Odbačene jelke gomilaju se uz kontejnere. Ljudi se po ulicama rukuju i jedni drugima govore "Sve najbolje!» kao da spominju novi kompilacijski album nekog poluzaboravljenog pjevača. Ulični ukrasi djeluju nekako zbunjeno i izgubljeno kao putnik koji stoji na peronu dok se vlak pretvara u sitnu točkicu i nestaje s obzora. Praznici su gotovi.
Ove tradicionalne božićno-novogodišnje bakanalije izmore čovjeka. Treba nekako povratiti snagu izgubljenu u jurišima na planine jestvina koje su morale ispuniti nekoliko uvjeta da bi se našle na raskošnoj i raskalašenoj blagdanskoj trpezi. Ipak, uglavnom se mogla podjeliti u dva tabora: ako nije slatko, neka je barem masno. Osobno nisam imao nikakvih problema s debljanjem, sve što sam trebao napraviti je poslušati kad domaćica kaže daj pojedi još ovo, šteta je da se baci. Sarme se gužvaju u tećama kao trbusi potezača konopa na Jadranskim susretima, fete pršuta uvijaju se oko gromada francuske salate, pjatanca slijedi pjatancu, a kisik se do mozga kreće sporo i oprezno kao da ga iza ugla vreba kakva pogibelj.
Više sam puta po raznim novinama i časopisima pročitao kako u vrijeme Božića i Nove godine ulicama luta najveći broj izgubljenih i teško deprimiranih ljudi. Među njima, govore statistike, veliki broj se odluči i na drastična okončanja. U tim se izvješćima nikada ne navodi koja su zanimanja najzastupljenija, ali ne bi me naročito začudilo kad bi nutricionisti i ini zagovaratelji zdravoga života predvodili kolonu. Kao da ih vidim kako šetaju nakostriješene kose i crnih podočnjaka, trzajući lijevom obrvom nakon još jednog obiteljskog mitinga kojemu su prisustvovali i na kojemu je stric sa trostrukom premosnicom oborio stari obiteljski rekord u broju natašte pojedenih sarmi, kojeg je od tries'prve suvereno držao pokojni Ante zvani Mišina.
Sve u svemu, praznici su baš lijepo prošli. Zaključujem da su djeca još dovoljno mala čim su držala da je onaj borić u redu, premda je jadnik izgledao kao da je niknuo negdje jako blizu Černobila i potom prošao sve važnije bitke od Waterlooa naovamo. Posjedovao je jednu suptilniju nijansu zelene u kojoj je bilo dosta žute, Gospođa i ja odabrali smo ga iz jata rodbine jer je zbog toga izgledao nekako profinjenije i drukčije, a nama se obično dopada drukčijost i profinjenost. Nažalost, brzo smo ustanovili da je žućkasto zelena nijansa značila još nešto osim aristrokratske blijedoće. Kad smo ga izvukli iz automobila pola je iglica istalo unutra, a pola je ostalo na granama podrhtavati od neizvjesnosti. Držali smo mu fige samo da izdrži do božićnoga jutra, a on se zauzvrat junački borio s gravitacijom, da bi pokleknuo tek pred zoru.
I tako nas je naš antigravitacijski ukras promatrao sa svim svojim dostojanstveno ogoljelim ekstremitetima, dok su mlade dame napadale kutije ovijene šarenim papirom kao da su pregladnjeli članovi združene jedinice panzer divizije i crvenih kmera. Nekoliko minuta kasnije ključno je bilo razdijeljeno od nevažnoga precizno kao bjelance od žumanjca, a mi smo pregledavali tko je što dobio. Saldo je pokazao centurije barbica, dok su edukativne stvarčice bile izdvojene kao fine, ali ipak za kasnije. Gospođa i ja smo sortirali naš ulov i divili se plišanoj lutki Brada Pitta, paru finih čarapa za rad na otvorenome - toplih, sivih, otpornih na prljavštinu i pranje iznad 90ÚC, knjigama Kako obojati strop bez naknadnog posjeta oftalmologu, Hipohondrija za početnike, Kako zavoljeti rad u rudniku, Priručnik za izvođenje gastroskopije na pustom otoku i brojne druge zanimljivosti i kalkulirali kad će slijedeći praznici i spaja li se to s kojim vikendom.
