Dakota
Razvitak.
preuzeto iz knjige "Iscjeljujuća moć uma", Rolf Alexander, 117. str.:
Jednom, u jednoj blatnoj lokvi, izlegao se punoglavac. Neko vrijeme živio je sretno, vijugajući i krećući se svojim domom pomoću dugog repa. Postupno je postajao svjestan grozne promjene koja je zahvaćala njegovo tijelo. Njegov predivni rep brzo je bio odbačen, a umjesto njega narastao je par dugih nezgrapnih nogu. Sada se vrlo teško kretao svojom malom barom. Kada je sunce zasjalo jače, a voda iz njegove lokve počela hlapiti, blato je postajalo sve gušće i gušće. Život mu je postao nemoguć. Napori koje je sada koristio za kretanje i traženje kukaca za hranu potpuno su ga iscrpili.
Naposljetku je bio potpuno obeshrabren. Odlučio je još jednom krenuti na površinu, a zatim zaroniti na dno mulja i hibernirati, sve dok jesenje kiše ne napune baru vodom i učine život podnošljivim. Došavši na površinu, pogledao je uokolo. Vidio je zelenu travu što je prekrivala obalu, drveće koje je vjetar nježno njihao. Zavidno je gledao zeca koji je tog trenutka protrčao uz baru.
"Kada bih barem imao njegove noge!", pomislio je. "Tada bih, umjesto da živim u bari, mogao uživati na toplome suncu i putovati gdje god poželim."
Tada mu je sinulo. "Možda bih čak s ovim nespretnim nogama mogao polagano napredovati po suhoj zemlji." Sproveo je misao u djelo i s naporom se dovukao do zemlje. Krenuo je dalje i prebacio tijelo preko ruba bare.
Kako li je samo lijepo bilo izležavati se na suncu! Zabacio je glavu i ushićeno uživao. Za to vrijeme sunčane zrake stvrdnule su mulj koji ga je obuhvatio kao čvrsti oklop. Više se nije mogao vratiti u sigurnost bare niti krenuti naprijed i sakriti se u grmlje.
Tada se na zemlji pokraj njega pojavila sjenka sokola. Osjetio je užas u čitavom svom biću. Skupio se i mahnito poskočio prema grmlju. Tim je naporom razbio suhi mulj koji ga je vezao. Od tada je zauvijek mogao ići kamo god je želio, dugim veselim skokovima...
