photopublika

… polijegali smo još jednom oko naprave. Polagano iščekivanje, tko zna koje već po redu. Promišljam, dali da zatvorim oči ili da gledam u taj čudni tamno zeleni plafon. Glupe misli za zadnje trenutke jednog postojanja. Zapravo dali imam o čem drugom misliti? Tko sam? Što sam? Kako sam uopće dospio u ovu sobu? I tko su ova trojica tu sa mnom? Iščekivanje trenutka.. i ništa, opet ništa. Opet je naprava zakazala. Dižemo se polako, gledamo napravu. Gdje griješimo? Sve smo pospajali kako treba. „Možda je baterija slaba“ reće ćelavi. Otvaramo napravu, vadimo bateriju, gledamo ju. Izgleda ok, nema razloga da bi bila neispravna. Vračamo ju. Provjeravamo kabele. Sve izgleda ok. Gledam sobu.. čisti vojnički razmještaj, krevet uredno složen i zategnut. Ormar za stvari. Sve u sivo maslinastoj boju. djeluje nekako obeshrabrujuće, kao da te sama soba po sebi tjera na prekid postanka. „Možda je problem u onoj boci“, kaže jedan od druge dvojice. Gledam bocu. Siva metalna boca, cilindrastog oblika. Cijev iz nje ide u napravu. Nema ničeg drugog na njoj. Nikakvog ventila, gumba, bilo čega. Čak nema niti nikakvog vara, bar ne vidljivog. „Ajmo ju još jednom probati aktivirati“, kažem. Opet liježemo s glavama prema napravi. Ćelavac stišče crveni gumb. Počinje tiho zujanje. „Valjda če sada uspjeti“, čuje se tiho. Ništa da zatvorim oči, mislim si u sebi i zažmirim. Pusta tišina oko mene, ne čujem disanje, ništa. Kako če se uopće ta naprava aktivirati? Eksplozijom? Nekom zrakom? Plinom? Kako uopće radi? Naviru mi pitanja odjednom…. BUUUUUUUUM začuje se gromoglasna eksplozija… otvorim oči i čudim se što je sada ovo? Što je sada eksplodiralo? Zar je to to? Ne nije ništa se nije dogodila. Svi smo tu, naprava je tu. Jedan od druge dvojice gleda u napravu, gleda u bocu… tihe zajeći „pa dokle tako, dokle, … zašto se ne možemo prekinuti svoj postanka, zašto….“.



Opet smo na početku, s ćelavcem gledamo napravo, i kao da se pitamo u čemu griješimo. Gledamo ju tako, kad ćelavac kaže, možda treba onu bocu otklopiti. Možda je ona neka zaštita. Gledamo cijev od boce, izgleda kao da je stopljeno i s bocom i s napravom. Mislim si ako ga presavijem možda pomogne, ali tko će onda držati crijevo prilikom novog pokušaja? Odjednom ćelavac prime cijev na mjestu gdje ulazi u napravu i laganim trzajem ga povuče prema sebi… i cijev je bila oslobođena. Na napravi se uopće više nije vidjelo gdje je cijev ulazila u nju, čudno. Hmmm možda je to to kažem ja u isti glas s ćelavcem. Opet liježemo, ćelavac stišće gumb. Odjednom eto displaj na plafonu. To je to, konačno zadnji trenuci, kraj, kraj svega još samo ovo malo iščekivanja i moj postanak će se napokon okončati. Koliko sam samo čekao na taj trenutak, koliko sam dugo… da sam ga dočekao. Svjetla su se polako gasila, jedno po jedno u nekoj čudnoj hijerarhiji. Onda odjednom, pomislih FUCK, kaj to radim tu? Pa sutra imam reviju na programu, nemrem tak sam otići, tko će to umjesto mene uraditi? Kaj će si ljudi misliti o meni? Polako se dižem, osjećam lagano čuđenje u sobi, kao okreču glavu i gledaju što radim.
„Žao mi je, ali ne mogu, imam posla sutra. Ne mogu ljude tek tako iznevjeriti…“, otvaram vrata i odlazim…..