photopublika

... nazove me frend jučer, kao treba ić poslikati neki poslovni prostor u centru. Odemo mi danas, upoznam vlasnika, poslikam to, i za kraj ošlo na kaficu kako već pilići nakon obavljanog posla... Šank ko šank, otužno prazan, konobarica simpatični curetak dalmatinskog naglaska naslonjena na šank bulji u telkač... nakon par minuta utrčavaju tri lika i drito za naš stol. Poznanici od naručitelja posla ... i krene klasična priča o izborima politici i inim gadarijama... i u jednom trenutku ustanovi se jedna predivna činjenica – liftovi za invalide. To su one rampe koje se mogu vidjeti po gradu, pothodnicima – jedan od takvih je kod Cibonine dvorane. Uglavnom priča je tipično rvacka, došlo se u grad s idejom i cijenama. Gradu se to učinilo OK te se krenulo u pilot projekt. Napravilo se par rampi i pustilo ih se u pogon i onda je sve stalo na najbanalnijem dijelu priče. Liftovi naime imaju upravljanje putem daljinskog upravljača, oblika i veličine privjeska za ključeve – znači niš kaj takvoga. problem je kaj izvođač nezna kome tj. gradski ured je zadužen za podjelu tih upravljača osobama koje bi male pravo na korištenje tih liftova – rampi, invalidi, teško pokretne osobe, ... a koliko se dalo skužiti i ni u gradu neznaju kome bi i po kojem sistemu dijelili te iste upravljače ....