Potraga za svjetlom, svjetlo u potrazi

Budim se, 11 je sati, mamuran kao i uvijek, jer odlazak u 3 ujutro na ono potrebno spavanje i nije baš najzdraviji za ljudski organizam. Mi to znamo, ali se ne zamaramo time. Nije me briga što ću sutra osjećat i kako ću se osjećat, samo da mi bude dobro sada. dižem se mamuran, smrdim po ustajaloj odjeći, ona po meni. Nisam ju svlačio. Zašto kad ću ju opet obući. Treba jest. Frižider je prazan. Obuo sam papuče, ali desna je u tom trenutku popucala po šavovima. Događa se. Bos idem do kupaone. Gladan sam i hladno mi je. Pritisak vode u kupaoni je malen i slab.. Ruke ostaju neoprane, želudac jede sam sebe, a moj nos se guši od vlastitog smrada.

Pogledao sam kroz prozor. Iako je podne, skoro pa je mrak. Pada kiša. Pao je i led. Jaka tuča. Moram napraviti seminar. I to što prije. Skoro sam ga napravio. Ali. Nestalo je struje. Došla je brzo. Opet je nestala. Prvi put. Drugi put.Treći put. Soba je mračna, a hodnik je hladan. Vani je tišina. Tuča je brzo prestala. Sada imam priliku uzet nešto novaca i otići do pekare na uglu. Odjednom, totalno zatišje vani. Rekao sam sam sebi, idemo sad. Dobra je prilika da se ne smočim. I da mi led ne razbije glavu. Kad se vratim, valjda će se struja i pritisak vode vratit u normalu. Prije nego što sam krenuo, htio sam nazvati brata koji bi trebao biti na fakultetu, da li želi šta iz pekare. Nema signala. Čudno... Ostat će bez obroka. Obuko sam patike, spremio sam se za van.

Otvaram vrata moga stana. Odjednom, zasljepljuje me dim koji upada kroz vrata u hodnik. Nakon što sam dosao k sebi, moje bolne i malo opečene oči gledaju van. Što se dogodilo? Vidio sam vatru u daljini. Veliki oblak dima zahvatio je ulicu. Krećem prema pekari. Moram se pazit. Ipak, u glavi mi se vrti. Nekako sam osjetio, bit će sranja. Smrti. Čovjek pored mene protrčao je sa plinskom maskom. Nitko nema vremena reći mi što se događa. Gdje je policija? Nije mi dobro. Hoće li mi netko dati plinsku masku? Nitko ne da. Svi su škrti. Nema mi druge vraćam se u stan dok ovo ne prođe. Ali, ja ne vidim gdje mi je stan. Ništa ispred sebe ne vidim. Idem prema naprijed. Stavio sam neku krpu na lice da mi bude lakše za oči i nos. Što se dogodilo? Osjeća se nervoza i panika u zraku. Ja sam uznemiren. Stojim nasred ceste i vidim samo obrise ljudi koji sad već bježe na sve strane, ispuštajući bolne krikove boli, straha i nemoći. Zemlja se trese. Snaga potresa oborila me na pod. Vidim ništa. Samo nemoćne ljude kako kleče, trče, leže. Bježe i vrište. Otvara se zemlja. Samo sam shvatio. Moj kvart se kupa u lavi. Cesta ispred mene nestala je pod zemljom, pukotina ju je progutala. Osjećam miris prašine, snažan prljavi vjetar mi grebe lice, miris krvi, miris smrti mojih prijatelja i susjeda. Već bježim u suprotnom smjeru, pun bolova. Nema vremena za pomaganje drugima. Moram se spasit. Bježim kud me noge nose. Nevidim ništa. Sanažan dim postaje sve crniji, maleno sunce nestaje pod otrovnom zavjesom koja je iznad nas. Neke se kuće urušavaju. Cigle, žbuka i staklo lete na sve strane. Sve što smo mukotrpno gradili, nestaje tako lako, brzo, nenadano i jenostavno.

Nastaje kaos. Ljudi su u deliriju. Pomutnja razuma i uma. Ispred mene, čovjek u sebe ispalio je metak. Pored njega drugi čovjek, ispaljuje metak na svog susjeda. Brat puca na brata. Ljudi su izgubljeni. Što se događa?Tko će mi odgovorit?? Svećenik na vrhu kuće se moli za oprost. Zahvaća ga plamen. Gori mu odjeća, on u vriskovima i bolovima prestaje moliti. U dimu je nestao. Crkva nedaleko nestaje u crno-cvenom dimu. Božji hram - više nepostoji. Gdje da se skrijem? Gdje je sigurno sada, u ovom gradu, na ovoj planeti? Ljudi su u očaju. Ateisti, našli su riječ i mole se Isusu Kristu. Ne žele kraj. Ovakav kraj. Opća katastrofa. Smrt.

Gromovi udaraju na razrovanu zemlju, na prepolovljene kuće i zgrade. Oluje metu sve pred sobom, pijavice nose smeće sa jednog na drugo mjesto. Rijeka se izlijeva pod pritiskom potresa. Poplava, vatra, dim, krv, cigle, crijepovi, ljudsko meso mi je pod nogama, prašina, otrov, vjetar, očaj i strah mi je oko glave. Munje i gromovi udaraju oko mene, pale sve živo i neživo, zemlja se urušava. Vatra guta kuće, zajedno sam rupama na zemlji. Život naglo nestaje. Lava sporo ali sigurno, pali cestu na kojoj sam. Pukotina na cesti izbacuuje enormne količine lave, dima i vatre. Vulkan nasred kvarta, visoko izbacuje lavu, stvara kaos, pravi stravu. Lava rastapa sve što postoji, sve je u crnome dimu. Sve je tmurno, plima dolazi sa jedne strane, lava sa druge a ljudi se međusobno udaraju. Totalna katastrofa. Ovo je kraj ljudskog roda. Ni u rijeci više nema ničeg živog, jer rijeka više ne postoji. Prolivena je po ruševinama, gradu, ljudima, a brutalno ju gasi lava. Smrad spaljenog mesa tjera me u plač. Muti mi se vid, sluh i njuh, razum mi se raspada. Sjeverni i južni pol više ne postoje. Sve je sada isto ili ništa. Sunce, nebo, zemlja sve je iste crne, tamne boje. Sam gledam slike razaranja, kraja ovoga planeta, svijeta kakvog znamo. Promatram sad to izdaleka, izvisoka. Tama apokalipse me progutala. Našao sam svoje mjesto u nekom drugom svijetu. Gledam kaos izvisoka, daleko, iz raja.

Moje ruke, stalno su okrenute prema tebi.
Dlanovi rašireni.
Tijelo spremno za zagrljaj.

Došao je dan, skoro si uzela moju ruku.
Dodirnula ju, ali opet te nešto odbacilo miljama daleko.
Čega se boji?

Boji li se možda,
moga pogleda?
Ili jednostavno želi više nego što ima.

Želiš nešto novo,
ali time odbacujući nešto neopisivo.
Nešto se mora žrtvovat. To smo mi...

Na moje ruke opet su stavljene lisice.
Okovan sam, uz pratnju moje suze, bez snage, bez otpora.
Ruke su zarobljene.

Moram sada čekati.
Čekati da se nekako riješim svojih okova.
Znam, naići će osoba koja ima ključ...

Oslobodit će me mojih okova.
Moje ruke i dlanovi opet su rašireni.
Okrenuti prema tebi.

Primila si moj ozlijeđeni, probijeni dlan.
Trebaš ga, kao što i ja trebam tvoj... zagrljaj.
Volim te...

Stisak sa svih strana.
Odvraćaju moju pozornost na sasvim nebitne stvari.

Žele od mene napravit robota.
Poslušnu životinju.

Nemam vremena za ono što volim.
Nemam vremena za one koje volim.

Žele da pričam besmislene priče,
pišem nerazumne bajke.

Ali ja to nikada nisam želio.
Nije moja priroda.

Pokušaj mog pokoravanja vama
I vašem sistemu, propao je.

Odlazim od vaših laži i bajki.
Odlazim voljeti.

Odlazim da budem voljen.
Nećete me zaustaviti...

Da li stvarno misliš,
da će ti tvoje blago i titule biti od pomoći?

Izdat će te u najgorem trenuku.
Nećeš imati ništa,
jer,
nisi radio u sebi,
nego po sebi.

Veselim se,
jer,
doživit ćemo nešto,
što mnoge naše generacije nikada nisu.

Bogatite se,
ali se ne pripremate.

Živite u zabludi.
Umjetno stvorenoj laži.

Zato, nema vam spasa.
Vaše putovanje završava.
Ovdje i sad.

Primili ste mnogo toga,
mnogo zlata, mnogo ostalog blata.

Ruka spasa vas je mimoišla.
Jer,
ona ne cijeni zlato i skupocijeni auto.

Ona cijeni nešto drugo.
Ali, čekat ćemo vas.

Do tad,
zbogom.

Sretno sa vašim novim blagom,
kamenjem i ribljom kosti.

Od onoga trenutka više ništa nije isto - sve je drugačije...
A ja sam mislio - Ljubav je jača od svega, pa čak i od onog najjačeg!
Tako si me učila.

No, često se događaju strašne stvari.
Često ljudi izdaju druge.
No, još češče ljudsko biće izda samo sebe.

Uopće nije loše imati neke ideje.
Ideje za bolje sutra kako bi rekli naši preci.
To bi trebale biti ideje mira, slobode, ljubavi. Sreće.

Odlično je imati ideje.
Ideje čine čovjeka onakvog kakav bi trebao biti.
Mir, sreća, ljubav i sloboda su priroda ljudskog bića, njegovog duha.

Ljudski rod nekoć davno imao je tu ideju. San.
San koji se morao ostvariti.
No, san je ostao san.

A neki su ga prestali sanjati.
Neki su ga na kraju svega, zaboravili.
Zaboravili su sanjati.

Ljubavi, to si ti...

Vidio sam čokoladu u izlogu.
Odustao sam od nje čim sam vidio cijenu.
Vidio sam dobar koncert u gradu.
Odustao sam jer nisam imao s kime ić.
Vidio sam zanimljivu knjigu.
Odustao sam jer uzima previše vremena.
Vidio sam prekrasnu djevojku.
Odustao sam jer ću možda patit zbog nje.
Vidio sam snove.
Odusto sam od njih jer mislim da su nestvarni.
Vidio sam prijatelje.
Odustao sam od njih jer sam nesiguran.
Vidio sam razum.
Odustao sam jer volim iluziju.
Vidio sam ljubav.
Odustao sam jer ona mi nije potrebna.
Vidio sam Svijet.
Odustao sam jer ne volim putovat.
Vidio sam vjeru.
Odustao sam jer ja nevjerujem.
Vidio sam svjetlost.
Odustao sam jer volim mrak.
Vidio sam nadu.
Odustao sam jer sam pesimističan.
Vidio sam slobodu.
Odustao sam jer kažu da se treba prilagodit.

Vidio sam sve...
Odustao sam od svega.

Odustao sam od života...