Nema predaje...

ponedjeljak, 26.03.2007.

PRIJATELJI ČESTO MISLIM NA VAS...

smijeh
gornji red (stoje): TOMISLAV, DARIJA, ARIJANA, JA, JELENA
donji red (sjede): MIRAN, ZORAN, MAJA

Eto, napokon smo se našli. Stara garda uglavnom iz gimnazije (a neki još iz osnovne škole, a neki još iz vrtića) opet na okupu. Odma da pojasnim za one koji ne znaju – svi redom smo studenti ZG Sveučilišta, znači na privremenom radu u Zagrebu wink , a zajedno smo kao stanovnici đurđevačke Podravine išli u isti razred u gimnaziju, odnosno osnovnu školu itd.

Bila je to srijeda, prošli tjedan. Dogovorili se mi svi za okupljanje u 20h. Krenuli Sinđo i ja na dogovoreno mjesto u pivnicu „Zlatni Medo“ na Savskoj. Odma zamjećujem da niko ne kasni, svi redom budući akademski građani pa je to valjda normalno thumbup . Bilo nas je 8. Još 3 cure nisu došle, Ena, Iva i Monika (dakle, ukupno nas je 11, ko za nogometnu momčad). Ak Bog da (a i ak Vlađ da još neke ispite), na jesen bi nas moglo biti 12… Vlađ - SRETNO, nema predaje thumbup smijeh Bilo je ugodno vidjeti stare face. Meni je čak Jelena rekla da sam se postaral rofl . A kaj se može, godine su to već bez obzira kaj ko rekel… Ma mislim zapravo da me faks postarava i uništava, iako pokušavam biti flegma. Al završil bum ga, pa taman me s promocije vozili u Vrapče dead . I tak malo čavrljali, uz pivicu, kavu, čaj, kak ko, do nekih 22h. Teme obično neke iz prošlosti koje svi znamo, o faksevima malo, ma skoro nikaj. Našel se u pivnici i jedan moj kolega Vlado, inače jedan od najvećih legendi na faksu pa nas je uslikal za uspomenu i dugo sjećanje na sastanak ovog tipa. Malo je bil razočaran nono dok je videl da pijem čaja, al eto. Bilo bi lepo da ovo okupljanje zaživi pa da postane tradicija. Ne mislim tradicija u smislu da mora strogo biti određeni dan, ko npr. jednom mjesečno (jer bi moglo postati dosadno, na to treba isto paziti), nego onak – bar malo češće nego inače (veli C da smo se zadnji put ovak vidli još tam negdi sredinom, ili u jesen 2005. godine…)
Vrijeme je zbilja brzo prošlo, drugi dan je radni pa smo se razišli, svaki svojem domu. Dok sam došel doma, još sam hitil smrdljivu robu luftat van (cigarete smokin ), pojel porciju muslija njami i spat. Eto, to je ukratko to. Pa do sljedećeg susreta pozdrav lepi moji mah !

- 16:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 09.03.2007.

GRAD HEROJ

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?
Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budužnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi...
Siniša Glavašević

Prošlog ljeta moj kolega Hunta i ja putovali smo kod trećeg kolege, Marka (Vukovarca) u Vukovar, u najhrabriji grad na svijetu.. Išli smo u goste kod kod Vukovarca, malo na izlet, na zafrkanciju i tak. Ljeto, vruće, mladost – ludost.. Išli smo vlakom nakon skoro pa neprospavane noći zijev jer je bila fešta dan prije u goricama kod Štefa. Došli u Osijek u ranim popodnevim satima, Vukovarac je došel po nas, pa smo nastavili autom prema Vukovaru. Bil je to moj prvi posjet Vukovaru. I baš mi je drago. A ovaj put se sve poklopilo - i dobro vrijeme i društvo. A to je, znate, ipak bitno. Prvi dojam je prvi dojam, nema tu priče. Isto tak, kaj se uvijek rado sjetim, moj prvi odlazak na Maksimir i odma Hrvatska mazne Belgiju 4:0 cool . To se pamti, isto tak i ovo. Nastavljam… stigli, pojeli pizzu, raskomotili se, spakirali obleku za kupanje i ajmo na Dunav, kod Vučedola… Išla je i Ines, jedna simpa cura iz Vukovara cerek wink , koja se tih 2 i pol dana družila s nama… A Dunav, brate mili, ko da si na moru. Plitko, pješčano, toplo. Zafrkavali se tam, al nas je kiša sterala wave doma (kod Marka). Pa smo večerali, tuširali se, spremali se van. Bila je i prvenstvena tekma, pa smo i to gledali na TV-u. Dinamo je pobjedil Slavena pa mi je to dodatno uljepšalo ionak savršeni dan thumbup . Nas 4 bili smo prvi malo po kafićima (hrvatskim) pa onda u disco "Quo Vadis". Vratili smo se u bazu u neznam koliko ujutro. Drugi dan bila je nedjelja, pa sam išel u crkvu. Posle toga - ručak (Vukovarac, dobrog si roštilja složil njami , nema kaj). Malo veći, obiteljski ručak je to bil… Zahvaljujem i Markovoj baki i mami koje nas lijepo primile i brinule o nama cijelo to vijeme thumbup . Fala i cucku kaj nas je zabavljal smokin . Taj dan, u nedjelju smo obilazili i upoznavali Vukovar. Išli na groblje di su pokopani branitelji, na Ovčaru, još na neka mjesta… pa na vodotoranj koji je jedna posebna priča. To je meni najdraži simbol Vukovara, on mi je jedna od glavnih asocijacija na taj grad. Pamtim ga još ko klinjo s televizije iz ratnih dana. A mi smo eto, imali posebnu privilegiju i to ne da ga vidimo (a ljudi moj zbilja je ogroman, grdosija prava i tek kad ga vidi, čovjek shvati zakaj ga nisu mogli srušiti), nego da se popnemo na njega gore yes , skroz do zastave pobjednika koja se vije na njemu(ove: hrvatska ). Inače je to zabranjeno, ali eto, naša posebna turistička ponuda uključivala je i to rofl . A prizor odozgora ne ću ni pokušavati opisati jer je to nekaj predobro, to je jedna od stvari koju treba doživjeti (ak imate sreće ko mi) da bi se skužilo. Al moram priznati, oprostite na izrazu – usral sam se od straha dok smo se penjali po onim hrđavim, propalim stepenicama (sad vam je jasno zakaj je zabranjen ulazak u toranj), pa onda po lojtri (lojtra = ljestve) i samo sam čekal da koja pukne. Al nije. Uglavnom, ne ću više o tomu, dosta o tornju. Sve u svemu, jako mi je drago da sam bil gore. Da nisam, bilo bi to ko da sam bil u Rimu a papu nisam videl, eto baš tak, ili u Parizu, a nisam se na njihovog tornja popel… Na kraju dana bil sam čak malo i umoran, očekivano dead . Odlučili smo da se vraćamo u Podravinu drugi dan, u pnedjeljak, dakle, dan kasnije od planiranog. A u taj ponedjeljak smo se još i vozili u čamcu po Dunavu, ma ludilo braleee! Opet nas je Marko vozil u Osijek, nusput smo se još kratko zaustavili na Trpinjskoj cesti kod spomenika Blagi Zadru. Vratil sam se doma popodne. I odma me neka tuga ulovila kaj je sve gotovo.

Zaključak – predobar izlet, to mi je zbilja jedno od ljepših sjećanja na prošlu godinu, hvala i tebi Vukovarac da si nas ugostil, hvala i za golubicu koja sad krasi moju sobu, hvala i za registraciju koja mi sad visi na zidu rofl . Kak velim, na prvi dojam zaljubil sam se u taj grad i sad ću uvijek rado dolaziti tam. (bil sam i 18.11. ponovo, drugi put, na obljetnicu pada Vukovara). Opet to uspoređujem s Maksimirom jer tam sam ko doma već – svaki novi odlazak je isti ko i onaj prvi kad sam s tatom išel na Hrvatska – Belgija, uvijek isto iščekivanje i očekivanje, veselje zbog posjete. Svaki odlazak je je s druge strane i drukčiji, nosi uvijek nekaj novo. I nema više veze jel pada kiša, snijeg, led ili sjekire, ja se uvijek tam rado vraćam….

Vidim, počel sam već gluposti pisati, pa bolje da završim…

Ponovo sam pročital ovaj tekst, čini mi se malo šturo napisano ali jednoatavno je nemoguće baš svaki detalj spomenuti. To znamo samo mi koji smo se družili tih dana. Slijedi par slika, izabranih iz mnoštva, moral sam neke uzeti pa evo pogledajte koje su to (iznad slika piše na kaj se odnose)... Pozdrav! mah

OVČARA:

UNUTRAŠNJOST CRKVE SV.FILIPA I JAKOVA U VUKOVARU:

TRG DR. FRANJE TUĐMANA:

HOTEL "DUNAV":

NA DUNAVU:

UNUTRAŠNJOST VODOTORNJA:

POGLED S VRHA VODOTORNJA:

POGLED NA VRH:

U KAFIĆU:

NAŠA GAZDARICA:)

GROBLJE:

TRPINJSKA CESTA: