Dakota

Čovjek: "Anđele, često sam nervozan i tužan, htio bih da stvari, ljudi, situacije budu drugačije?"
Anđeo: "Zašto?"
Čovjek: "Pa ne znam, jednostavno me puno stvari rastužuje i čini nervoznim. Zašto neke svari moraju takve biti? Recimo, kužim da trebam učiti, ali ja sam ovih dana sav izvan sebe i cijelo vrijeme razmišljam baš o tom trenutku kad budem stajao ispred profesora, mislim nije da ja to želim razmišljati, nego mi se kroz dan milijun puta postavi ta slika u glavi. Grrrrrrrrrr!"
Anđeo: "Događa se to jer si kontroler a to znači da si nesiguran. Bojiš se onoga što ti nosi život iako si se već sto puta uvjerio da ti rijetko, rijetko kada nosi nešto ružno, a čak kada ti to nosi, poslije shvatiš da ti je to iskustvo bilo dragocijeno."
Čovjek: "A dobro, ne znam, skužio sam da ima jako malo ljudi s kojima se mogu družiti, većina mi je lažljiva, licemjerna i dosadna."
Anđeo: "Jer si kontroler."
Čovjek: "A da, kakve to veze ima s tim?"
Anđeo: "Ti želiš te ljude promijeniti da bi ti mogao komunicirati s njima, da bi ih prilagodio svom *patternu* koji si složio u svojoj glavi. Ti isto tako živiš po tom *patternu*."
Čovjek: "Dobro, možda to je tako, slažem se, mada sam to sada prvi put vidio na taj način, no što hoćeš od mene, da prihvaćam lažljivce i debile koje u životu zanima samo zabava i novac?"
Anđeo: "Neću ja to od tebe, jer ja ništa ne tražim od tebe. Taj stav koji nosiš o nekome je znak da nemaš znanja o tom čovjeku. Upoznao si samo njegovu površinu i iz straha da ne bi našao nešto drugo povukao si se u svoj, mali, začahureni svijet. Tako je lakše, kratkoročno."
Čovjek: "A dugoročno?"
Anđeo: "Dugoročno ćeš biti istjeran, svaki put pomalo iz svog svijeta da bi uvidio da je Svijet, cijeli Svijet, Kozmos takav kakav je, da on nije tvoja iluzija u glavi i tvoje pretpostavke."
Čovjek: "E lega brale, baš si ga zamot'o!??"
Anđeo: "Dakota."
Čovjek: "Molim?"
Anđeo: "Kad upoznaš nekog čovjeka, što prvo pomisliš?"
Čovjek: "Pa ne znam, valjda jel ima dovoljno duhovnosti i dubine u sebi da bih ga želio upoznati više. Mislim, sviđaju mi se ljudi koji su puni energije, entuzijasti a ne mrtva puhala, a takvih je gomila kao i ovaj predmet što učim za ispit."
Anđeo: "E upravo je to tvoja uloga u ovom svijetu u kojem živiš!"
Čovjek: "Kaj?"
Anđeo: "Da oživiš predmet koji učiš i da oživiš čovjeka kojeg poznaješ?"
Čovjek: "Kak' misliš oživim, njofra?"
Anđeo: "Upoznaš ga. Ljudi, stvari i situacije su ti dosadne ako ne znaš ništa o njima. Što više budeš znao o nekome biti će ti interesantniji, pa to znači i o sebi. Moraš biti svjestan kada si tužan ili ljut. Isto tako i sa ljudima, moraš dopustiti da ti pokažu sve ono što oni jesu, a ne čim izađu iz tvojih okvira popljuvati ih i otići, izgubiš priliku za vrijednu spoznaju, jer svaki čovjek nosi klicu spoznaje koja ti, kao u legendama, donosi novu moć i snagu. Dakota, ti si Ratnik, zaista si Ratnik kao što su nekada ratnici postojali. I ne samo ti, svi, svi ljudi, sve životinje i biljke, svi minerali su ratnici. Taj polet, taj korak koji te odvaja od tuge, ljutnje, pohlepe, straha, koji učiniš ti, sam je tvoj zadatak. Učini korak!"
Čovjek: "Napričao si se, al samo da te pitam? Kako da poduzmem korak ako sam tužan? Ili ako mi je dosadno učiti i ne mogu se skoncentrirati?"
Anđeo: "Ako si tužan pronađi gdje se nalazi tuga u tvom tijelu, promatraj što jedeš, što radiš tijekom dana, da li se baviš fizičkom aktivnošću, psihičkom, da li poduzimaš korake u životu, jer samo osobe koje ne vide smisao mogu biti tužne, traži smisao, učini korak. A za učenje, to sam ti sinoć natuknuo dok si meditirao, zar si zaboravio?"
Čovjek: "He, pa nisam, svidjelo mi se jako to što si rekao, ali kaži mi još jednom, please, da mi bude stvarnije. He!"
Anđeo: "Nije tebi koncentracija oruđe za učenje, već je tebi učenje oruđe za koncentraciju. Koncentracija je najveća Mudrost i Moć koji čovjek može posjedovati."