povjerenja.  Uvijek pocetak stvara kraj. Laganim koracima rusim naoruzane probleme Koji poklanjaju ugrize na vratu koje mrzim. Poljupce skrivam među uspomene I zaboravljam na strast protekle noci.  Krao je toplinu moga tijela, Nimalo zlonamjerno, Ali kao i uvijek ponosno Dok je docaravao zelje jedne djevojcice. Bio je tako sladak.  ...zasto ne mislim na posljedice? |
nedjelja, 19.11.2006.
Ljudi vise nemaju vremena nista poznavati.Kupuju gotove stvari kod trgovca.Ali,kako ne postoje trgovci prijateljima,ljudi vise nemaju prijatelja.
 Njena je crvena kosa izgubljena po skolskom vrtu. Pronalaze je djecaci koji bacaju note sarene skladbe.  Umorne oci su se toliko trudile...pratiti.  Nisam zeljela otjerati stanje ekstaze.  Nisam htjela narusiti osjecaj koji Vodi cijelu masu istim putem.  Tada sam jednostavno voljela.Sve...i svih.  Nepoznati ljudi nasli su se među poznatima, Sretni među veselima, Osmijesi među suzama zadovoljstva.  „-Vrlo mi se sviđaju zalasci sunca.Idemo ga pogledati... _Ali,treba pricekati... -Sto? _Pricekati da sunce pocne zalaziti. -Jos uvijek mislim da sam kod kuce! _Tebi je,na tvom malenom planetu bilo dovoljno pomaknuti stolac za nekoliko koraka.I promatrao si suton kad god si to zelio... -Jednom sam vidio cetrdeset i cetiri puta kako sunce zalazi.Znas...kada je covjek tuzan,voli zalaske sunca... _Toga si dana,s cetrdeset i cetiri zalaska sunca,bio zaista tuzan? ~ nije odgovorio....“  |
ponedjeljak, 13.11.2006.
"...ne prodajem nasmijesenog psa,zaboravi na to..."
|
Refleksija u suton Pocetak za pocetkom Kaos odbacenih zahtjeva Otimizam u ocima neuspjeha  U mracnoj sumi cistih ideja Sa crnim vezicama i tekucim vizijama. U papirnatom kutu rascupane kose... Autsajder na uzvisenim daskama među obasjanim ljudima.  |
četvrtak, 02.11.2006.
Opet lete one sarene ptice koje su dugo vremena padale
|
Nestao je stakleni osjecaj prozirnog postojanja,
A staticnost se rasprsnula u tisucu sjajnih komadica. Obojani fantomi su plesali poput budala, A mi u sredini. Slika stepenica na kojima obracamo paznju piskutavim glasom. Uvijek isto,a svaki put iznova smijesno. Iako cesta nije dobro poplocana, Ni crne macke ne mijaucu dovoljno glasno Jos uvijek se osijecam sigurno. Sjene i otpalo lisce mi prave drustvo I zajedno se podrugujemo nabacanom smecu I praznim zelenim kantama  Otkinite vrecu i zalijepite je na prst, Prelazite tako preko znojnog cela i nasmijesite se zacuđenim pogledima i vjecno zrelom povrcu koje na koncu visi niz osvijetljeni strop. Pusti vrtovi i napustene staze,mracne palme I pokoji zvuk automobila...jedini prijatelji Na beskrajnom putu doma...ali toplina i mekana utocista su na vidiku. Stara lampa mi dovikuje vesele rijeci:jos samo malo.  Nekoliko starih torbica vise niz moja leđa. Cije su? Ne znam. Brzo zaboravljam ili nisam ni znala..... |
